Budući je teško vjerovati da će „premijer“ u tehničkom mandatu Denis Zvizdić te jedan od dva bošnjačka člana troglavog državnog vrha Šefik Džaferović zahvaliti na pažnji ruskom, kao što su žurno – nakon banjolučkog slučaja – zahvalili hrvatskom veleposlniku, može se kazati kako su trenutačno (samo) dvije neupitne žrtve krsne slave Republike Srpske.
Uz već rečenoga Del Vechia, opozvan je, zamislite, i kapetan NK Zvijezda Dejan Popović, kojemu su gazde u Gradačcu pokazale crveni katron nakon što je nakitio prazničnu recitaciju: „Od Trebinja do Manjače zastave se iste kače, od Novoga pa do Pala sve je naše, Bogu hvala. Za tebe se borba vodila žestoka. Republiko Srpska, zjenico iz oka“. Ubi ga, eto, prejaka riječ. Iako je s aspekta geografije napisao čistu istinu. A i glede – kačenja.
(Ne)prijateljska vatra
Uz već detektirani i presuđeni diplomatsko-loptački dvojac, opasno visi i glavni imam iz Doboja. Naime, Bajro ef. Džafić nije, čini se, znao da su tamo sastavili i Božić i Svetog Stefana, pa evo sada iz Ureda reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH traže tumačenje. Istraga će biti zanimljiva. Valja, naime, utvrditi do kada se u Doboju slavio Božić, a kad se prešlo na krsnu slavu. Ako je imalo zagazio u ovo drugo, ne piše se dobro efendiji.
A potencijalna žrtva eresovskoga derneka mogla bi biti i urednica BHT-a Svjetlana Topalović, koja je objavila tvit: „Sretan ti rođendan, Republiko“. Odmah su uslijedile brojne uvrede, a nacrtali su joj i metu na nezgodnome mjestu, pa ta urednica razmišlja da izvijesti policiju. Zlu ne trebalo… da, ako joj se nešto dogodi, znaju tko su sumnjivci.
Mada, Topalovićka je već imala vatreno krštenje: Prije nekoliko godina u pucnjavi u kojoj je ubijen Karadžićev jatak Ratomir Spajić, Svjetlana je teže ranjena. No bila je to prijateljska vatra… Pucali su, naime, Srbi među se. Ovo bi (joj) moglo, boji se usprkos kaljenju na Palama, (još) opasnije.
No ova bošnjačka medijsko politička histerija nastala nakon što je, prije svih, Dragan Čović spažen na manifestaciji na koju ide, više-manje, tradicionalno, priziva uspomene; Letjeli su – ko muhe na govno! – ini u Banju Luku; Josipović je na uvce, dok mu je Pusićka davala tercu, pjevao Dodiku Moj galebe. I šta – ništa?! Vraga, ništa; Prošle je godine Josipović u Sarajevu okićen nagradom Isa-beg Ishaković, koju je dobila i Kolinda Grabar Kitarović.I koja joj – zanimljivo?! – još nije opozvana. Zanimljivo je također, iz današnje perspektive, i to da je tadašnja hrvatska premijerka Jadranka Kosor, a aktualna kritičarka Čovićeva banjolučkoga pohoda, tada bila oduševljena cjelokupnim Josipovićevim eresovskim perfomansom, nazvavši ga „izgradnjom mostova dijaloga“.
A ne mogu se, dakako, ne sjetiti i kada se Ćiro Blašević nudio eresovskome voždu da preuzme reprezentaciju Republike Srpske. „Dodik je pravi Baja“, kazao je trener svih trenera nakon što mu je istekao mandat na klupi „zmajeva“.
Ipak, najupečatljivija mi je slika Emira Suljagića kako iz drugog safa svečane tribine gleda kako Baja kuraži svoje junake; Slavila se u Banjoj Luci 2015. na Središnjoj svečanosti 23. godišnjica Vojske Republike Srpske i 10. godišnjica postojanja 3. pješadijskog (Republika Srpska) puka OS BiH.
Akualni bošnjački nacionalpopulist (da, sad, ovaj sufiks ne krstim pravim imenom!) bio je tada pomoćnik ministra obrane BiH. Za što, je li, ima sve predispozicije – za vrijema rata bio je u Srebrenici – prevoditelj. Nije, istina, dok je Dodik kliktao: Bog vam pomog’o junaci, Suljagić odzradvio: Bog ti pomog’o, predsjedniče, ali ostao je do kraja proslave. A i duže. Nije mu, međutim, u Sarajevu nitko zamjerio. Čak ni glasoviti bošnjački gazija i njegov tadašnji partijski šef Željko Komšić.
Biijarske kugle ne razvode se lako
No, Dodikovi su junaci očito impresionirali toga građanskoga korifeja iz Ljubovije (ex SR Srbija). Tako je u siječnju 2017., evo su dvije godine tome dirljivome tekstu u Oslobođenju, napisali: „… Mislim da mira na prostoru bivše Jugoslavije nema i ne može biti dok se ne eliminira osnovni uzrok tenzija: neprijateljstvo između Srbije i BiH. Dijelom Bošnjaka i Srba koji objektivno, koliko god sada pokušavali da odgurnu jedni druge, nisu uspjeli da se „razvedu“ u procesu raspada Jugoslavije“.
Impresionirala je ta rečenica, osobito ovo o „razvodu“ gdje je Suljagićev autoritet, inače, neupitan, jednog bivšeg kolumnista Oslobođenja, Miroslava Jankovića. Slijedom čega će, zagazivši što u patetiku, što u poetiku, napisati: „Po mentalitetu nitko nije sličniji na ovome prostoru nego Srbi i Bošnjaci muslimani. Plahovite naravi, a vjetrovite i krute političke pameti, često su išli kao bilijarske kugle jedni na druge, u sudar i sukob, u inferno koji se mogao izbjeći“.
Ali, nije to sve; Nekako baš u vrijeme dok je pomoćnik državnog ministra obrane s Dodikom postrojavao (srpsku) vojsku po Banjoj Luci, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović je u razgovoru za Avaz povodom obilježavanja 20. godišnjice genocida u Srebrenici kazao kako bi „Srbi i Bošnjaci trebali sebe miriti i obvezivati se međusobno na trajnju suradnju na zajedničkom saboru baš u Srebrenici, uz prisustvo političkih, duhovnih i intelektualnih elita ova dva naroda“. I umalo je efendiji umaknula (makar) nominacija za Nobelovu nagradu za mir.
Istina, kasnije je Kavazoviću ispala maslinova grančica; Povjerio je u jednoj predizbornoj kampanji napaćenoj bošnjačkoj dijaspori kako bi bilo strašno da Vlah bude načelnik Srebrenice… I ništa od Nobela!
Ipak, vratimo se – sad kad je ionako Vlah preuzeo Srebrenicu – onom reisu iz 2015. i njegovoj ideji pomirdbe. Ona je, doduše, dijelom problematična, jer se – baš kao i u slučaju srebreničkog prevoditelja – odnosi samo na dva naroda. No temeljno je dobra, mirit se mora – možda baš na mjestima gdje je rana jednog naroda najdublja, a grijeh drugoga najveći. Nije ni Willi Brandt klečio na Havajima…
Divimo se, na sve tri strane, Nijemcima i Francuzima, tim kronično zaraćenim narodima, i njihovu pomirenju, a režimo na svaki pokušaj makar normalizacije na vlastitim prostorima. Ili da parafraziram glasovitu (hrvatsku) Suzanu: građenju mostova (dijaloga).
A nije Čović – čak! – ni pjevao
Osobno bih, pošteno govoreći, 9. siječnja radije ugazio u govno negoli u Banju Luku. Ali to su osobne frustracije – ratne, dakako. Političari, međutim, nemaju pravo na tu vrstu osjetljivosti, koju, evo, imamo mi tzv. obični ljudi. Na koncu, oni su nas i posvađali… pa neka nas onda i mire.
Ma, gotovo je zato bizarno napadati Dragan Čovića što je baš toga dana bio na praznično/blagdanskom koktelu kod Dodika. (A nije – čak! – poput laureata nagrade Isha-beg Isaković ni zapjevao). Naime, vlast na državnoj razini neće se moći formirati bez izbornih pobjednika SNSD-a i HDZ-a BiH te najjače bošnjačke stranke, izborne pobjednice SDA. Treba li onda na Dan RS-a srušiti sve, ionako krhke, mostove?!
Hipotetski je, dakle, moguće da već, primjerice, sutra delagcija temeljne bošnjačke stranke s Bakirom Izetbegovićem na čelu osvane u Banjoj Luci, koja, koliko mi je poznato, još u Sarajevu nije proglašena zabranjenim gradom.
Osim eto za Čovića, i to (samo) ovoga 9. siječnja.
Josip Vričko l dnevnik.ba
wpDiscuz