Published On: Ned, sij. 28th, 2018

JASMINKO HALILOVIĆ: Sarajlija upravo je izabran na Forbesovu listu “30 ispod 30”

Njegova prva simpatija u životu, zvala se Mirela, poginula je tijekom opsade Sarajeva. Dvadeset pet godina kasnije u svom je gradu osnovao Muzej ratnog djetinjstva, prvi takav na svijetu

Jasminko Halilović rođen je 1988. i još nije napunio trideset godina. To je prvi od dva razloga zbog kojih je ovih dana izabran na Forbesovu listu “30 ispod 30”, koja okuplja najutjecajnije ljude na svijetu mlađe od trideset godina.

A drugi, mnogo važniji razlog zbog kojeg je Jasminko zapeo za oko Forbesovim sastavljačima krije se u neobičnom projektu kojem je ovaj mladi Sarajlija posvetio posljednjih nekoliko godina svog života. On je, naime, osnivač i direktor Muzeja ratnog djetinjstva koji je prošlog siječnja otvoren u sarajevskoj općini Stari Grad, na adresi Logavina 32.

Jasminko je prva osoba iz Bosne i Hercegovine koja se ikada našla na toj prestižnoj Forbesovoj listi mladih svjetskih lidera, a s ovih prostora to su priznanje dosad dobili hrvatski poduzetnik Mate Rimac i srpski tenisač Novak Đoković. Rimac kao inovativni mladi poduzetnik koji se bavi električnim automobilima budućnosti, Đoković kao jedan od najboljih svjetskih sportaša. A Jasminko Halilović zato što se prije njega nikad nitko u svijetu nije sjetio otvoriti muzej koji bi bio posvećen ratnom djetinjstvu.

Sarajevo, 250118. Tema o Muzeju ratnog djetinjstva u Logavinoj ulici u kojem su skupljeni predmeti koje su za vrijeme rata imali posebno znacenje djeci u Sarajevu. Na fotografiji: detalj muzeja. Foto: Mario Todoric / CROPIX

Mario Todoric / HANZA MEDIA

Naravno da je Jasminkova muzejska priča ujedno i autobiografska: on je jedan od ljudi čije se djetinjstvo odvijalo u ratu. Kad su 1992. počele padati granate na Sarajevo, imao je četiri godine. Kad je 1995. potpisan Daytonski sporazum, imao je sedam. Sve ono između bilo je njegovo ratno djetinjstvo.

U te tri godine dječak Jasminko doživio je brojne stvari koje u tim godinama prolaze dječaci širom svijeta: prvi put je zaigrao nogomet, napisao prvu dječju pjesmicu, dobio prvu peticu u školi i prvi put se zaljubio. No imao je i jedno iskustvo koje njegovi vršnjaci na sretnijim meridijanima i paralelama nemaju: ta njegova prva simpatija u životu, Mirela se zvala, poginula je tijekom opsade Sarajeva. Drugim dječacima u svijetu ne događa se baš da njihova prva ljubav bude pogođena granatom ili snajperom. Jasminku se dogodilo. I zato se dvadeset pet godina kasnije dogodio Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu.

Prva klica budućeg muzeja rođena je 2010. godine, nakon što je Jasminko završio sarajevsku Prvu gimnaziju i Ekonomski fakultet. Želeći napraviti knjigu o odrastanju u ratnom Sarajevu, jednog lipanjskog dana te 2010. godine Jasminko objavljuje online poziv svojoj generaciji da odgovori na pitanje “Što je za tebe djetinjstvo u ratu?”, s tim da odgovor, sukladno generacijskom SMS-duhu, ne smije biti dulji od 160 znakova.

Već u prva 24 sata dobio je više od 100 odgovora. Nakon tri mjeseca već ih je imao više od tisuću, a stigli su mu iz 35 država svijeta, kao dokaz razuđenosti poslijeratne bosanske dijaspore. U naredne dvije godine Jasminko je uspio doći u individualni kontakt sa svima koji su mu poslali odgovore, i konačno, u veljači 2013. pojavljuje se njegova knjiga “Djetinjstvo u ratu: Sarajevo 1992-1995”, koja uskoro biva predstavljena u Sarajevu, Beogradu i više europskih zemalja – između ostaloga i u Europskom parlamentu u Bruxellesu – te doživljava prijevode na više svjetskih jezika, uključujući i japanski.

Neki od odgovora na pitanje: ‘Što je za tebe djetinjstvo u ratu?’

“Veliki odmor pod granatama.” (Adi, 1977. godište)

“Kad prva simpatija napokon pristane da je poljubiš, a ti je nakon toga ne vidiš dvije godine jer ti roditelji saopšte da rano ujutro napuštamo Sarajevo.” (Admir, 1978.)

“Čekala sam da mi tata dođe s linije i donese bombone, iako tad nisam znala šta je linija.” (Ena, 1991.)

“Spavati u kadi i gledati kako gori Skupština.” (Aleksandar, 1984.)

“Mi smo čitav rat gurali bijelog fiću i narančastu peglicu, pokušavajući napraviti što jači sudar.” (Angel, 1985.)

“Kupovina najslađeg stvora na svijetu, malog psa, za 5 kutija sarajevske Drine.” (Lejla, 1980.)

“Kad pojedeš hepo kockicu u mraku misleći da je marcipan iz lunch paketa…” (Mariana, 1979.)

“Kad ti mama kaže: ‘Trči, snajper!’ Tek sam posle rata saznala šta je snajper.” (Tijana, 1987.)

“Sanjao sam meso i čokolade…” (Nedim, 1978.)

“Krv koja šiklja iz glave mog oca po blistavo bijelom šporetu.” (Mirnesa, 1984.)

“Moj brat je izašao da ubere travku za našeg papagaja kada ga je snajper pogodio pravo u srce. Imao je tek 10 godina.” (Sanja, 1979.)

“Pitanje: zar je mozak roze boje, dok smo stajale iznad leša.” (Irena, 1980.)

“Sjećam se noći kad mi je tata rekao: ‘Mama je poginula.’ Sjećam se riječi: ‘Tata ti je poginuo.’… prokleti rat…” (Mirela, 1981.)

 Uspomene iza vrata muzejaTijekom rada na knjizi, kroz kontakte sa svojih tisuću i nešto koautora, Jasminko shvaća da mnogi njegovi vršnjaci i dalje čuvaju predmete iz rata – od komada odjeće do fotografija i crteža, od improviziranih igračaka do pisama Crvenog križa – i postaje mu jasno da iza svakog tog predmeta stoji po jedna neispričana priča o ratnom djetinjstvu. Tako je rođena ideja o muzeju koji bi sve te predmete i sjećanja pohranjena u tim predmetima sakupio i objedinio na jednome mjestu.

Još prije Forbesovih istraživača, vrijednost i značenje Jasminkova projekta prepoznale su stručne službe Vijeća Europe, pa je u prosincu prošle godine Muzej ratnog djetinjstva dobio Muzejsku nagradu Vijeća Europe, koja se u sklopu programa “Europski muzej godine” dodjeljuje od 1977. godine, ali je ovo prvi put da je tu zapaženu nagradu dobio jedan muzej iz regije.

Zato smo došli u Sarajevo, da vidimo taj jedinstveni muzej i upoznamo tog mladića s Forbesove liste. Dok ga čekamo u dvorištu ispred muzejske zgrade, oko nas petorica dječaka u dobi od osam do 12 godina (Enis, Faris, Danis, Tarik i Zlatan) pokušavaju igrati nogomet. Kažemo “pokušavaju”, jer ih u tome ometa tromjesečni psić Lujo, koji svim silama nastoji ugristi loptu, koliko god ga 13-godišnja vlasnica Nađa odgovarala od toga.

Sarajevo, 250118. Tema o Muzeju ratnog djetinjstva u Logavinoj ulici u kojem su skupljeni predmeti koje su za vrijeme rata imali posebno znacenje djeci u Sarajevu. Na fotografiji: Jasminko Halilovic sa prijateljima za vrijeme rata u sarajevu, presnimka iz knjige. Foto: Mario Todoric / CROPIX

Mario Todoric / HANZA MEDIA

Jasminko Halilović za vrijeme rata u Sarajevu

 Gledajući tu dječju igru, teško je ne pomisliti kako ova sarajevska generacija djece ima mnogo više sreće od Jasminkove generacije, čije nas uspomene čekaju iza muzejskih vrata. Pitamo se naglas znaju li ovi klinci kakvo je djetinjstvo imala generacija prije njih. Ispostavlja se da znaju. Barem Nađa zna, jer je upravo preuzela ulogu kustosa, pa nam priča što ćemo sve vidjeti u muzeju, jednom kad uđemo:“Imate jedno metalno igralište đe je pala granata i sve razvalila. Pa ljuljačka iz jednog skloništa što su roditelji napravili za jednu djevojčicu, sa zvoncem, tako da je mama čuje. Pa jedan dječak radio sladoled u ratu, kad je bilo struje. Ima i jedna maturska haljina, ustvari komad platna: to je jedna djevojka htjela sašit matursku haljinu, al onda je počeo rat pa nije bilo ništa od haljine”.

“A kako ti to sve znaš?” pitamo je.

“Znam sve priče iz muzeja napamet”, veli Nađa. “Bila sam unutra jedno, hmm… ja mislim deset hiljada puta. Kad se otvorio, išli smo svaki dan.”

“Istina je, Nađa sve zna”, potvrdit će nam kasnije u muzeju 21-godišnja kustosica Rialda Osmanović, inače najmlađa članica muzejskog tima, te nam objašnjava: “Mi smo djeci iz ulice napravili doživotne ulaznice. Stalno su unutra”.

I doista, unutra smo se uvjerili da nam je Nađa sve točno rekla. Ona ljuljačka stvarno ima zvonce. Onaj dječak stvarno je radio sladoled u ratu, od vode i praška iz humanitarne pomoći, i to u jednoj maloj metalnoj posudi: uz tu izloženu posudicu stoji tekst tog nekadašnjeg dječaka, gdje opisuje kako je jedva čekao da dođe struja pa da može staviti smjesu u frižider, i kako je poslije satima jeo taj sladoled na balkonu. To mu je, veli, najdraže sjećanje iz rata.

Gledamo materijal za onu matursku haljinu: ljubičast, s crnim šarama. Bila bi to lijepa haljina, da je ikada napravljena. Njena nesuđena vlasnica zove se Maja i rođena je 1974. godine. U Majinu tekstu stoji: “Ovo je komad materijala za matursku haljinu koja je trebala biti nošena u proljeće 1992. Haljina nikad nije sašivena”.

Mjesto “đe je pala granata”

Vidjeli smo i ono “metalno igralište đe je pala granata i sve razvalila”, kako se Nađa izrazila. To je zapravo razbijena penjalica za djecu koja je sve do 12. srpnja 1992. nerazbijena stajala na dječjem igralištu u sarajevskom naselju Hrasnica. Tog dana se razbila jer je na nju pala granata, a pritom je poginulo četvero djece: 16-godišnji Azmir Bradarac, 14-godišnja Sanela Hadžiomerović, 13-godišnja Aldina Čolpa i sedmogodišnji Admir Čolpa. Još troje djece tom je prilikom ranjeno.

Sarajevo, 250118. Tema o Muzeju ratnog djetinjstva u Logavinoj ulici u kojem su skupljeni predmeti koje su za vrijeme rata imali posebno znacenje djeci u Sarajevu. Na fotografiji: muzej. Foto: Mario Todoric / CROPIX

Mario Todoric / HANZA MEDIA

Pored tog eksponata nalazimo vidno potreseni mladi američki turistički par iz Oregona: ona se zove Bailey Kose, a on je Nick Roberts. Prvi put su u Sarajevu. Bailey je u trećem razredu srednje škole imala seminar o ratu u BiH: to je, veli, bio njen prvi susret s tom dalekom zemljom u Europi i spoznaja rata na Balkanu, i sada je, nakon 15 godina, napokon došla vidjeti tu zemlju o kojoj je kao srednjoškolka pisala. Za Muzej ratnog djetinjstva saznali su, kaže, tako što su u šetnji Sarajevom vidjeli letak s adresom, i odmah su odlučili doći. A zašto je zastala baš kod razbijene dječje penjalice?

“Zato što sam ja ispred svoje kuće u Oregonu u djetinjstvu imala istu ovakvu penjalicu, mi to u Americi zovemo ‘monkey bar’ (majmunska šipka, op. D. P.)”, kaže Bailey, i dodaje: “Ovo mi je najtužniji eksponat u muzeju, ne mogu vjerovati da su tu djeca poginula. Cijeli ovaj muzej je jedan nevjerojatni pogled na rat iz dječje perspektive”.

Malo potom Bailey se zaustavila pokraj izloženog dječjeg “čarobnog štapića” i prošaputala da je isti takav i ona imala u “svom američkom” djetinjstvu. Taj eksponat muzeju je poklonila stanovita Denisa, rođena 1981. godine, a iz njenog teksta doznajemo kako je štapić dobila od neke humanitarne organizacije kao dar za jednu sarajevsku ratnu Novu godinu i da je potom često mahala tim štapićem, zamišljala da je čarobnjak i vjerovala da uz čarobne riječi “abrakadabra” može učiniti da rat prestane.

Nedaleko od čarobnog štapića izložen je eksponat pod nazivom “Bratova iskaznica dječje policije”, kojeg je Muzeju darovala jedna Jasna iz Sarajeva, rođena 1983. godine. Na iskaznici piše ime Eldina Gvožđara i naputak: “Vlasnik ove kartice dužan je da održava red u svojoj ulici”. Ostalo doznajemo iz Jasnina teksta:

“Kako je samo bio sretan i ponosan tog dana kada je dobio ovu iskaznicu! S njegovim imenom! Zamisli samo tu čast! Zamisli, on će biti taj koji će čuvati red u našoj ulici. Nije mogao ni sanjati da će je nositi tako kratko. Nije mogao ni sanjati da će samo jedan dan, kada je UN proglasio prekid vatre… samo jedan trenutak tog dana… samo jedan korak… samo jedno pogrešno mjesto… samo jedna granata… samo jedan geler… uništiti sve. Od toga dana, već skoro dvadeset i pet godina, iskaznicu nosim ja, njegova sestra blizanka, u svom novčaniku. Ponosno, i s ogromnom boli i prazninom u srcu”.

Nedovršeno pismo

A jedna Aida, rođena 1979. godine, muzeju je ustupila nedovršeno pismo koje je njena majka iz Sarajeva 24. ožujka 1993. počela pisati bivšoj susjedi iz nekog sela kod Foče. Pismo je namjeravala dovršiti sutradan, nakon što djeci skuha ručak, a iz Aidina teksta shvaćamo zašto to nije učinila:

“Prije rata smo živjeli u jednom selu kod Foče. Početkom rata uspjeli smo izbjeći u Sarajevo. Tata se odmah priključio Armiji BiH. Već u julu 1992. poginuo je na prvoj liniji. Moji mama, brat i ja smo tada dobili na korištenje stan na Ali-pašinu polju. Ovo pismo je moja mama počela pisati komšinici na selu. Granata je pala na naš stan 25. marta 1993. godine. Majka je poginula u trenutku kada nam je pripremala ručak. Nikada nije završila pismo”.

Sarajevo, 250118. Tema o Muzeju ratnog djetinjstva u Logavinoj ulici u kojem su skupljeni predmeti koje su za vrijeme rata imali posebno znacenje djeci u Sarajevu. Na fotografiji: pec za grijanje napravljena od ekspres lonca. Foto: Mario Todoric / CROPIX

Mario Todoric / HANZA MEDIA

Nakon što smo pročitali Aidin tekst, pokušali smo pročitati i to nedovršeno majčino pismo, pisano kemijskom olovkom na A4 papiru s kockicama, kakav se koristi u bilježnicama iz matematike. Slova su nakon 25 godina malko izblijedjela, ali još uvijek se mogu čitati. Donosimo posljednji pasus:

“Kako nam je Slavica, jel kolka porasla i je li nas zaboravila? Mi vas često spominjemo, a naročito nju i jedva čekamo dan…”

Ove tri točkice smo stavili mi, njih u majčinu pismu nema, niti ima ikakve druge interpunkcije: očiti znak da je granata Aidinu majku prekinula doslovno u pola rečenice. Aida je tada imala 14 godina, a njezin eksponat svakako je jedan od najpotresnijih.

“Imamo ukupno oko 4000 eksponata, a u svakom trenutku izloženo ih je oko pedeset, pa ih rotiramo”, kaže nam izvršna direktorica muzeja Amina Krvavac, koja je magistrirala na dječjim pravima u Ženevi, nakon što je u Sarajevu diplomirala međunarodne odnose. Amina nam razlaže filozofiju muzeja:

“Po nama, djeca nisu samo pasivne žrtve, nego i aktivni učesnici rata. Iz osobne perspektive, mogu reći da mi je bilo važno da izađem iz statusa žrtve, da ne budem samo dijete koje je imalo djetinjstvo u ratu, nego i da možemo nešto pozitivno napraviti s tim iskustvom, da iz toga izađemo osnaženi. Meni je, recimo, muzej pomogao da prestanem odgađati svoje suočavanje s tim dijelom vlastite prošlosti. I drago mi je kad vidim da i drugi doživljavaju muzej kao svoj. Ova djeca iz ulice tu su svaki dan, rade domaće zadaće ovdje, znaju sve eksponate”.

Napokon, uspijevamo uhvatiti i Jasminka, koji je nakon uvrštenja na Forbesovu listu postao meta novinara u regiji, ali i šire: iza nas ga čeka razgovor za Federalnu televiziju, a potom i jedna američka TV ekipa. Ipak, ne izgleda osobito impresioniran tom medijskom pažnjom: odmah ističe da to priznanje doživljava kao kolektivnu nagradu za cijeli muzejski tim, bez kojeg, kaže, ne bi bilo ničega.

“Ovo nije moj pothvat, nego grupe ljudi. Ja jesam predvodio, ali bez njih to nikad ne bih mogao napraviti. To su sve mladi stručnjaci iz raznih područja, mnogi su magistrirali ili rade doktorate u inozemstvu. Mi njegujemo jednu startup atmosferu, pri čemu moram naglasiti da se na neki način radi o pionirskom poslu, jer ovo je jedini ovakav muzej u svijetu. Postoji Muzej Anne Frank u Amsterdamu, ali on je posvećen baš isključivo Anni Frank. U prvoj godini rada imali smo više od 10.000 posjetitelja i više od 7000 učenika, pri čemu je dosta stranih posjetitelja, iz brojnih zemalja.”

Sarajevo, 250118. Tema o Muzeju ratnog djetinjstva u Logavinoj ulici u kojem su skupljeni predmeti koje su za vrijeme rata imali posebno znacenje djeci u Sarajevu. Na fotografiji: izlosci Foto: Mario Todoric / CROPIX

Mario Todoric / HANZA MEDIA
Veliki planovi

Mi ga, pak, vraćamo u njegovo djetinjstvo: kako je to izgledalo?

“Meni je sestra rođena dva dana nakon Daytona, tako da je moja obitelj imala sreće da nas uđe troje u rat, a izađe četvero. Mnogima se u Sarajevu i cijeloj BiH dogodilo suprotno. Zato ja ne bih pričao o svom djetinjstvu, ako me razumijete.”

Iz ovih Jasminkovih riječi shvatili smo da ne želi pričati o Mireli, pa smo to poštovali. Vidjelo se da mu je laknulo kad smo ga, umjesto o njoj, upitali o daljnjim planovima razvoja muzeja.

“Imamo stvarno velike planove i ambicije, u smislu da ovaj projekt želimo proširiti u međunarodnim okvirima. Već imamo projekt u Libanonu, gdje skupljamo predmete od sirijske djece izbjeglica. Sad počinjemo sličan projekt u Ukrajini, a potom i u Washingtonu.

Zašto u Washingtonu, pitamo ga.

Tamo živi velika kambodžanska zajednica, pa bosanska zajednica. Imate i u SAD-u djece čije je djetinjstvo obilježeno ratom. Za pet do sedam godina bit će još par ovakvih muzeja u svijetu. To je potrebno ne samo u BiH i na Balkanu. A naš desetogodišnji cilj je napraviti u Sarajevu najveću svjetsku kolekciju odrastanja u ratu.

Sarajevo, 250118. Tema o Muzeju ratnog djetinjstva u Logavinoj ulici u kojem su skupljeni predmeti koje su za vrijeme rata imali posebno znacenje djeci u Sarajevu. Na fotografiji: muzej. Foto: Mario Todoric / CROPIX

Mario Todoric / HANZA MEDIA
Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer