Jasenovac: Vidi se teror i zločin, ali ne i tko je ubijao

Jasenovac je najveća mrlja hrvatske povijesti i oko toga ne smije nikad biti bilo kakvih prijepora. Međutim, svjedočimo sve većoj relativizaciji zločina, umanjivanju strahota, došli smo do toga da neki ljudi ozbiljno govore da je Jasenovac bio samo radni logor.

“Zamjerka Jasenovcu je da se previše govori o žrtvama, a premalo o zločincima. Ne o ustašama kao počiniteljima zločina u Jasenovcu, nego da se uopće ne spominju previše ni ustaše kao organizatori svega. Kad prođete kroz muzej u Jasenovcu, posjetitelj nije u potpunosti svjestan tko su ti ljudi koji su počinili te strahote. S jedne strane dižete svijest o strahotama, ali ne do kraja, nedvosmisleno, ne prikažete tko je odgovoran za njih. Mislim da ne postoji netko tko misli da su ustaše bili Makedonci ili Bugari pa je donekle jasno da su Hrvati počinili ustaške zločine, ali ovdje bih napravio jednu digresiju. Alojzije Stepinac, evo baš ovih dana obilježava se Stepinčevo, od ‘41. do ‘45. oštro, ali apstraktno osuđuje zločine, osuđuje Jasenovac, osuđuje strahote, ali javno nikad ne osuđuje ustaški pokret, javno nikad ne govori protiv Nezavisne Države Hrvatske…

Sličnu retoriku i danas često možemo čuti. Uzmimo za primjer govor predsjednika Sabora povodom Dana žrtava holokausta. Tamo se spominje Auschwitz, spominju se hrvatski pravednici među narodima, spominje Srebrenicu i Vukovar, a ne spomene Jasenovac, ne spomene ustaše, ne spomene NDH. Kao da govori holokaust se događao negdje drugdje i nekom drugom, i mi to priznamo. Auschwitz je grozan, Hitler je užasan. Kao da se ovdje to nije događalo. To je ono što izostaje svaki put, vrlo jasno i konkretno reći tko je odgovoran za zločine. Isticati hrvatske pravednike među narodima, a ne objasniti zašto su postojali, zašto su morali postojati, zašto su neki Hrvati spašavali Židove stavljajući svoj život na kocku veliki je promašaj”, rekao je u razgovoru za Express povjesničar Hrvoje Klasić.

On nam govori da neke činjenice jednostavno treba uvijek iznova ponavljati kako se ne bi zaboravilo.

“Ustaški pokret je bio hrvatski pokret, ustaše su većinski bili Hrvati i Nezavisna Država Hrvatska bila je na području današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Uvijek to moramo naglašavati, kao što uvijek moramo naglašavati, da može i mora drugačije, antifašističku borbu. Isto tako je pokreću Hrvati, aktivno sudjeluju od prvog dana, jedno vrijeme čak čine i većinu po nacionalnom sastavu. To je prošlost, ima svoje crne i bijele strane te svoje nijanse. Mislim da je to najbolja poruka i za budućnost jer, ne bih volio da me netko pogrešno shvati, ako izuzmemo komuniste Hrvate i Srbe, a posebno Srbe, koji su u antifašističku borbu išli iz ideoloških uvjerenja, većina stanovništva ide u partizane kako bi očuvali živu glavu. Hrvatski partizani su u borbu išli iz uvjerenja. Imaju državu gdje ne podliježu rasnim zakonima, nisu Srbi, imaju sva prava kao i ostali građani NDH, kakva god ona bila. Unatoč svemu tome, oni napuštaju svoje obitelji, svoja radna mjesta i odlaze se boriti. Mogli su ići linijom manjeg otpora, mogli su zažmiriti na zločine, čekati kraj rata i vidjeti kako će se stvari razviti”, uvjeren je Klasić.

I tu se postavlja pitanje treba li uvesti obavezne posjete Jasenovcu kao dio obrazovanja u osnovne ili srednje škole. Tu nas Klasić podsjeća:

“Žalosno je da uopće pričamo, evo u veljači 2019. godine, trebaju li posjeti Jasenovcu biti obavezni. Takve stvari su obavezne u kraćem vremenu izravno nakon događaja i računa se da će onda s vremenom takvi posjeti prijeći u društvenu naviku. Bilo je društveno korisno u Njemačkoj, Poljskoj, pa i Jugoslaviji, odmah nakon 1945. godine, pokazivati mjesta zločina, govoriti o zločinima i počiniteljima zločina. Poanta je bila da se o svemu tome ne raspravlja kao o nečem kontroverznom, nego da se o svim stratištima govori otvoreno, kritički, da se upućuje na sve što se tamo dogodilo. Činjenica da mi sad govorimo o mjestu koje je bilo, da ne okolišamo, pakao na zemlji od proljeća ‘41. do ljeta ‘45., koje je prestalo postojati prije sedamdesetak godina. U društvu u kojem se već tridesetak godina događa revizija najmračnijeg razdoblja naše povijesti, imamo manifestacije, rušenje spomenika antifašistima, imamo imenovanje ulica po ustaškim dužnosnicima, osnivanje paravojnih jedinica nazvanih po ustaškim zločincima s ustaškim obilježjima, imamo političare koji negiraju ili umanjuju određene stvari. U takvom društvu najmanje što možemo uraditi je vratiti se malo u povijest i prokazati oko čega se zapravo vode prijepori. Zašto u Hrvatskoj postoje rasprave, a nigdje u svijetu oko toga ne postoje prijepori? Najugledniji povjesničari i znanstvenici Europe i svijeta nemaju nikakvog prijepora oko toga tko su bili ustaše, na čijoj su strani bili i što se događalo u Jasenovcu”.

Svjedočimo da se relativizacija ustaškog režima odvija pred našim očima, a brojne presude iz inozemstva su dokaz da su Hrvati usamljeni u svemu tome. Od Šimunića i povika “Za dom spremni” na Maksimiru pa sve do “nenamjernih ustaša” sa suđenja po Austriji.

“Očito je da mladima u Hrvatskoj trebamo ponovno otkrivati pravu istinu i činjenice”, zaključio je Klasić naš višesatni razgovor.