Hrvatska se od rata naovamo u Bosnu i Hercegovinu uplitala ili na način koji nije osobito koristio tamošnjim Hrvatima, a onda se nije uplitala gotovo ništa ili sasvim sigurno nedovoljno, čime je štetila i sebi i susjednoj zemlji. I u trenucima kada je samu sebe prozvala regionalnom silom ili ključnom državom regije, morala je znati koji su joj ciljevi, da nestabilna BiH ne može biti dobra za sigurnost i stabilnost Hrvatske, da Hrvati u BiH imaju pravo na stvarnu i za sve korisnu pomoć
U ljeto 1992 godine Hrvatska je po drugi puta nakon međunarodnog priznanja, birala na višestranačkim izborima. Dobroslav Paraga, koji je tada bio na čelu Hrvatske stranke prava, predsjednika Franju Tuđmana nazivao je ‘generalismus Franjo Tuđman I’ i oštro govorio protiv HDZ-a. Izbori su održani ionako samo nekoliko dana prije no je u zasjedi, u međuhrvatskom obračunu, likvidiran general Hrvatskih oružanih snaga Blaž Kraljević s osmoricom tjelohranitelja. HOS se doskora raspao i priključio HVO-u, Paragu je nešto kasnije na čelu HSP-a zamijenio Ante Đapić, a rat Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u Bosni i Hercegovini postao je krvav, trajao sve do 1994. O tome vremenu, vremenu sukoba dva naroda koji su rat započeli na istoj strani, dogodilo se ono što je opisano u Haaškoj presudi šestorici Hrvata od 29. svibnja 2013.
U ljeto 1992 godine, kada su Hrvati po drugi puta izabrali HDZ, kada je kao planina velik bio uspjeh SDP-a koji se izborio za niti osam posto glasova, gost vladajućih posvuda je bio i šef bosanskohercegovačkog HDZ-a Mate Boban. Na središnjem požeškom Trgu svetog Trojstva, negdje krajem srpnja, pozdravio je sve, ‘naročito moje Hercegovce’. Bilo je to i logično, jer ne malo se ljudi iz toga kraja, kao i ostalih dijelova zemlje, borilo i u Mostaru i drugdje u – Herceg Bosni. Veza dva područja bila je bliska, mnogi iz BiH došli su u Hrvatsku tijekom 1991, jednako tako mnogi su unovačeni ili su se išli boriti u BiH. Svi su i tada i kasnije dobivali plaće i mirovine iz Zagreba, dodijeljeni vojni činovi bili su međusobno priznati, vojnici koji su bili na dužnostima u Hrvatskoj vojsci prelazili su u Herceg Bosnu i obrnuto. Sve je bilo jasno i nitko nije skrivao, ako već nije odviše glasno reklamirao, da su dva sukoba spojena. Nisu ni bila, jer Slavonski se Brod nije napadao iz Srbije, već iz Bosne i Hercegovine, golemi broj izbjeglih, najprije Muslimana i Hrvata, prelazio je u Hrvatsku, a onda na Zapad. Škole su privremeno bile pretvarane u prihvatilišta za izbjegle, nastavnici koji su trebali tumačiti djeci, dijelili su konzerve ribe izbjeglima koji su još često bili odjeveni u kućne haljine i pidžame. Bez operacije Oluja ne bi bilo slobode za Bihać, bez suradnje Hrvatske i muslimanskih postrojbi (ili vlasti) veliki dijelovi Bosne i Hercegovine bili bi još etnički čišći no što su to danas. Bošnjaci i Hrvati u Bosni i Hercegovini ratsu započeli i završili zajedno, na istoj strani. I kada je među njima trajao rat, jedina pomoć koja je dolazila do BiH išla je preko Hrvatske. Isto je tako istina da su zajedno glasovali za neovisnost na referendumu.
Hrvatski ‘bosanski grijeh’
Doduše, treba se zapitati je li drugi po veličini narod u Bosni i Hercegovini u tome trenutku imao manja prava od Hrvata i Muslimana i je li mogao biti nezadovoljan izglasavanjem odluke koju nije priznavao? Vjerojatno je mogao biti barem onoliko anksiozan kao i Hrvati u BiH danas, kada se zbog zakona može dogoditi da Bošnjaci glasuju i biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Svakako to ne znači da je trebalo i bilo opravdano ući u ratne planove Slobodana Miloševića i smatrati, kao što je tako često ponavljao Radovan Karadžić, da je većina BiH katastarski srpsko vlasništvo, kao da je brdo između dva srpska sela isto tako srpsko, govorio je Stipe Mesić. Još manje se trebao dogoditi genocid u Srebrenici, protjerivanje Hrvata iz Banja Luke. Presuda šestorici Hrvata u Haagu od 29. svibnja 2013. govori ipak o nečemu drugom, što s ovim nema izravne veze. Govori o Dretelju i protjerivanju Bošnjaka iz Čapljine, sravnjivanju kuća u kojima su živjeli sa zemljom, slično kao u Stocu i drugdje.
Hrvatska se od rata naovamo u Bosnu i Hercegovinu uplitala ili na način koji nije osobito koristio tamošnjim Hrvatima, a onda se nije uplitala gotovo ništa ili sasvim sigurno nedovoljno, čime je štetila i sebi i susjednoj zemlji. I u trenucima kada je samu sebe prozvala regionalnom silom ili ključnom državom regije, morala je znati koji su joj ciljevi, da nestabilna BiH ne može biti dobra za sigurnost i stabilnost Hrvatske, da Hrvati u BiH imaju pravo na stvarnu i za sve korisnu pomoć. Svoj status najpopularnijeg političara u BiH mogao je više iskoristiti i Stjepan Mesić, a hrvatska je vlast, ako to već nisu od nje tražili iz Sarajeva, morala sama isforsirati koje su prednosti reformiranja i uključenja države u EU, NATO, Europu. Bez stabilnih prilika u Bosni i Hercegovini nema stabilne Hrvatske i to je trebao biti moto i motiv djelovanja svih hrvatskih administracija, bez obzira na politiku koja je osuđena u Haagu 29. svibnja 2013.
Povijesni teret rata u BiH
Hrvatski prvi predsjednik Franjo Tuđman izravno je apostrofiran u presudi kao vođa zločinačkog poduhvata. Ostane li ta kvalifikacija i nakon drugostupanjske presude, to ipak neće imati dramatičnih posljedica za Hrvatsku, mada svakako neće biti ugodno. Kada bi povijesni teret jedne generacije bio dovoljan da se neke zemlje izbacuju ili uključuju u društva civiliziranih država, onda gotovo nema nijedne koja bi u tome smislu bila čista. Njemačka je najbolji primjer, Italija, Španjolska, Rusija, vjerojatno bi britanske kolonije ili belgijski Kongo mogli pokoju i tu reći. Naravno, Hrvati će trebatidaleko jasnijeobrazlagati zašto se u rubnim dijelovima države podižu spomenici nekome tko je inkriminiran za teške povrede zakona. Zagovornici Tuđmana zbog toga se ne trebaju posebno brinuti, jer, znaju to dobro jer toliko detaljno studiraju biografiju Josipa Broza Tita, u istoj osobi i o istoj povijesnoj ličnosti može se reći i ponešto loše i puno toga dobrog.
Hrvatska zbog ove odluke ne smije odustati od svoje vanjskopolitičke orijentacije i uloge koju će imati kao rubna članica EU i zemlja koja pripada regiji, regiju pozna i ima joj što ponuditi. Ovo ne smije biti poruka da se iz susjedstva maknemo, već upravo obrnuto. Ne znači to ni da nisu postojali zločini koje su počinile postrojbe Armije BiH, da bosanskohercegovački političari nisu izjavljivali kako se BiH mora prostirati sve od Požege do Makarske. Još manje to znači da je Republika Srpska čista, a Herceg Bosna nije. U Haagu je suđeno svim vođama Srpske, osim Koljevića, koji se sam ubio, a još moramo dočekati presude Karadžiću i Mladiću. Postoji, međutim, jedna razlika, koja je važna, baš kao i u slučaju Republike Srpske Krajine. Republika Srpska je stvarnost, realnost. Haški sud je politički, on sudi na temelju činjenica, ali ih interpretira u skladu s nepravnim, političkim, argumentima. Herceg Bosna kao politička zajednica je propala, propala je i hrvatska politika u BiH. Bilo je zločina i nakon Oluje, naravno, ali akcija oslobođenja priznate Republike Hrvatske imala je međunarodnu podršku, bila je jasna i logična, stabilizirala je prilike.
Presuda je najneugodnija za one koji su osuđeni, njihove obitelji, one koji su prijatelji ili su podržavali projekt Herceg Bosne. Najviše je osuđen ne vojnik, već političar, što je pomalo neobično, Jadranko Prlić. Prlić je bio i ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, obrazovan, uglađen. Kada je nakon muslimanskog pokolja u Doljanima 6. kolovoza 1993. govorio na pogrebu 34 ubijena Hrvata izrekao je kako su susjedi koji „na autohtone hrvatske prostore BiH neće doći, u jednom trenu toleranciju, pa i ljubav zamijenili mržnjom, zlom i zločinom». Ubijani su i Hrvati od Bošnjaka, naravno, ali to ne znači da su Hrvati trebali činiti isto ili još gore. Ali jesu. I to je ono što moramo priznati. I ne ponoviti.
U ljeto 1992 godine, kada su Hrvati po drugi puta izabrali HDZ, kada je kao planina velik bio uspjeh SDP-a koji se izborio za niti osam posto glasova, gost vladajućih posvuda je bio i šef bosanskohercegovačkog HDZ-a Mate Boban. Na središnjem požeškom Trgu svetog Trojstva, negdje krajem srpnja, pozdravio je sve, ‘naročito moje Hercegovce’. Bilo je to i logično, jer ne malo se ljudi iz toga kraja, kao i ostalih dijelova zemlje, borilo i u Mostaru i drugdje u – Herceg Bosni. Veza dva područja bila je bliska, mnogi iz BiH došli su u Hrvatsku tijekom 1991, jednako tako mnogi su unovačeni ili su se išli boriti u BiH. Svi su i tada i kasnije dobivali plaće i mirovine iz Zagreba, dodijeljeni vojni činovi bili su međusobno priznati, vojnici koji su bili na dužnostima u Hrvatskoj vojsci prelazili su u Herceg Bosnu i obrnuto. Sve je bilo jasno i nitko nije skrivao, ako već nije odviše glasno reklamirao, da su dva sukoba spojena. Nisu ni bila, jer Slavonski se Brod nije napadao iz Srbije, već iz Bosne i Hercegovine, golemi broj izbjeglih, najprije Muslimana i Hrvata, prelazio je u Hrvatsku, a onda na Zapad. Škole su privremeno bile pretvarane u prihvatilišta za izbjegle, nastavnici koji su trebali tumačiti djeci, dijelili su konzerve ribe izbjeglima koji su još često bili odjeveni u kućne haljine i pidžame. Bez operacije Oluja ne bi bilo slobode za Bihać, bez suradnje Hrvatske i muslimanskih postrojbi (ili vlasti) veliki dijelovi Bosne i Hercegovine bili bi još etnički čišći no što su to danas. Bošnjaci i Hrvati u Bosni i Hercegovini ratsu započeli i završili zajedno, na istoj strani. I kada je među njima trajao rat, jedina pomoć koja je dolazila do BiH išla je preko Hrvatske. Isto je tako istina da su zajedno glasovali za neovisnost na referendumu.
Hrvatski ‘bosanski grijeh’
Doduše, treba se zapitati je li drugi po veličini narod u Bosni i Hercegovini u tome trenutku imao manja prava od Hrvata i Muslimana i je li mogao biti nezadovoljan izglasavanjem odluke koju nije priznavao? Vjerojatno je mogao biti barem onoliko anksiozan kao i Hrvati u BiH danas, kada se zbog zakona može dogoditi da Bošnjaci glasuju i biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Svakako to ne znači da je trebalo i bilo opravdano ući u ratne planove Slobodana Miloševića i smatrati, kao što je tako često ponavljao Radovan Karadžić, da je većina BiH katastarski srpsko vlasništvo, kao da je brdo između dva srpska sela isto tako srpsko, govorio je Stipe Mesić. Još manje se trebao dogoditi genocid u Srebrenici, protjerivanje Hrvata iz Banja Luke. Presuda šestorici Hrvata u Haagu od 29. svibnja 2013. govori ipak o nečemu drugom, što s ovim nema izravne veze. Govori o Dretelju i protjerivanju Bošnjaka iz Čapljine, sravnjivanju kuća u kojima su živjeli sa zemljom, slično kao u Stocu i drugdje.
Hrvatska se od rata naovamo u Bosnu i Hercegovinu uplitala ili na način koji nije osobito koristio tamošnjim Hrvatima, a onda se nije uplitala gotovo ništa ili sasvim sigurno nedovoljno, čime je štetila i sebi i susjednoj zemlji. I u trenucima kada je samu sebe prozvala regionalnom silom ili ključnom državom regije, morala je znati koji su joj ciljevi, da nestabilna BiH ne može biti dobra za sigurnost i stabilnost Hrvatske, da Hrvati u BiH imaju pravo na stvarnu i za sve korisnu pomoć. Svoj status najpopularnijeg političara u BiH mogao je više iskoristiti i Stjepan Mesić, a hrvatska je vlast, ako to već nisu od nje tražili iz Sarajeva, morala sama isforsirati koje su prednosti reformiranja i uključenja države u EU, NATO, Europu. Bez stabilnih prilika u Bosni i Hercegovini nema stabilne Hrvatske i to je trebao biti moto i motiv djelovanja svih hrvatskih administracija, bez obzira na politiku koja je osuđena u Haagu 29. svibnja 2013.
Povijesni teret rata u BiH
Hrvatski prvi predsjednik Franjo Tuđman izravno je apostrofiran u presudi kao vođa zločinačkog poduhvata. Ostane li ta kvalifikacija i nakon drugostupanjske presude, to ipak neće imati dramatičnih posljedica za Hrvatsku, mada svakako neće biti ugodno. Kada bi povijesni teret jedne generacije bio dovoljan da se neke zemlje izbacuju ili uključuju u društva civiliziranih država, onda gotovo nema nijedne koja bi u tome smislu bila čista. Njemačka je najbolji primjer, Italija, Španjolska, Rusija, vjerojatno bi britanske kolonije ili belgijski Kongo mogli pokoju i tu reći. Naravno, Hrvati će trebatidaleko jasnijeobrazlagati zašto se u rubnim dijelovima države podižu spomenici nekome tko je inkriminiran za teške povrede zakona. Zagovornici Tuđmana zbog toga se ne trebaju posebno brinuti, jer, znaju to dobro jer toliko detaljno studiraju biografiju Josipa Broza Tita, u istoj osobi i o istoj povijesnoj ličnosti može se reći i ponešto loše i puno toga dobrog.
Hrvatska zbog ove odluke ne smije odustati od svoje vanjskopolitičke orijentacije i uloge koju će imati kao rubna članica EU i zemlja koja pripada regiji, regiju pozna i ima joj što ponuditi. Ovo ne smije biti poruka da se iz susjedstva maknemo, već upravo obrnuto. Ne znači to ni da nisu postojali zločini koje su počinile postrojbe Armije BiH, da bosanskohercegovački političari nisu izjavljivali kako se BiH mora prostirati sve od Požege do Makarske. Još manje to znači da je Republika Srpska čista, a Herceg Bosna nije. U Haagu je suđeno svim vođama Srpske, osim Koljevića, koji se sam ubio, a još moramo dočekati presude Karadžiću i Mladiću. Postoji, međutim, jedna razlika, koja je važna, baš kao i u slučaju Republike Srpske Krajine. Republika Srpska je stvarnost, realnost. Haški sud je politički, on sudi na temelju činjenica, ali ih interpretira u skladu s nepravnim, političkim, argumentima. Herceg Bosna kao politička zajednica je propala, propala je i hrvatska politika u BiH. Bilo je zločina i nakon Oluje, naravno, ali akcija oslobođenja priznate Republike Hrvatske imala je međunarodnu podršku, bila je jasna i logična, stabilizirala je prilike.
Presuda je najneugodnija za one koji su osuđeni, njihove obitelji, one koji su prijatelji ili su podržavali projekt Herceg Bosne. Najviše je osuđen ne vojnik, već političar, što je pomalo neobično, Jadranko Prlić. Prlić je bio i ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, obrazovan, uglađen. Kada je nakon muslimanskog pokolja u Doljanima 6. kolovoza 1993. govorio na pogrebu 34 ubijena Hrvata izrekao je kako su susjedi koji „na autohtone hrvatske prostore BiH neće doći, u jednom trenu toleranciju, pa i ljubav zamijenili mržnjom, zlom i zločinom». Ubijani su i Hrvati od Bošnjaka, naravno, ali to ne znači da su Hrvati trebali činiti isto ili još gore. Ali jesu. I to je ono što moramo priznati. I ne ponoviti.
wpDiscuz