Nisu Jajčani zaboravili svoga kapetana. Stotine ljudi sinoć su dočekale Ivana Martinovića, lidera hrvatske rukometne reprezentacije, čovjeka koji je na Svjetskom prvenstvu igrao kao u transu i zasluženo ušao u najbolju postavu turnira. Ali sve to – medalje, pohvale, intervjui – blijedi pred emocijama koje su ga sinoć preplavile kad je stigao kući.“Još se tresem. Naježio sam se sam. Ne mogu vjerovati kako su me dočekali ovdje u Jajcu.” – rekao je vidno ganuti Martinović, dok su u pozadini odzvanjali bubnjevi, pjesme i povici ponosa.
Iako je rođen u Beču, Martinovićevi roditelji su Jajčani, ljudi koje je rat odveo daleko od rodnog kraja. Sada im se sin vratio – ne kao izbjeglica, nego kao junak.
O rukometnom čudu koje je Hrvatska napravila u Njemačkoj i Poljskoj govorio je s istim onim žarom kojim je predvodio suigrače:
“Napravili smo veliku obitelj u reprezentaciji. Od početka smo osjećali da imamo nešto posebno.”
Put do medalje nije bio lagan – ozljede, krvavi treninzi, sve ono što prosječan navijač ne vidi dok skače ispred televizora. Ali Martinović zna koliko je sve to koštalo.
“Treba vjerovati. Ne smijemo se nikad predati. Dođe to naše vrijeme. Sada imamo srebro zlatnog sjaja.”
Svečanom dočeku pridružio se video-vezom i Filip Glavaš, još jedan reprezentativac čiji su roditelji iz Jajca. On je, uz čestitke suigraču, dodao još jednu važnu poruku: ponos na korijene nikad ne blijedi.
I tako je Jajce sinoć slavilo. Nije bitno što u vitrini nije zlato. Bitno je što se kapetan vratio kući – kao prvak u očima svoga grada.
wpDiscuz
