Najlakši način da budete negdje svrstani od strane čaršije jeste etiketa. Budući da je misliti i analizirati stvari, ljude i događaje prekomplikovano, prenaporno, a često i veoma bolno za otkravljivanje vijuga u kojima živi i prebiva samodovoljni palanački duh, onda treba shvatiti da su za njega etikete orijentiri bez kojih više ne bi znao ko je. Međe koje je sam sebi postavio i do kojih jedino, bilo racionalno bilo emotivno dobacuje. Jedna od omiljenih sarajevskih etiketa, bilo da se podmuklo šapuće iza leđa u kuloarima i mračnim hodnicima, bilo da u njenom lijepljenju uživaju razni anonimni internet sadisti, a naposlijetku i oni koji se predstavljaju kao intelektualci, ali to nisu već priučeni korisnici nekoliko “pametnih” rečenica, svakako jeste: četnik.
Od svih etiketa to je najgora, najužasnija, ali i najlakša za osvajanje. Predispozicija za to je da ste Srbin (nekada je i samo to dovoljno) i da dovodite u pitanje određene čaršijske dogme. Na primjer, otvorili ste magazin Stav i u njemu naletjeli na intervju Mustafe Spahića, koji je nekoć držao propovijedi o tome kako su brakovi nemuslimana i muslimanki veća šteta za narod od ratnih silovanja. Isto ste tako k znanju uzeli retoričko pitanje pomenutog imama da “ima li iko toliko lud na svijetu da može povjerovati kako su Srbi iz Bosne, njih milion, sami mogli krenuti na tri miliona građana BiH, bez podrške JNA i bez podrške Srbije?” Ukoliko bi ste se samo složili, a ne postavili i dodatno pitanje, npr. “Ima li ko lud na svijetu da može povjerovati da su Muslimani krenuli u kontraustavnu secesiju bez podrške i iluzionističkih obećanja velikih sila, prevashodno SAD, a da pri tome Srbija, u procesu raspada zajedničke države i vojske neće pomagati svojim sunarodnicima bosanskim Srbima?”, za neko vrijeme bi ste bili pošteđeni i bili dobar građanin, pošten Srbin, kojeg samo poneki neodgovorni radikal prozove četnikom. Ali ako ne biste?
Ako biste, na primjer reagovali na gluposti arhiviste Fuada Orhanovića o “pravoslavnim i katoličkim bošnjacima koji su izabrali druge identiete”, vaš identitet četnika će znatno dobiti na glasu. Zavisno od toga koliko daleko odete u svom propitivanju i koliko su ona javna, to će se metodologija etiketiranja mijenjati: od šuškanja po kuloarima, do poziva na otvoreni linč “četnika”.
Najstrašnije pak, što možete učiniti jeste da konstatujete da je najgore što se bilo kojem pojedincu, kolektivu, pa i narodu može dogoditi jeste da dospije u stanje objekta nečije milosti, odnosno nemilosti. U ono stanje u kojem si sretan ako onaj moćniji ima to dominacijsko zadovoljstvo da te pomiluje, da kaže “ovaj je naš, nemoj da bi ga ko dir’o”, “nije on ćetnik, znam ga ja ba, odrast’o s nama”, “Jovo Srbine, čaršija je uz tebe” i tome slično. Ili pak zadovoljstvo da ti učini sve suprotno od te milosti ako takvu ljubaznost odbiješ, odnosno odbijaš živjeti tako bijednu egzistenciju, punu straha da tvoja izgovorena riječ, ili ultimativno neslaganje sa mejnstrimom, može značiti zapadanje u nemilost, uskraćivanje egzistencije i, na kraju krajeva, dobijanje svega onoga što spada “četnika”.
U takvim konstelacijama odnosa, radije biram da sam “četnik”, unatoč svog gnušanja koje gajim prema pokretu Draže Mihailovića, turbofolk pravoslavlju i njihovom zlokobnom koljačkom naslijeđu iz svih prohujalih ratova. Ako je etiketa “četnika” etiketa koja se dobija radi dostojanstvenog držanja i elementarnog nacionalnog i kulturnog dostojanstva, onda je s ponosom prihvatam. Sjećam se da je pokojna baka, koja četnika nije mogla vidjeti ni nacrtanog, u ratu, kada su najgnusnija ponižavanja i etiketiranja postala nepodnošljiva, meni i bratu rekla: “Ne dajte se ponižavati, mi smo ponosan narod.”
I to je otprilike pravac kojim kanim voditi svoju “četu”. Malo na istok, malo na zapad. Biću rado četnik svekućnik. Ali nikada više tamo gdje je tama toliko jeziva, toliko toksična i kontaminirajuća da bi se mogla sijeći na kocke i izvoziti najbolesnijim mazohistima. Ako je etiketa četnika taj kamen međaš između mraka i slobode onda se u očima mračnjaka ništa drugo i ne može biti, iako to što je u njihovim očima nema veze sa stvarnošću. Mustafa Spahić je u već spomenutom intervju Stavu lijepo primijetio da se Srbi nemaju šta žaliti na ugroženost: “Sada govore da ih u Sarajevu ima 10 000 što je besmislica. Ukoliko pogledate ondašnje granice Sarajeva i šta se smatralo pod Sarajevom, i to primijenite danas, vidjet ćete da Srba u Sarajevu i danas ima 100 000.” Spahić, dakako, govori o dijelu Sarajeva koje je u Republici Srpskoj. Ako bismo ovo prihvatili zdravo za gotovo, radi se zapravo o jasnom priznanju da ni njih ne bi bilo više od 10 000 da nisu prihvatili ponuđenu etiketu, čak i kad s njom nisu željeli imati ništa. Ali to i više nije tako bitno. Istorija zna biti vrlo ironična. Kopajući tako po nekim starim novinskim isječcima, nabasam na jednu od Gajretovih publikacija od prije Drugog svjetskog rata. Na njoj slika dražesnog dječačića. Pokrovitelja ovog društva. Da se ko ne bi zabunio tu je i potpis: Njegovo veličanstvo, kralj Petar II Karađorđević kao mladi skaut-četnik.
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
wpDiscuz