Ovih dana u Europi događaju se dva paralelna procesa koja imaju izravan utjecaj na njen odnos s Ukrajinom. S jedne strane, nizozemska vlada nastoji pronaći kompromis s predlagateljima uspjelog neobveznog referenduma u travnju ove godine. Naime, sredinom prošle godine Nizozemska je prihvatila Sporazum o pridruživanju EU-Ukrajina. Međutim, stranke krajnje desnice dovele su u pitanje njegovu provedbu organizirajući online peticiju koja je poslužila kao temelj za organiziranje neobveznog referenduma u travnju. Na istom je izašlo 32 posto birača, od kojih je 61 posto bilo protiv implementacije sporazuma, a 38 posto za. Dakle, na referendumu su Nizozemci odlučili kako ne žele da njihov parlament i kralj Willem-Alexander ratificiraju sporazum.
_________ Piše: Ivan Pepić | vecernji.hr
Iako je referendum neobvezan za izvršnu vlast Nizozemske, premijer Mark Rutte odlučio je tragati za kompromisom s predlagateljima referenduma. Ukoliko se kompromis ne pronađe, a Rutte odluči provesti odluku naroda, taj sporazum se neće provesti te bi buduće članstvo Ukrajine u EU-u i suradnja s istom bili onemogućeni. Zanimljivo, samo su Hrvatska i Latvija stopostotnom većinom u Saboru odnosno Saeimi ratificirale sporazum.
S druge strane, Europska komisija je prošli tjedan odlučila popustiti zahtjevima ruskog energetskog giganta Gazproma. Između njih već preko četiri godine traju trzavice: Gazprom bi, kako bi zaobišao Ukrajinu, koristio punom snagom plinovod Opal koji je spojen s plinovodima Sjeverni tok 1 i 2. Na taj način Gazpromu bi se omogućilo da se kroz Njemačku nesmetano spoji sa zemljama Srednje Europe. Koristeći Opal Gazprom bi zaobišao Ukrajinu kojoj prijete ogromni energetski, financijski i sigurnosni gubici.
Suprotno svim očekivanjima, valjda u skladu s njemačkom vizijom smanjenja tenzija s Rusijom, Komisija je Gazpromu omogućila monopol nad plinovodom Opal: tako će kroz taj plinovod moći prolaziti i do 90 posto ruskog plina, umjesto dosadašnjih manje od 50 posto.
Ova je odluka paradoksalna iz više razloga: (1) Nije u skladu s Energetskom strategijom 2020 čiji je nacrt izradila upravo aktualna Komisija Jean-Claude Junckera, a čija su polazna načela sigurnost i diversifikacija energetskih izvora te osiguranje slobodnog kretanja energije. (2) Upravo je intervencijom EU-a 2014. zaustavljena izgradnja Gazpromovog Južnog toka kroz Bugarsku, jer bi to značilo (između ostalog) zaobići Ukrajinu. (3) Države Europske unije provode sankcije protiv Putinovog režima zbog aneksije dijelova Ukrajine, Donbasa i Krima. (4) Do prije samo nekoliko mjeseci Komisija je bila izrazito oštra protiv Gazpromovog monopolizacije, netržišnog podizanja cijena i energetskih ucjena u Srednjoj Europi i baltičkim zemljama. Čak je 2012. zbog takvog djelovanja poduzela pravne korake protiv ruske kompanije, što je iritiralo Putina i rusku oligarhiju.
Do 2009. više od 80 posto ruskog plina dolazilo je u zemljama EU-a preko ukrajinskih plinovoda. Danas, taj je iznos pao na malo više od 50 posto, a padat će i dalje zbog koncesije Europske komisije za korištenje Opala i ruske najave da se od 2019. kroz ukrajinske plinovode više neće opskrbljivati europske zemlje. To znači da Ukrajina ostaje bez 3 milijarde dolara tranzitnih pristojbi odnosno oko 3,3 posto BDP-a. Valja napomenuti kako tamošnji javni dug iznosi oko 90 posto BDP-a, negativni godišnji rast je -10 posto BDP-a, a inflacija oko 40 posto.
Uz sve to nadovezuje se aneksija Donbasa i Krima koju nesmetano provodi Rusija od 2014. godine. Nakon prvih scena sukoba s „Euromajdana“ gdje je 119 ljudi poginulo za „europsku Ukrajinu“, u medijima se stvarao dojam kako je EU zrela za velike stvari, za spas Ukrajine protiv ruskog okupatora. Sankcije su po prvi put pokazale „tvrdu moć“ europskih država, duh jedinstva, mediji su pisali o stvaranju europske javnosti…
Sve je to, kao i u sličnim situacijama, očekivano palo u vodu: rezultat je i dalje rat, tisuće ubijenih ukrajinskih civila te autonomne pokrajine Donbas i Krim u ruskim rukama. Očito je kako su neki europski lideri radili isključivo za svoju korist odnosno kako bi prikazali EU i dalje „atraktivnim projektom“.
Činjenice su nešto drugačije. Ukrajincima je prije neizbježnog pada Vitkora Janukoviča trebalo mudrosti jer su kontrolirali i policiju i vojsku u svojoj zemlji. Kaotičnim srljanjem „Euromajdanom“ omogućili su izravnu intervenciju Rusije. Prije početka sukoba prosječna plaća iznosila je oko 430$, a danas ona je pala na bijednih 150$. Nadalje, ne postoji nikakva saveznička pomoć ako se uzmu u obzir svjedočenja ukrajinskih vojnika o funkcioniranju vojske. Regrutacija je neuspješna – tek pola regrutiranih se pojavi na bojišnicima – uglavnom zbog lošeg glasa vojske (korupcija, nepostojanje propagande) i ruske dugoročne strategije infiltracije u ukrajinske vojne strukture, što je potvrđeno prebijegom proruskih časnika i dočasnika iz ukrajinske u pobunjeničke formacije. Zasad, najveća pomoć stiže iz dijaspore, a Ukrajinci iz Kanade prednjače u njenom prikupljanju.
Jučer medijska euforija i empatija, danas tihi zaborav. Nakon što je prošli tjedan Europska komisija legalizirala Gazpromov monopol nad plinovodima Sjeverni tok i Opal, Ukrajina je i službeno prepuštena sama sebi. U samo deset godina, do 2019., omogućeno je da ruski tranzit plina za Europu kroz Ukrajinu padne s 80 na 0 posto. To bi bilo razumljivo da nije zagarantiran drugi monopol, nad Opalom kroz Njemačku. Ovako, Ukrajina je izložena nesagledivim gospodarskim posljedicama i energetskoj nesigurnosti. Da stvar bude gora, Rusija je preuzela ulogu diktiranja tempa. Uskoro bi pitanje upućeno Ukrajincima moglo biti: birajte, Donbas ili Krim ili grijanje, što želite zadržati? Kakav bi to poraz međunarodnog prava tek bio.