Published On: Sri, pro 30th, 2020

Izgubljeni između autoriteta i sistema

Božić je društveni fenomen, pojava koja je nešto puno više od religije. Takozvani „božićni duh“ obuhvata različite sfere društva. Božić je porodični, individualni, ekonomski, umjetnički i ko zna koji sve fenomen. Ovaj kršćanski praznik postao je praznik za mnoge i mnogi u njemu učestvuju. Pogotovo u ne-vjerskim elementima poput poklona, kupovine, gozbi, ukrasa, božićnih filmova i pjesama.

Dobar primjer za to je i londonski zbor Libera. Izvorno anglikanski crkveni zbor crkve Svetog Filipa u Norburyu, sa višestoljetnom tradicijom, zbor od 1984. godine nastupa i „komercijalno“. Sve je počelo pojavljivanjem u pjesmi britanskog pjevača San Sola „San Damiano“, a danas je stiglo do svjetskih turneja, humanitarnih koncerta, albuma i spotova. U njihovim božićnim pjesmama uživaju milioni ljudi širom svijeta, bez obzira na religiju.

Njihova božićna pjesma „Carol of the bells“ na Youtubu ima više od 7 miliona pregleda. Dječaci u bijelim uniformama savršeno izvode pjesmu, bez ijedne greške, tako dobro da bi se i zborovi odraslih mogli ugledati na njih. Pjesma i spot su savršenstvo. Iako nastao kao crkveni zbor, Libera danas ima članove različitih vjeroispovijesti, rasa i nacionalnosti. Jedino što je bitno jeste boja glasa.

Priča je tim zanimljivija jer se radi o zboru u kome pjevaju isključivo dječaci od 7 do 11 godina kada je boja glasa specifična i naziva se dječački soprano. Stariji dječaci gube ovu boju glasa u pubertetu kada glas „mutira“.

Pjevati profesionalno teško je naučiti, pogotovo za malu djecu. Potrebne su godine treninga. Dječački soprano nestaje oko 11. godine. Ovo ostavlja raspon od samo 3 do 5 godina sa savršenom bojom glasa za zbor. Potrebno je na vrijeme uključiti dječake u zbor i započeti vježbati, dosegnuti maksimum oko sedme godine i onda iskoristiti tu umjetnost do oko jedanaeste godine. U svakom spotu koji Libera u rasponu od nekoliko godina snimi za „Carol of the bells“ druga su djeca.

Okvir od samo nekoliko godina ne dopušta pogreške. Tačno znati kad, šta, kako i koliko, da bi se na kraju dobio savršen rezultat. Početi prerano neće imati efekta jer djeca još uvijek nisu dovoljno zrela za zbor. Početi prekasno će dati rezultat prekasno, kada dječački soprano nestane. Ako boja glasa nije soprano, vježbanje će biti uzaludno. Postići savršenstvo pod takvim uslovima nije lako ni jednostavno. Potreban je red.

Generalizacija je dijeliti i svrstavati svijet u bilo kakve mega-kategorije kao i farbati ga crno-bijelo. Uvijek ima izuzetaka. Zato ovo i ne treba promatrati kao neko ultimativno pravilo o svijetu, već prije kao ilustraciju tog svijeta. Evo o čemu se radi.

Ono što je Libera postigla na Zapadu, često postignu i na Dalekom istoku. Red je svojstvo i istočne i zapadne kulture. Ko je sinonim za red ako nisu Japanci, Kinezi, Korejanci ili Vijetnamci. To se dobro vidi i po klasičnoj muzici koja je dobro zastupljena i na Istoku koliko i na Zapadu. U odličnom simfonijskom orkestru ne može biti nereda i anarhije. Sve mora biti savršeno usklađeno. Koliko god je savršenstvo postigla Libera, toliko su savršenstvo i korejski sletovi, japanski vozovi ili kineske vojne parade. Proizvod reda. Vještina savršeno usklađenih glasova, pokreta, boja, muzike, trenutaka i uniformi. Baš kao i Libera.

Razlika je samo u tome kako se do reda dolazi. Na Zapadu red je proizvod sistema, kao u slučaju Libera. Postoje profesionalci koji znaju prepoznati pravi glas i pravu dob dječaka. Postoje audicije kada se primaju novi članovi u zbor. Slijede godine programa, časova, rada, učenja i vježbanja da bi se na kraju stiglo do savršenstva.

* * *

Zapadni svijet je izgrađivao sistem, zakone i pravila od srednjeg vijeka. Još su islamski kroničari zapisivali kako se u križarskim državama nasljeđivanje dešava bez većih potresa, a svakog muslimanskog vladara nasljeđuje građanski rat. Zapadne države su izgrađene na zakonima, propisima i jasno propisanim pravima i obavezama. Tačno se zna šta se može i šta se ne može, a ta pravila ne ovise od volje vlasti. Ako sin nasljeđuje tron od oca, naslijedit će ga. Ako je propisano za šta se ide u zatvor, neće biti zatvaranja mimo toga. I to ide do krajnosti, poput Nika Alma kome je država Austrija priznala cjediljku kao vjersko pokrivalo za glavu, jer ima na to pravo.

Za razliku od Zapada, dalekoistočne države imaju drugačiju tradiciju. Red proizlazi iz autoriteta, najčešće vladarevog, i ta tradicija traje hiljadama godina. Carska loza Japana neprekinuta je od prvog cara Jimmua koji je prema predanju umro 660. godine prije Krista. Na Zapadu ni u vrijeme Rimskog Carstva protokol nije nalagao hiljadama podanika padanje na koljena pred vladarom. U Kini je takav protokol trajao do 12. februara 1912. do kada se u Zabranjenom gradu čitava „armija“ posluge klanjala 4-godišnjem caru Pu-Yiu. Konzervativci u Japanu se dan danas klanjaju caru Akihitu, 125. direktnom nasljedniku prvog cara.

Red se na Dalekom istoku postiže pokoravanjem autoritetu. Ako vlast želi slet, vojnu paradu, rat ili obnovu nakon atomskih bombardovanja, bit će tako. Svi stanovnici će izvršiti svoju dužnost i postići ono što treba, bez propitivanja autoriteta. Što je naloženo, bit će izvršeno. I to ide do krajnosti, poput banzai samoubilačkih juriša katanama u Drugom svjetskom ratu jer je nadređeni tako naredio.

S druge strane, zapadnjaci su poznati kao oni koji propituju autoritete, što je na istoku često nezamislivo. Kineske dinastije trajale su stoljećima, a carstvo hiljadama godina. Francuska je u 200 godina svrgla 3 kraljevine, dva carstva, pet republika i jednog diktatora. Najgori turisti često su mladi Britanci. Djeca u zapadnoj školi često su nemirna. Univerziteti imaju tradicije studentskih podvala i šala. Protesti su uobičajeni. Niko se ne prihvaća samo zbog onoga što jeste. Svaki autoritet se propituje i traži se njegova potvrda.

Nema autoriteta, ali nema ni rasula. Poštuju se pravila, zakoni i institucije, a ne autoriteti. Vladar, stranka, nadređeni ili oblik vladavine se mogu mijenjati, ali sistem ostaje.

Na Istoku, opet, sistem se urušava, što je na Zapadu često nezamislivo. Treba li šta pričati o kvalitetu kineske proizvodnje, gdje se može desiti puštanje u promet plastične riže ili otrovne hrane za bebe. Loš sistem kontrole kvaliteta. U Sjevernoj Koreji pravosuđe za elitu se zasniva na volji „velikog vođe“. Nema sistema koji će te zaštititi ako vođa poželi da te nema niti sistema koji će te kazniti ako te „veliki vođa“ štiti. Slično je i u Kini gdje volja Xi Jinpinga nadjačava svaki sistem. Vijetnamski sistem borbe protiv koronavirusa zasniva se na aplikaciji koja daje državna obavještenja o tome postoji li koronavirus u Vijetnamu. Partija vodi glavnu riječ, a ne zdravstveni sistem. U Japanu su konzervativci pokušali 7 državnih udara u razmaku od 50 godina, posljednji 1970. godine, svaki put pokušavajući srušiti sistem i vratiti apsolutističku monarhiju.

Nema sistema, ali nema ni propitivanja. Svako izvršava dužnost i pokorava se volji vlasti, a ne pravilima sistema. Sistemi, dinastije i velike vođe se mogu mijenjati, ali autoritet ostaje.

Dok zapadnjaci red postižu sistemom, a autoritet propituju, istočnjaci red postižu autoritetom, a sistem urušavaju. Dok je zapadnjacima nezamislivo urušavati sistem, istočnjacima je nezamislivo urušavati autoritet. I jedna i druga društvena organizacija daju neki rezultat. Gledajući globalno, pokazalo se kako je zapadni način bolji i uspješniji, ali funkcioniše i istočni model. Zapadne zemlje vodeće su u gotovo svemu što se postiže radom i redom. Istočne zemlje su gotovo uvijek na drugom mjestu.

Najtragičnije je biti između jednog i drugog modela. Upravo smo mi izgubljeni između autoriteta i sistema. Propitujemo svaki autoritet kao zapadnjaci i urušavamo svaki sistem kao istočnjaci. Zadnji, prvi i jedini vođa kome je većina slijepo vjerovala bio je Tito. I to je trajalo samo 35 godina. Nasljednici su nam po pravilu karikature prethodnika. Svaki sistem smo urušavali i ni jedan sistem nije preživio promjenu vođe. Obrenoviće oborio državni udar. Protiv Austro-Ugarske podizali ustanke. Austro-Ugarska vlast se raspala čim je pala dinastija. Karađorđevići su pali nakon invazije izazvane državnim udarom. SFRJ je potonula u krizu i raspala se čim je Tito umro. Ostaci ostataka Jugoslavije su se raspali ubrzo nakon Miloševića. Nekadašnje republike, a danas nezavisne države, imaju kultove vođa, kojima se opet opire bitan dio društva. Vođe ruše sisteme svojom voljom, a društvo ruši vođe.

Nemamo ni sistem Zapada ni autoritet Istoka. Zato nam ništa ni ne ide.

Dino Šakanović, Prometej.ba