Published On: Pon, kol 27th, 2018

IZA KULISA: Granić tvrdi kako mu je Silajdžić priznao da je SDA bila za samostalnu bošnjačku republiku utemeljenu na islamu, a ne Federaciju BiH

Mate Granić u svojoj knjizi piše kako mu je posljednje večeri washingtonskih pregovora sam Haris Silajdžić priznao kako je dan prije njegova odlaska u Ameriku održana tajna sjednica vodstva SDA na kojoj je „tijesnom većinom prihvaćena mogućnost uspostave Federacije, a između 40-45% članova najvišeg tijela SDA bilo je za samostalnu bošnjačku republiku utemeljenu na Islamu.“

„Budući da tada nisam mogao doći do Tuđmana jer je tada letio iz Tirane za Zagreb, razgovarao sam sa Šuškom. Upitao sam ga za mišljenje o Sporazumu, a njega je zanimalo jesu li moguće još izmjene. Kada sam odgovorio niječno, napomenuvši da je situacija ‘uzmi ili ostavi’, Šušak mi je rekao da on taj sporazum nikada ne bi potpisao a da tako misli i komisija za praćenje pregovora u Tuđmanovom Uredu. Odgovorio sam kratko: “Gojko, ti ne bi, ali ja bih. Ovo je najbolji mogući sporazum za Hrvate u BiH.“

U ovih nekoliko rečenica jedine knjige Mate Granića „Vanjski poslovi – Iza kulisa politike“,  satkana je sva sudbina Hrvata BiH, odnosno Herceg Bosne. Kako je nastala u teškim političkim okolnostima, tako je i nestala u mučnim trenucima diplomatskih pregovora u Washingtonu.

Možete ga voljeti ili ne, cijeniti ili ne, ali priznati Mati Graniću istaknutu ulogu aktera političkih zbivanja devedesetih,  morate. Pa čak i onda kada ga vidite isključivo kao jednog od kotača rastakanja državotvornog uređenja u kojega su toliki Hrvati utkali svoje živote.

Granić u knjizi čije smo citate upravo navodili, osim o Šuškovoj reakciji na Washingtonski sporazum, spominje i onu važniju, reakciju Franje Tuđmana koji je tih godina gajio bezgranično povjerenje u Granića.

„Tuđman me pitao bih li po svojoj savjesti potpisao Sporazum. Odgovorio sam potvrdno. Bio je to ključni trenutak, jer se tada Tuđman složio da potpišem Sporazum i stao je iza toga“,  navodi Granić dodajući kako su i poziv Šušku i Tuđmanu obavljeni iz ureda Ministarstva vanjskih poslova SAD-a što znači da su snimani.

Prijevara diplomacijom 

Potpisani sporazum, značio je povećanje kredibiliteta i međunarodnog ugleda Hrvatske, ali i suočavanje Hrvata u BiH  s novom stvarnošću, onom koja ih je ugrađivala u jedan od polova federalne konstitutivnosti.

U želji za konačnim okončanjem sukoba između dojučerašnjih saveznika, pritiskom međunarodne i domaće javnosti da se ukine Herceg Bosna, Hrvati zapravo nisu imali pretjerano izbora.

A konstitutivnost koja će iz federalizma postupno prijeći u konfederalizam nije se činila kao loša ideja.

Stvarnost će pokazati da su se grdno prevarili, odnosno da su ih grdno prevarili. Projekt u kojemu ih je zapalo živjeti konstitutivnost je ponio tek kao privremenu šminku, već sutra ona će postati prazna parola na prijelazu između zajamčene jednakopravnosti do stvaranja unitarne države u srži koje neće biti nikakva politička ideologija nego religija.

Potvrđuje to i Mate Granić kada piše kako mu je posljednje večeri washingtonskih pregovora sam Haris Silajdžić priznao kako je dan prije njegova odlaska u Ameriku održana tajna sjednica vodstva SDA na kojoj je „tijesnom većinom prihvaćena mogućnost uspostave Federacije, a između 40-45% članova najvišeg tijela SDA bilo je za samostalnu bošnjačku republiku utemeljenu na Islamu.“

Ipak najbolju formulaciju bošnjačkih stremljenja unutar Bosne i Hercegovine i odgovor na pitanje zašto većini bošnjačkih političkih, a i društvenih subjekata, konstitutivnost i danas (pogotovo) smeta, dao je  Alija Izetbegović u svojoj Islamskoj deklaraciji. Islamska se deklaracija, ovisno o individualnoj svijesti i širini, različito interpretirala. Tako je dobar dio muslimanske populacije u BiH, a namjerno govorimo muslimanske jer termin Bošnjak kao oznaka etničke pripadnosti u tom periodu još nije bio formaliziran,  Izetbegovićevu Deklaraciju shvatio kao svojevrsni vodič za Islam – vjeru tolerancije i mira u BiH, dok su neki drugi pak, predvođeni sa onih 45% visokog tijela SDA na Deklaraciju gledali kao na svojevrsni islamski „Mein Kampf“ kako to pomalo i duhovito primjećuje francuski istraživač i povjesničar sa osobitim afinitetom za rat i događanja na području bivše Jugoslavije, Dr. Xavier Bougarel.

To ni Uzvišeni Bog ne traži…

Džemaludin Latić, književnik i nekadašnji profesor Islamskih nauka na FPN u Sarajevu, danas profesor predmeta islamske vjere na jednom turskom Sveučilištu, čovjek znanja i Islama, te dionik ćelije s Alijom Izetbegovićem u montiranom procesu iz 1983.-e, čovjek izvjesne blizine i prijateljstva sa Izetbegovićem starijim, izgleda ipak nije držao stranu radikaliziranog dijela SDA koje je u BiH vidjelo centraliziranu državu utemeljenu na Islamu.

Potvrđuje to i njegova izjava koju netom spomenuti francuski istraživač i povjesničar Bougarel prenosi „da je svakom upućenijem znalcu Islama jasno da Islamski poredak ovdje, u Europi, ni Uzvišeni Bog ne traži.“

Još uvijek nisu posve jasni razlozi Latićevog prekida profesorskog odnosa na sarajevskom FPN-u te odlaska u Tursku, no česti su jezici da je otišao zbog onih koji danas sebe smatraju isključivim nasljednicima Alijinog političkog puta. U prvom redu njegova sina, trezoraša Bakira.

Brat profesora Latića, Nedžad, možemo slobodno reći, jedna je od omraženijih osobnosti među bošnjačkim čistuncima danas jer otvoreno piše o povremenim neslaganjima sa Islamskom zajednicom i vodstvom SDA. Krimen je to veliki, ravan onome da ugledan Hrvat kritički piše o današnjoj politici bosanskohercegovačkog vodstva HDZ-a i dijela Katoličke crkve.

Nedžad Latić je zbog svojih otvorenih javnih istupa u kojima se upravo poziva na Islam, dva puta bio pretučen.

Da rezimiramo ukratko ovaj paragraf, uvijek su postojali podobni i nepodobni. Podobne pak povijest ne pamti.

Granića će, ipak, upamtiti

“Ceremonija potpisivanja sporazuma u američkom državnom tajništvu sazvana je za 17 sati, ali o tome su nas obavijestili oko 16 h jer je Izetbegović tek tada pristao.  Zašto je Izetbegović odugovlačio više od Tuđmana pa i Šuška, nije poznato, a mi možemo samo nezahvalno nagađati. No ono što danas sigurno znamo i pamtimo izjava je njegova sina i nasljednika loze, Jahića, Bakira Izetbegovića. Izetbegović mlađi  u kojemu mnogi Bošnjaci današnjice ne vide ni natruhe slavnijeg oca,  2017. godine ponosno je izjavio kako je Haris Silajdžić kao čelnik SDA uspješno dokrajčio Herceg-Bosnu.

No, na Jahićevu žalost, Herceg Bosnu nije dokrajčio diplomat s kojim je Mate Granić ugodno surađivao. Konačan potpis na eutanaziju Herceg Bosne, ipak su dali isključivo naši – Granić i Zubak, uz odobravanje Franje Tuđmana. Danas kažu kako  nije bilo izbora.

Zbog toga danas dolazimo do paradoksalne, skoro patološke situacije. Granića koji je zdušno lobirao ukidanje Herceg Bosne danas se poziva kao jednog od glavnih predavača na znanstveno-stručne skupove koji bi trebali dati rješenje hrvatskog pitanja u BiH. Onog istog kojega je baš Granić “skuhao” ’94.-e u Washingtonu sa Zubakom koji svako malo uskrsne iz nekog medija kao vrsni intelektualac i političar sa renomeom.

Konfederalizam utopije

Prije odlaska u Washington, Mate Granić, prema vlastitom je svjedočenju, razgovarao sa Tuđmanom kako bi raspravili o okolnostima u kojima se našla hrvatska politika nalazila u tom trenutku, ali i da porazgovaraju o temama koje će se naći na vrućem washingtonskom stolu.

“Tuđman je želio da pregovaramo o konfederalnom ustroju Federacije BiH i Republike Hrvatske, kako bi se riješio problem prolaska kroz Neum i pristupa Federacije Luci Ploče, te da bi se postigao dogovor o korištenju te luke”, napisao je Granić priznajući istodobno da je prihvatio prijedlog konfederalizma imajući na umu kako on sve i da se prihvati od svih aktera Sporazuma nikada neće zaživjeti.

“Znao sam da Tuđman to od mene traži kako bi lakše uvjerio vodstvo Hrvata BiH da prihvati Washingtonski sporazum ako bude sklopljen“, izjavio je najpoznatiji hrvatski diplomat i lobist.

Granić ovo otvoreno priznaje, a dobar dio Hrvata i danas kuka za obećanom konfederacijom.

Što je donio, a što odnio

Washingtonskim se sporazumom okončao krvavi rat između Bošnjaka i Hrvata, stavljena je točka na i Herceg Bosne u zamjenu za Federaciju BiH koja počiva na temelju konstitutivnosti triju naroda te decentraliziranosti državnog aparata. Federaciju koja je podijeljena na 10 županija kako bi se otklonila mogućnost dominacije jednog naroda nad drugim. U teoriji.

Što smo dobili u praksi znamo i vidimo svaki dan. Centraliziranost, unitarizam, pretvaranje federacije konstitutivnosti u jedan pročišćeni arijevski sustav pravovjeraca u kojoj ova, do jučer jezično najsilovanija konstrukcija, pogodna za samohvalu, predbacivanja i pametovanja svih vrsta, odjednom postaje državni neprijatelj broj jedan.

To što danas Hrvati žive skoro pa u apartheidu sa Bošnjacima iako nam je bila zajamčena sva jednakopravnost ukoliko pristanemo na Federaciju, nije ničija zasluga doli političkog Zagreba. Onog istog u kojega se i danas kunemo i u kojega gledamo kao spasitelja, iako jedino što od njega uporno dobivamo su opanci i obojci za promociju tradicije koju još domalo neće imati tko živjeti.

Dnevnik.ba

guest
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare