Ovaj nimalo zavidan socijalni položaj žene proteže se i na sve ostalo njeno djelovanje. Sve nosi žig starine i zaostalosti, a potom kadgod i teških i pogubnih posljedica i za sam njezin život.Takove pojave dolaze naročito do izražaja u časovima kad žena rađa. Kažu, da pedeset posto žena umire u porodu zbog neispravne njege i ishrane. Ženi se doduše dopušta ležanje poslije poroda (8-10 dana), ali pod okolnostima koje su isto toliko štetne, kao da uopće ne leži.
Odmah čim se žena oslobodila ploda i malo odmorila i smirila od svih porođajnih muka, smještava je se neposredno uz ognjište i to tako, da joj do leđa dopre što više vrućine. Kako se ondje još uvijek nalaze otvorena ognjišta, jaki val hladnoga zraka neprestano struji iz tavana i pretvara se u žestoku promaju, koja nastaje čestim otvaranjem i zatvaranjem vrata na samoj prostoriji, a kojoj je žena potpuno izložena. Teške groznice koje su redoviti pratioci ovoga općenito poznatog „grijanja leđa“ u onim krajevima, po njihovom su shvaćanju neophodno potrebne za samo ozdravljenje porodilje.
Dogodi li se da ne nastupe takove groznice uopće ili ne u onoj mjeri u kojoj se očekivalo; znači da si nije dotična žena dobro „ogrijala leđa“, što će svakako prema naziranju ljudi imati loše posljedice za zdravlje. Žena redovito rađa na slami radi krvarenja. Neki tumače da je to u vezi s uspomenom Isusova rođenja na slami, no izgleda da realan uzrok leži zapravo, u štednji rubenine zbog opće neimaštine. Punih deset dana po porodu ženi je potpuno zabranjena upotreba vode, koliko za ispiranje, toliko isto za piće, a u vezi s time i presvlačenje rublja, pa bilo makar kako prljavo. Za sve to vrijeme, hrani se također ne pridaje nikakova pažnja. Porodilji se daju teška jela, jer ih priječi neznanje, da iz onoga što imaju priugotove laganu i podesnu hranu za takove zgode. Zato dolazi kod porodilje do teških smetnji u probavi.
Navest ćemo jedan slučaj koji jasno ocrtava one prilike: Porodilja se je stidjela reći, da joj nije stolica u redu i nakon deset dana uslijedila je smrt. Prije smrti priznala je što je na stvari.
Spomenuli smo da se ženama za čitavo vrijeme „grijanja leđa“ ne dopušta piti vode, a kako je samo sobom razumljivo, da redovite jake groznice zahtijevaju neko piće, daje se alkohol (vino, rakija) i to onoliko, koliko je potrebno da se utaži žeđ. Svakako i opet jedan veoma štetan običaj za stanje u kojem se žena nalazi.
Žene koje prežive rađaju poprečno 10-12 djece, koja se zdrava, i za čudo gotovo sva jedra i debela.
Opazit ćete čim dođete u one krajeve, kako žene poprečno doje djecu i do 5 godina. Štoviše, imade slučajeva gdje se djeca i od 7 godina još uvijek hrane majčinim mlijekom. To čine s razloga jer misle da za vrijeme dojenja neće ponovno zanijeti ili kako to one kažu, da „razmaknu porođaje“.
Djevojke se udaju od 17-25 godina, a muškarci, ako treba u kući radna snaga, žene se prije vojske.
Žene su uglavnom i kraj ovako teških prilika, zdrave, osim nešto slučajeva tuberkuloze i opće iznemoglosti, naročito kod mlađih žena uslijed slabe ishrane i napornog rada. Zdrave su one, koje preostanu na životu – jer bolovati ne mogu: od bolesti se umire, a ne liječi se. Zato bi valjalo ispitati postotak smrtnosti kod žena.
Društvena podređenost žene očituje se i u teškom i svestranom radu. Radi na polju, ima na brizi i djecu i čitavu kuću, a kako joj je čitav život prepun zaostalosti, veoma je teško i mučno udovoljiti svim dužnostima.
Položaj muslimanske žene još je gori (jer je još više zaostala). Samo što se tiče rada, ona je više zabavljena kućnim poslovima, jer ne odlazi na polje s razloga, što se mora kriti.
Kad bi opće kulturne tekovine prodrle jednom bar donekle u ove krajeve, život bi se u mnogočemu brzo unaprijedio i poboljšao. Ondje su zastupane skoro sve žitarice (pšenica, ječam, kukuruz, nešto raži, proso, heljda), a osim toga sadi se dosta krumpir, rodi grah, tikve (za pite i hranu svinjama), pa repa (za stoku) i kupus. Usprkos toga je hrana veoma oskudna. Jedu najviše puru, kuhaju grah, čorbu od krumpira, kiselo zelje i salatu od kiselog zelja s uljem, ali poprečno se najviše uživa mliječnih proizvoda.
Tako je za dobrih godina, dok se redovito u proljeće i ljeto do žetve znade osjećati velika oskudica za živežne namirnice.
Mnogo se uživa crne kave, a starije žene još uvijek puše. Na pitanje zašto puše, odgovaraju: „Radi toga, da utaže bol“ (smrt u kući ili što slično).
Mjesto stola im služi sinija (u Hercegovini) ili sofra (u Bosni). Jedu iz jedne drvene zdjele s drvenim žlicama. Kruh prave od ječma, pa pšenični s kvasom, a jedu i pogaču (umjesto kvasa stavljaju prašak).
Kad odlaze na crkvene godove, umjesto kruha, nose pogaču koja je tečnija od kruha, pa pite, uštipke, sir i suho meso, a za piće rakiju, koja se pije uz jelo (rakije se pije dosta, ali je slaba. Vina se pije manje). Ipak pravih pijanaca nema. Na blagdane i razne svečanosti daju i djeci rakije.
Za odjeću upotrebljavaju isključivo domaće tkanine. Prede se vuna, konoplja i nešto lana. Vunu prerađuju žene same, a također je i same bojadišu. Sve se to izrađuje na vrlo primitivne načine, što ženama zadaje mnogo posla. Često dugo u noć predu kraj slabe petrolejke, lojne svijeće (domaće ili kupovne), ili luči, dok muški igraju „prstena“ (narodna igra), razgovaraju ili pjevaju.
Život se odvija redovito u kućnim zadrugama, gdje je kućni starješina glavni i jedini gospodar čitavog zadružnog imetka. On naređuje što će se raditi, a također i čuva novac. Proda li žena jaja, piliće ili slične manje proizvode gospodarstva, ostavlja si novac u dogovoru s kućnim starješinom i kupuje potrebe za kuću (najviše pamuk za rubeninu, petrolej, sol).
Ako su zadruge velike, pripada im po nekoliko kuća, koje raspodjele tako, da u jednoj spavaju, u drugoj kuhaju i spavaju, a trećoj drže blago i spavaju itd.
Kuće su građene tako, da se u gornjem spratu stanuje, a prizemno stoji blago. Namještaj je oskudan i primitivan (jedan krevet, sanduci za rublje s izrezbarenim pokrovima, nekoliko stolica i sinija). Mlada ne donosi u kuću pokućstva, osim sanduka s rubeninom i biljca (posteljina), već prema imućstvenim prilikama donosi jedan do četiri sanduka rublja. Mladi par spava prve godine obično odijeljeno na sjeniku ili u staji.
Kod imućnijih se nađe obično po jedan krevet za čitavu zadrugu, u kojemu spava muž i žena (starješina kuće sa ženom), inače se većinom spava na podu na slami ili na strunjači, a događa se da spavaju i na golom podu.
Kod siromašnijih zadruga spavaju u jednoj „kući“ tri do četiri obitelji zajedno, dok kod imućnijih spava svaka obitelj posebno. Prilike koje se mogu zapaziti u Šćitu, vrijede poprečno i za sva ostala sela, samo s tom razlikom, što se u selima koja leže još dalje od grada, u planinama, opaža kudikamo veća zaostalost i siromaštvo u svemu.
Ovaj dio našeg naroda je zapravo žrtva prilika koje su utjecale na njegov razvoj u tom pravcu isto toliko, koliko i žrtva najbliže okoline koja je stajala s njime u odnosima potpuno negativnog uzgojnog smjera.
Zlata Perlić
Iz knjige Rudolfa Bičanića: „Kako živi narod: život u pasivnim krajevima“, Zagreb, 1936. (I. dio)
wpDiscuz
