Ivo Andrić o Mostaru

„Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono sto ga probudi ujutro, nego svetlost. To znam iz iskustva. Svetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vreme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sećanja na Mostar. Uvek mi se činilo da je to sto sija nad ovim od prirode povlastenim gradom, i sto se prozima sve u njemu, neka naročita svetlost, izuzetna po jacini i kakvoći. Uvek sam mislio da sa njom mora da ulaze u čoveka ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za meru i stvaralački rad.
Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u smehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladica i devojaka u pred večernjoj šetnji. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odblesak u časi mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trešnjama. Ona se krije u senovitoj, hladnoj vodi Radobolje. Po njoj je Neretva najsvetlija nasa reka, po njoj i sam goli krš okolnih brda ima neku stihijnu veličini.
Po toj svetlosti ja se najbolje sjećam Mostara – Napisao je to Ivo Andrić o Mostaru.
 
IVO ANDRIĆ
 
IVO ANDRIĆ rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić u Dolcu kod Travnika. Po rođenju Hrvat, rimokatoličke vjeroispovijesti. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.
 
Gimnaziju završava u Sarajevu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno – prosvjetnog društva Napredak,
 
Činjenica da je Andrić bio Napretkov stipendist nije nebitna i nije zanemariva. Upravo Napretkova stipendija omogućuje Andriću odlazak na studij i afirmiranje u studentskoj sredini Zagreba 1912. godine. Ta je godina ključna u početku Andrićevog društvenog i socijalno-političkog afirmiranja. U toj godini je sudjelovao na demonstracijama pred katedralom u Sarajevu u kojima se spalila mađarska zastava i u kojoj su se krvavo sukobili s policijom, nadalje, izgubio je dotadašnju stipendiju jer je podržao đake koji su sudjelovali u demonstracijama, maturirao je pri sarajevskoj Gimnaziji, dobio stipendiju Hrvatskog potpornog društva Napredak, otputovao u Zagreb u listopadu 1912. godine upisuje na Mudroslovni fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, a završava nauke sa doktoratom u Gracu 1923. godine.
 
Još za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Andrić se istakao kao jugoslavenski nacionalist, pa je bio zbog toga i uhićen. Poslije prvog svjetskog rata Andrić ulazi u diplomatsku službu te više godina vrši dužnost činovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi.
 
Prije početka II. svjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu. Sa slomom stare Jugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu, pokazujući svojim stavom negodovanje prema okupatoru. Poslije rata Andrić izbija kao pisac među vrhove jugoslavenske književnosti. Ivo Andrić je počeo pisati još prije I. svjetskog rata. Njegovi prvi radovi objavljeni u omladinskim listovima i časopisima, kao što su Hrvatski đak, Bosanska vila itd., izraz su revolucionarnih, nacionalističkih težnji koje je gajio kao pripadnik napredne omladine.
 
Međutim, početak njegova literarnog stvaranja označen je izlaskom knjige Ex Ponto u Zagrebu 1918. Iza nje se redaju ova djela: Nemiri, Put Alije Đerzeleza i Pripovetke. Pisao je i eseje o Njegošu, Goyi itd. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se nije zadovoljavao isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontrolirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.
 
Prikazujući u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, historijskim vremenima , pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavača među kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici, Andrić je dao ono što može samo pjesnik: golu ljudsku prirodu, njenu egzistencijalnu suštinu otjelovljenja u simbolima, među kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti ističe most na Drini.
 
U novije vrijeme naročitu je pažnju svojom dubinom i izražajnošću privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim umjetničkim najboljim djelom. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961., a cijeli iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dijela bibliotečnom fondu Bosne i Hercegovine.