Published On: Mon, Nov 18th, 2013

Ivan Žilić,drugi najbogatiji čovjek u Europi: Kako sam došao do 24 milijarde eura? Teško, čak su me pokušavali i ubiti…

Traže ga njegovi zemljaci iz Bosne, kolege inženjeri iz Hrvatske, mole ga pomoć u pronalaženju posla ili barem savjet. Priča o Ivanu Žiliću kao investitoru, po svemu sudeći, na samom je početku

Ivan Žilić, koji je iz Sarajeva došao u Njemačku trbuhom za kruhom kao mladi motomehaničar, da bi u Njemačkoj položio državnu maturu i diplomirao strojarstvo, a potom upravljao i najvećim evropskim tvornicama automobila, došao je do naknade za svoje patente nevjerovatnim slijedom događaja – od osiguravajućeg društva, umjesto od svog poslodavca. Prije nekoliko mjeseci platio je Velikom vojvodstvu Luksemburga porez veći od milijarde eura i tako odjednom prouzročio veliki suficit u budžetu te se nehotice umiješao u europsku politiku na najvišem nivou.
Za prošlu godinu podnio je bilancu svog poduzeća s aktivom većom od 24 milijarde eura, što ga ne čini samo jednim od najvećih izumitelja, nego i poslije Španjolca Amancija Ortege, vlasnika Zare, drugim najbogatijim pojedincem u Europi. No, sve do prošle nedjelje u Hrvatskoj je bio potpuno nepoznat. A onda se predstavio u Svijetu Nedjeljnog Jutarnjeg, najvećem lifestyle magazinu u Hrvatskoj. I otad ga svi zovu.

Gotovo da nema medija u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini koji tragom Jutarnjeg lista nije proteklih dana pisao i javljao o inženjeru Žiliću, inače iz Vareša, i njegovom nevjerojatnom životu. Kontakt i intervju s njim traže novinari štampanih medija, nacionalnih i komercijalnih televizija, internetski portali.

Početak nove priče

A Žilić bi svoj golemi novac želio što je moguće više investirati u Hrvatskoj. Čim je preko Jutarnjeg lista izrazio tu želju, javili su mu se bezbrojni interesenti i potencijalni partneri. Traže ga njegovi zemljaci iz Bosne, kolege inženjeri iz Hrvatske, mole ga pomoć u pronalaženju posla ili barem savjet. Priča o Ivanu Žiliću kao investitoru, po svemu sudeći, na samom je početku.

Kada je u Njemačkoj potkraj 1990-ih godina došao do čisto tehničkog rješenja i patenta za zavarivanje nosača dijelova automobila na karoseriju, diplomirani inženjer strojarstva Ivan Žilić nije mogao niti sanjati kakvu će osobnu dramu proživjeti s njemačkim i evropskim pravosudnim sistemom. Žilić se, naime, dotad u životu nije osobito zanimao niti bavio zakonima i pravosuđem. Nakon što je u Kölnu diplomirao strojarstvo, čitav je radni vijek proveo u upravi njemačkog Forda, u tvornicama i razvojnom institutu njemačke automobilske industrije. Živio je i radio za tehničke inovacije i uštede: primjerice, da se na proizvodnoj traci vrata na automobil montiraju tek na kraju jer se tada regali s dijelovima uz traku mogu približiti automobilima u gradnji pa radnici montažeri, da bi dohvatili pojedine komade, ne moraju napraviti četiri-pet, nego samo dva-tri koraka…

Laiku se to čini banalnim, ali ta, samo naoko trivijalna inovacija uštedjela bi tvornicama stotine hiljada radnih sati, desetke hiljada kvadratnih metara skupoga prostora i nemjerljive količine ljudskog napora. No, kada je, ne sluteći nikakve nevolje ni drame, Žilić za svoje priznate i pohvaljene inovacije zatražio nagradu koja mu pripada po zakonu, kao stranac, kao bosanski Hrvat, našao se pred preprekama i u labirintima za koje nije niti slutio da postoje.

Prijetnje i zatvor

Nekoliko mu je puta i život bio ugrožen, mnogi su sudionici u tom procesu završili u zatvoru ili s uvjetnim kaznama, pa čak i Žilić. Ali, na kraju je taj sistem, makar beskrajno složen, nepredvidiv i prevrtljiv, ipak Žiliću donio pravdu i satisfakciju, do te mjere da je danas, barem na papiru, vrlo vjerovatno drugi najimućniji Europljanin i daleko najbogatiji Hrvat ikada.

O toj Žilićevoj pravosudnoj drami u biografskom prikazu u Svijetu Nedjeljnog Jutarnjeg prošle sedmice nismo previše pisali pa to nadoknađujemo u nastavku nevjerovatne priče o inženjeru Žiliću.

Drama je počela već s glavnim Žilićevim patentom. Za registraciju svog patenta i zaštitu izumiteljskih prava Žilić je rutinski angažirao odvjetnika specijalistu. Kada je sav presretan 29. septembra 2005. primio Patentschrift pod brojem DE 10 2004 026 929 B3, Žilić nije mogao vjerovati svojim očima: na tom istom rješenju pisalo je kako je potpuno identičan revolucionarni postupak zavarivanja nosača na karoseriju neko drugi prijavio samo tri dana prije njega!

Otišao je u njemački patentni ured i saznao da je njegov advokat registrirao njegov izum najprije na svoje ime, a tek tri dana kasnije i na Žilićevo. Uložio je prigovor pa su sva prava s tog prvog patenta prenesena na njega kao izumitelja, a njegov je advokat pobjegao iz Kölna u 40 kilometara udaljeni Düsseldorf. “Bojao se da ću mu se ja osvetiti, što meni nije padalo na pamet”, smijući se priča Ivan Žilić u svom domu u Luxembourgu.

Nekoliko godina Žilić je pokušavao doći do svojih prava u Fordu mirnim putem, dogovorom sa svojim poslodavcem. Naime, Ford je, kako priča Žilić, na sudu priznao da mu je Žilićeva metoda zavarivanja donijela tolike uštede da bi njemu po njemačkom zakonu trebala pripasti naknada od 7,81 euro po jednom držaču, odnosno oko 90 eura po proizvedenom automobilu jer u svakom postoji 12 držača na koje se pričvršćuju kočnice, hauba, blatobrani, odbojnici i drugi dijelovi.

A budući da velike tvornice proizvode po 400 hiljada automobila na godinu, i samo u Euvopi ih je Ford imao pet, bilo je odmah jasno da Žiliću pripada više stotina miliona eura na godinu samo od Forda, ne računajući ostale evropske tvornice koje su također odmah prihvatile njegovu metodu. No, po visokim iznosima naknade lako se moglo odmah i posumnjati da njemačka automobilska industrija neće bez borbe isplatiti toliki novac.

jutarnji.hr