Published On: Pet, lis. 28th, 2016

Istine radi

Sarajevske tragedije su postale svakodnevna slika grada. Vozači divljaju po ulicama, kriminalci drže građane u šaci, kradljivci nesmetano kradu, a građani su iza rešetaka. Djevojke nose sprejeve u torbama, majke strahuju kad im djeca nisu u domovima, pred ulaze u zgrade građani postavljaju pojačano osvjetljenje, a ubojice smijući se svima u lice žive svoj život spokojno.

Nešto zasigurno nije uredu sa pravnim sustavom i zakonodavstvom. Nisam ništa novo rekla, ali, eto, da napomenem. Htjedoh reći i kad god se dogodi neka tragedija o kojoj je javnost obaviještena nekolicina građana izađe na ulice da prosvjeduje, ali ne mogu, jer ne bih rekla istinu. Zašto? Zato što to naprosto nije tako. Neke „neformalne skupine“ građana se pojave samo u određenim prilikama i traže smjene samo određenih čelnika iz samo određenih političkih partija.


Sanja Vlaisavljević l poskok.info
Ovih dana svjedočimo stravičnoj tragediji. Dva mlada života su ugašena zbog nečije obijesti. Tuga se spustila nad Sarajevo i građani su izašli da odaju počast ubijenim djevojkama. Mladost Filozofskog fakulteta je također odala počast svojim kolegicama i prijateljicama. Tužno i dostojanstveno.

 

No, nekako istovremeno grupica od nekoliko dobro poznatih lica s prethodnih „prosvjeda“, kako mnogi vole reći, a pravim imenom se zovu „divljanje po sarajevskim ulicama“, došli su prvo pred zgradu Vlade KS i tražili smjene i ostavke cijele Vlade, a potom u noći odavanja počasti djevojkama, poput pravih političkih komesara, držali govore okupljenim građanima i zagovarali odlazak pred policiju i ponovno pred zgradu Vlade. Tako i bi. Na pitanja o komu je riječ, čujemo odgovor o “neformalnoj grupi građana”.

 

Ma da li je baš tako? Ako je riječ o neformalnoj grupi i ako ne postoji organizator prosvjeda, ako neka amorfna masa danas šalje zahtjeve prema Vladi tražeći ostavke i ponovno poziva građane na okupljanje, onda je to golem problem. Da podsjetim, istu večer kada su Sarajlije palile svijeće za ubijene djevojke umirovljeni general Jovan Divjak koji je i sam došao istim povodom, upozorio je grupu ljudi da se pomjere sa tramvajskih šina kako bi oslobodili prostor za nesmetano odvijanje gradskog saobraćaja. Nakon čega se jedan mladić okomio na njega. Drugi ga je obranio govoreći da je u pitanju general. No, što bi bilo da nije bio general poznat građanima, nego tek naprosto neki umirovljenik koji je pozivao na Zakon o javnom okupljanju u KS? Da li bi se sve završilo na verbalnom napadu? Možda bi, a možda i ne bi.

 

Zastanimo malo kod Zakona o javnom okupljanju. Tamo nedvosmisleno stoji da prosvjedi moraju u pisanoj formi biti najavljeni, da osoba ili organizacija koja organizira prosvjede mora navesti tko je voditelj mirnog okupljanja, da se mora pobrinuti za redare, da je odgovoran za eventualnu štetu i još mnogo toga. No tog dana u MUP KS nije došla nikakva najava, nego je u 15.00 ženska osoba samo obavijestila MUP da će se građani okupiti u broju od 100-1000, a o šetnji nije bilo ni govora. Ako se prosvjedi održavaju s ciljem uspostavljanja vladavine zakona i pravne države onda “nefomalni organizator” nikako ne bi smio da krši zakon i igra se sa ljudskim životima pozivajući građane na ulice ne osiguravajući im ni minimalnu zaštitu.

 

Građani su imali potrebu da se okupe i iskažu svoje emocije žalosti i nezadovoljstva. Svima u srcu je odjekivala i potreba da se napokon mora nešto učiniti! Građani imaju pravo i potrebu. Iskazali su ih svojim okupljanjem na mjestu tragedije. Ogromno nezadovoljstvo tinja ili plamti gradom. Ali,tko se sada našao da artikulira, da definira i izrazi to nezadovoljstvo?  Neka grupa ili pojedinci? Netko je pozivao i poziva preko društvenih mreža građane na ulicu. Netko je štampao letke: “Ja sam sljedeći”. Koja grupa je u središtu okupljenih građana odlučivala u ime građana da li da povorka treba da ide prema sjedištu MUPa ili prema Vladi? Tko to odlučuje koji od čelnika je najodgovorniji? Tko određuje njihova imena? Ili, tko je artikulirao zahtjeve građana? Kojih građana? Kako se artikulira plan akcije građana? Bila sam i sama prije neku večer na ulici i slušala povike i sugestije samozvanih komesara. Da, upravo političkih komesara koji su sebi uzeli za pravo da budu vođe, da upravljaju masom koja je došla da podijeli žal za izgubljenim životima.

Tko ima pravo da govori u ime građana? Odakle crpi to svoje pravo? Riječ je o legitimitetu “neformalane grupe”. Tko ima legitimitet da u ime nekoliko okupljenih ispred zgrade Vlade i Mupa KS, tražeći ostavke i smjene, mešetari sa narednim izborima za dvije godine?

 

Opasna stvar u ovome, kao i u prvim ovakvim protestima protiv gradonačelnice Borovac i nasilnim demonstracijama prije dvije godine, jeste to što se iza spontanih okupljanja građana pojavljuju organizirane grupe s veoma definiranim političkim ciljevima. Politizacija prosvjeda nikako nije niti može biti spontana. Kako se u ovom slučaju dobiva mandat za zastupanje Sarajlija i to tako da se dovodi u pitanje demokratski tj. izborni legitimitet onih koji su na čelu institucija? Jasno je kome je to u interesu! Ne zaboravimo, već su se u medijima pojavili čelnici nekih opozicionih partija koji na ovoj tragediji priskrbljuju sebi kredit i računaju na smjenu svojih političkih protivnika koje su građani demokratski izabrali. I prije neki dan ponovno pokazali svoju volju na lokalnim izborima.

 

Tko određuje da je kap prelila čašu? Da su odgovorni baš sada pokazali da su toliko neodgovorni da više ne mogu obavljati svoje funkcije?

Ako je vlast hijerarhijski ustrojena pa ima više, čak puno karika u sustavu vlasti, tko određuje one najodgovornije koji su navodno jednom zauvijek pokazali da su neodgovorni? Građani? Onako spontano? Ni govora.

 

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer