Published On: Sub, ožu. 9th, 2019

Ispovijest žene iz Sigurne kuće u Sarajevu : Muž me zlostavljao više od 30 godina

Dok sam ležala u bolnici na Odjelu dermatologije, sanjala sam da me hvata za vrat i guši.

Doktori su me smirili, dali mi sedative kako bi mi bilo bolje. Moj život je bilo ropstvo, bila sam u rupi bez dna, piše Dnevni avaz.

Tim je riječima i drhtavim glasom počela svoju ispovijest o suprugovom zlostavljanju majka maloljetne djevojčice, jedna od žena koja najduže boravi u Sigurnoj kući u Sarajevu, koju su posjetili novinari uoči Dana žena.

Loš dan

Nakon više od 30 godina psihičkog i fizičkog zlostavljanja u braku, ova hrabra majka (ime poznato redakciji Dnevnog avaza, op. a.) odlučila je napustiti dom i ostati bez ičega.

“Ovdje sam već 10 mjeseci. Prvi put sam u Sigurnoj kući. Psihičko maltretiranje bilo je stalno. Bojala sam se priznati to samoj sebi, stid me bilo da prijavim nasilje zbog mojih godina. Mislila sam, popravit će se, to je samo loš dan“, kaže ona.

Dani su bili obilježeni udarcima, poniženjem, sramom.

Noću me napadao, pred jutro, oko 4 ujutro. Jednog jutra, taman sam zaspala, a on se proderao kroz kuću nazivajući me svakakvim pogrdnim imenima. Izletjela sam napolje u papučama, drhtala kao nikad. Prije godinu sam proživljavala logor. Od straha i brige sam oboljela. Nekad mi ne bi dao da budem u kuhinji, pa čak ni da se napijem malo vode. Mislila sam da ću umrijeti“, govori nam.

U hladnim zidovima mračne sobe često je nestrpljivo čekala povratak kćerke iz škole kako bi u njenom društvu našla utjehu.

Protiv srca

Bila sam bez prava na život. Čekala sam svoju djevojčicu do pet popodne kako bi mi pomogla da nešto jedem i pijem, jer sam bila bolesna. Bila sam bez vode, para, obitelji i prijatelja. Uspio je otjerati sve ljude oko mene kako netko ne bi saznao kroz što prolazim. Moja djeca su, također, maltretirana. Tjerao ih je da pričaju protiv mene, ali protiv svog srca ne možeš“, prisjetila se svog pakla sugovornica.

Nakon višegodišnje patnje, njeno zdravlje je narušeno. Završila je u bolnici, nakon čega je sama sebi rekla da mora početi život ispočetka.

Vratila sam se iz bolnice s 30 kilograma manje. Jedva me pustio u kuću da uđem. Govorio mi je najgnusnije riječi, da će me ubiti tako što će baciti bombu ili pustiti plin da se ugušim. Drugi dan nakon izlaska, fizički me maltretirao. Kćer sam grlila i molila da bude uz mene. Tada sam shvatila da je vrijeme da pobjegnem“, kazala nam je ova hrabra majka.

Rješenje i spas nakon toliko godina braka pronašla je u Sigurnoj kući. Od tada je, kaže, njen život poprimio drugu dimenziju.

Sve žene koje isto proživljavaju, povezuje strah. Najbolje je progovoriti i iz toga se iščupati, ali je najbitnije da spasimo djecu. Čekam mirovinu kako bih nastavila život, ali bitno je da smo nas dvije zajedno i da smo zdravo. Naučila sam što znači poštovanje, dostojanstvo. Nakon toliko godina, imam miran san“, završava svoju potresnu ispovijest ova majka.

Nasilje se ne smije tolerirati

Mubera Hodžić-Lemeš, menadžer Sigurne kuće, kazala je kako je ženama koje su preživjele nasilje u obitelji, potrebno određeno razdoblje kako bi započele novi život.

Nasilje u obitelji u našoj zemlji je visoko tolerantno od muškaraca i društvene zajednice. Poruke društva idu u pravcu, trpi i šuti, ostani zbog djece, sramota je… No, upravo to trebaju biti razlozi da se ode. Nasilje se ne smije trpjeti niti tolerirati. Apeliram na sve one koje se nalaze u ovim situacijama, da nazovu SOS telefon na broj 033 222 000 ili 1265“, kazala je Hodžić-Lemeš.