Published On: Sub, svi. 18th, 2019

Ispovijest: Kako sam preživio put od Bleiburga do Hrvatske

Marko Bedić prisjetio se okrutnosti partizana nakon završetka Drugog svjetskog rata i križnog puta na kojem ga je puka sreća spasila od smrti

Drugi svjetski rat službeno je završen 9. svibnja 1945. kada je proglašena opća kapitulacija vojske Trećeg Reicha. Obaveza pobjednika bio je i odnos prema pripadnicima poraženih snaga. Provedba nije išla glatko i u taj kontekst treba smjestiti i događaje neposredno nakon završetka ratnih operacija u bivšoj Jugoslaviji kasnije poznatih kao bleiburška tragedija.

Časopis Kaj prije nekoliko godina objavio je rad Marka Bedića gdje se on prisjeća kako je preživio put od Bleiburga do Hrvatske. Prilagođenu verziju rada donosimo u nastavku.

Kako je počelo…

Tijekom studenoga 1943. godine postao sam pripadnik domobranstva u sastavu Školske bojne smještene u prostorijama bivšeg Zagrebačkog zbora (danas Studentski centar na Savskoj cesti). Uvjeti vojne izobrazbe, smještaja i prehrane bili su vrlo loši. Stalno se govorilo da će nas preseliti u Varaždin gdje su bolji uvjeti, ali se među nama šaputalo kako moramo ići na istočni front (Ostfront), jer je vojna situacija za Njemačku vrlo loša. Početkom travnja 1944. god. prisilno smo odvedeni u Njemačku, točnije – područje današnje Austrije, u pokrajinu Burgenland ili Gradišće. Tu je bila “Offizier und Unteroffizier Schule kroatische Ausbildung Brigade”, smještena u dobro očuvanom baroknom dvorcu.

15. svibnja 1945. 

Prema sjećanju, mi smo stigli na područje Austrije 15. svibnja 1945. poslije 14 sati. Zaustavili smo se na početku polja, ali su to bile spržene travnate površine kroz koje je tekao jedan, mali potočić, koji se ulijevao u Mežu, desni pritok Drave. Bleiburg ili, slovenski – Pliberk (479 m), neznatno je dalje. Zadnjih desetak kilometara ceste su bile sasvim zakrčene kolonama vojski u različitim odorama, ogromno mnoštvo civila i zaprega, ali i veliki broj pješaka. Sve je to djelovalo tužno i očajno, ali još uvijek u nekoj vjeri da će nas Englezi primiti (zaštititi). U tome “puževom” kretanju od Prevalja prema Bleiburgu netko je iz moje grupe na teretnom vozilu primijetio i glasno rekao: “Pogledaj, među onim pješacima je i prof. Oršanić”. Oko njega je bilo više žena i muškaraca u ustaškim odorama. Vjerojatno su stigli oko 15 sati. Priznajem, moje saznanje o prof. Oršaniću svodilo se na jednu rečenicu: Bio je dobar Hrvat, katolik, profesor na školi, javnosti poznatiji iz tiska NdH. Nas desetak (poslije 15 sati) uz potočić pod krošnjom ovećega hrasta iščekivali smo razvoj događaja, jer smo nešto prije čuli da se vode pregovori o našoj sudbini.

Bio je vrući dan tog 15. svibnja 1945. Oko 17 sati prolazio je pokraj nas domobranski bojnik (mislim da se zvao Stroharsky) i utučenim i poražavajućim glasom rekao: “Ah, što možemo kad nas nitko ne prizna… Moramo se predati”. Zavladala je grobna tišina, očaj, izbezumljenost… Nakon objavljene vijesti o predaji počeli smo se bezglavo razilaziti, ne znajući kud ni kako dalje? Malo podalje, desno od ceste Prevalje-Bleiburg bilo je odlagalište (predaja) oružja, koje je nadgledalo nekoliko engleskih vojnika. Produžio sam besciljno cestom. Na prijelazu željezničke pruge (Maribor-Meža kod dravograda-Bleiburg-Klagenfurt) preko ceste (u blizini današnjeg spomenpodručja poginulim Hrvatima i drugima narodima), primijetio sam kako, također izbezumljeno, nekoliko koraka dalje stoji moj znanac Rok Pintar iz Đurđevca, brat moje nevjeste. Izbezumljeni, pod šokom, gledali smo jedan u drugoga, a da nismo mogli ni riječ progovoriti… Zanoćali smo na početku šume istočnije od grada Bleiburga. Primijetio sam najviše domobranskih jedinica. Utučeni, polijegali smo po šumskom lišću u iščekivanju da ujutro krenemo natrag, ali kao zarobljenici. Nije to bilo spavanje, već razmišljanje o našoj sudbini.

16. svibnja 1945. 

Ranom zorom netko nas je postrojio. Krenuli smo u koloni preko mjesta Bleiburg, pokraj mnoštva britanskih tenkova. Na izlasku iz grada primijetili smo da nas s lijeve strane prate manja panzer-wagen (manja otvorena borna kola s dva člana posade) iz sastava britanske armije.  Sve je išlo u tišini, poražavajuće, pognute glave. U koloni su bili bivši vojnici, bez opasača, ali je većina nosila manju vojničku torbu s posudom (“čuturom”) za vodu. Nije mi u sjećanju bilo kakav razgovor. U prijepodnevnim satima došli smo do mjesta Lavamünd (danas granica Slovenije i Austrije), gdje smo prešli rijeku Dravu i opet doživjeli razočaranje. Najprije smo zamijetili da se naša panzer-pratnja okreće natrag, a mi produljujemo. Čim smo prešli most na Dravi ugledali smo vojsku u različitim odorama, od kojih su bugarski vojnici počeli upadati među nas u kolonu i skidati nam s ruku satove, ili lančiće s vrata.

17. svibnja 1945. 

Drugi dan bilo je vrlo vruće, oko 10 sati započelo je veliko iskušenje. To se događalo u predjelu Fale, Ruše, Bistrice, zapadno od Maribora. Očito je partizanska pratnja bila pripremljena kako bi pratiocima sprijeda i pozadi mogla naređivati istovjetnu zapovijed. Započelo je (otprilike) ovako: na zajedničku komandu morali smo se svi okrenuti za 180 i stupati oko 100 metara natrag, da bi za izvjesno vrijeme bila data obratna komanda, i tada bismo stupali naprijed. Tako je to (naprijed-natrag) trajalo satima, prošlo je i podne, nesnosna žega, strašna psihička napetost, muk i pognute glave… Razmišljao sam o najgorem, tako je, nažalost, i bilo. Dok je grupa s čela kolone odvedena na stratište i pogubljena, mi smo, preostali, stupanjem “natrag-naprijed” zapravo čekali na likvidaciju. To iščekivanje kada ćeš doći na red za pogubljenje bilo je neopisivo dramatično. Isto kao… gledati smrti u oči… Takva psihička tortura i fizička likvidacija trajale su (otprilike) od 10 sati prije podne, pa do poslije 16 sati popodne. Nama je (grupi oko mene) teško bilo odrediti dužinu kolone, jer su one često bile dugačke i preko kilometra.

Odjednom, možda je bilo 16 sati, preostali, živući dio kolone krenuo je u pravcu Maribora. Ubrzo smo primijetili kako idemo bez pratnje. U predgrađu Maribora netko je dao pauzu.

Na tome dijelu ceste bila su dva raspela. Koliko smo bili potreseni onom komandom “kolona natrag-kolona naprijed”, dok se izvan našeg vidokruga odigravala likvidacija ljudskih života, hrvatskih izbjeglica, dokaz su darivanja i klanjanja pred raspelima. Za kratki čas raspela su bila načičkana novcem NDH (kune) kojim su domobrani zahvaljivali Bogu za spas od onoga što se koji sat ranije odigravalo, od pogubljenja stotine i stotine nedužnih hrvatskih izbjeglica.

Kraj svibnja 1945.

Tako smo stigli i do Virovitice, čije je predgrađe imalo i željezničku stanicu Virovitički Antunovac. Nasuprot stanici bio je oveći prostor (livada) gdje se kolona zaustavila. Na ulazu iz glavne ceste morali smo proći pokraj ubijenog tijela, da nam bude opomena. Upravo smo polijegali na travu (moglo je biti oko 17 sati, za datum nisam siguran), kad nam je nekoliko partizana iz pratnje priredilo novu scenu. Umjesto da se pobrinu za pitku vodu ili malo kruha, oni su se igrali “narodnog suda”. Izveli su jednog iz kolone i postavili do telegrafskog stupa nasuprot željezničke stanice Virovitički Antunovac. Naredili su mu da klekne pokraj telegrafskog stupa i izrekli mu presudu: “Ovaj je krvario, narodni sud ga osuđuje na smrt”. Jedan od tih partizana (pratilaca) ispalio je “šmajserom” rafal, žrtva je pala, a mi smo to morali promatrati.

Početak lipnja 1945. 

U takvim (ne)prilikama stigli smo i do Osijeka. Zaustavili su nas izvan grada, u predjelu Zeleno polje. U ono doba bila je to ogromna livada, sa sprženom travom. Cijeli dan smo ležali na suncu bez vode i hrane. Primijetili smo kako nas svako jutro ima manje. Uhvatio me očaj, iz ovoga nema izlaza, tu je kraj života.

1., 2., 3., … lipnja 1945.

Za nekoliko dana preostale su žive odveli na neku ciglanu, vjerojatno bliže dravi. Tu je bilo više hlada pod raznim objektima tadašnjih ciglana. U strašnoj žeđi pili smo i tu vodu koja je služila u proizvodnji cigle, a to se za nekoliko dana pokazalo vrlo lošim. Ciglana je bila žicom ograđena, okolo čuvari (vojnici), a svaki dan građani dolaze do žice i glasno prozivaju svoje…

Približio sam se žici, a jedna gospođa je dozivala: – da li je tu možda Weber? – To je bio moj poznanik iz škole u Gradišću  moje visine, pa smo bili ista desetina. Kolega Weber je dobro govorio njemački, pa je ponekad bio prevodilac za vrijeme nastave. da stvar bude uvjerljivija, sreli smo se tijekom Križnoga puta. Na dozivanje gospađino ja sam se javio i pristupio k njoj do žice. Ovo sam joj potiho ispričao – i gospođa mi je vjerovala, pa je paket namijenjen sinu poklonila meni. Taj poklon mi je produljio život, čak sam mogao nešto pokloniti i drugome. Od one vode na ciglani većina nas je dobila dizenteriju, pa su nas prebacili u gradsku četvrt Osijeka koja se zove Novi grad. U manjem parku bila je neka starija zgrada, pretvorena za zarobljenike. Partizanska komanda je među zarobljenim Nijemcima pronašla liječnika, koji je dodijeljen nama zarobljenicima. Nijemac je uveo malo reda – od higijene, ležaja, hrane i dnevnog života. Pokraj je bio manji park gdje smo slobodno šetali.

Oko nas su bila obradiva polja, a u daljini se vidjela Krndija. Tko se malo oporavio, odlazio je svakodnevnim kolonama dalje za Vojvodinu, Srbiju i do Makedonije. Počeo sam razmišljati o povratku kući. Prijatelj iz Varaždina govorio mi je o velikom riziku (bio je u pravu), ali sam ja ipak stupio u razgovore s prolaznicima pokraj parka. Kroz dan-dva uspio sam s pomoću dobrih ljudi u Osijeku doći do propusnice za vožnju vlakom od Osijeka do Đurđevca. drugi dan, krenuo sam – i uspio! Bio je već 16. lipnja 1945. … Zahvaljujući Bogu i dobrim ljudima ja sam se spasio!

Dnevnik.ba