Published On: Pet, srp. 13th, 2018

“ISLAM JE VJERA, IDEOLOGIJA I SILA” Islamisti u BiH vode se naukom Alije Izetbegovića TEME

Kako se antihrvatska histerija u dijelu bosanskohercegovačkih medija ne stišava, nužno je još ponešto objasniti o razlici između propagandnometafizičkog pojma “zazivanje rata” i stvarnog, organiziranog i kontinuiranog rada na radikalnim i revolucionarnim promjenama u Bosni i Hercegovini, Europi i Ksvijetu,uštojesvjesno uračunat i rat. Taj rad vidljiv je u ideji i praksi bosanskohercegovačkih islamista čiji je najistaknutiji i najpoznatiji predstavnik svakako bio Alija Izetbegović. On je još tijekom Drugoga svjetskog rata, kao mladić, pristupio Mladim muslimanima, organiza ciji čiji su ciljevi objavljeni početkom devedesetih u isto imenoj knjizi Senada Trhulja.

Prvi cilj bila je ideološka izgradnja, drugi stvaranje organizacije, treći stvaranje bila je uspostava islamskog poretka odnosno uređenje islamske sredine odnosno okruženja, četvrti cilj bio je “političko oslobođenje i ujedinjenje islamskog svijeta u jednu državu ili savez država” (umet), i konačni peti cilj društvenog života na temelju Kurana i hadisa. U brošuri koju su Mladi muslimani tiskali neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, u vrijeme kada je Izetbegović već bio utjecajan član te organizacije, utvrđen je i način na koji i povesti ga novim putem, koji mu je i namijenio njegov će krajnji cilj ostvariti: “Plamen će obuhvatiti cijeli svijet, okaliti ga i preporoditi, sagoriti ono što nije valjalo Izetbegovići i njegov suborac Hasan Biber objasnio je te Stvoritelj”.

Heroj turske serije nedavno snimljene o Aliji Izetbegovići i njegov suborac Hasan Biber objasnio je te 1949. godine istražiteljima što to u stvari znači: “Uskoro će rat – pokret za oslobođenje obuhvatiti cijeli svijet u kom ratu će se cio svijet preporoditi, u kom ratu će se uništiti sve što nije islamsko tj. uništit će se svi režimi u zemljama koji su u suprotnosti s islamom. Ovo se odnosi i na našu zemlju tj. u našoj zemlji će se u tom ratu uništiti današnji poredak koji je bio potpuno protivan našim načelima”.

Nakon što je odležao tri godine zatvora, Izetbegović se primirio, školovao uz rad, ali i u tajnosti nastavio djelovati na ostvarenju barem prvih ciljeva organizacije. Na ruku mu je išao i razvoj događaja u svijetu. Naime, u jeku izraelskih napada na Egipat, u rujnu 1969. godine u Maroku je osnovana međunarodna, samostalna politička organizacija muslimanskih zemalja, nazvana Organizacija islamske konferencije (OIK). Bio je to početak organiziranije, aktivnije, šire i svestranije prisutnosti političkog islama u međunarodnoj politici. Veliki poticaj dala mu je islamska revolucija izvedena u Iranu 1979. godine. Iako je u prvom redu vjerska, ta je organizacija i ideološka, gospodarska i kulturna organizacija islamskih zemalja, u skladu s idejom kako islam nije religija, u onome smislu u kojem se taj pojam koristi u zapadnom iskustvu, već u prvome redu pogled na svijet, i ideologija, odnosno koncepcija uređenja društva.

Naglašeno je da će sjedište OIK-a biti u Džedi, sve do “oslobođenja” Jeruzalema, gdje će se sjedište preseliti. Na zasjedanju održanom u Taefu (Saudijska Arabija) održanom u siječnju 1981., primjetno je interesiranje OIKa za muslimanske manjine u svijetu, odnosno u zemljama koje ne pripadaju islamskoj zajednici država. Posebno je naglašen interes za muslimanski (turski) dio Cipra, te je odlučeno da se tamošnjoj muslimanskoj zajednici pomogne moralno i materijalno. Na konferenciji OIK-a u Nigeru u kolovozu 1982. usvojena je rezolucija kojom se zahtijeva praćenje i izučavanje položaja muslimana u zemljama koje nisu članice OIK-a.

U tom kontekstu spomenuta je i pozicija muslimana u Jugoslaviji (BiH, Sandžak i Kosovo). U isto vrijeme na jednome savjetovanju u organizaciji OIK-a u Kairu, o zadacima “političkog islama”, bilo je riječi i o islamu u Jugoslaviji. Rečeno je da bi aktiviranje islama u Jugoslaviji omogućilo ili barem olakšalo “prodor među muslimanske manjine na Balkanu i zajednice u zapadnoeuropskim zemljama”.

Jugoslavenske obavještajne službe pratile su rad OIK-a, ali i islamista u zemlji. Osjetivši opasnost, vlasti su reagirale u ožujku 1983. uhićenjem Alije Izetbegovića i skupine njegovih suradnika, od kojih su četvorica, krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina, suđeni kao pripadnici ilegalne organizacije Mladi muslimani. Optužnica se temeljila uglavnom na Izetbegovićevom rukopisu poznatom kao Islamska deklaracija, u kojem je iznio načela islamskoga pokreta. Osuđen je na 14 godina zatvora, a cijela grupa na ukupno 90 godina zatvora. U završnoj riječi svoje obrane Izetbegović je rekao: “Bio sam musliman i to ću i ostati. Osjećao sam se borcem za stvar islama u svijetu i time ću se osjećati do kraja života. Jer islam je za mene bio drugo ime za sve što je lijepo i plemenito i ime za obećanje ili nadu u bolju budućnost muslimanskih naroda, za njihov život u dostojanstvu i slobodi, jednom riječju za sve ono za što je po mom uvjerenju bilo vrijedno živjeti.” Ta je izjava bila potpuno u skladu s temeljnim vrijednostima i ciljevima organizacije Mladi muslimani kojoj se Izetbegović još davno zakleo i za čije je ideje već jednom robijao.

Pušten je u studenome 1988., a ubrzo je započeo s osnivanjem muslimanske stranke koja je predstavljena na konferenciji za tisak 27. ožujka 1990. u Sarajevu. Stranka je nazvana Strankom demokratske akcije, i predstavljena je kao “stranka građana Jugoslavije koji pripadaju muslimanskom kulturnopovijesnom krugu”. Izetbegovićeva politika temeljila se na zajedništvu bosanskohercegovačkih islamista, muslimanskih odnosno bošnjačkih nacionalista i dojučerašnjih komunista muslimanskog podrijetla.

Njega se nije moglo olako označiti etiketom nacionalista kao druge vođe nacionalnih stranaka ili skoro cijele političke elite susjednih država, poglavito zato što je on bio islamist. To je pak u to vrijeme i u danim okolnostima zbunjivalo zapadnjačke diplomate i analitičare koji su na prostoru bivše Jugoslavije imali posla uglavnom s nacionalistima. U njihovim očima nacionalizam je tada izgledao puno veći i ozbiljniji problem od islamizma, posebno onima koji su o islamizmu, njegovim ciljevima i načinu borbe znali malo ili nimalo. Zato su neke izjave prešućene, a neke druge su prenaglašene ili čak krivotvorene.

Alija Izetbegović je na predizbornom skupu SDA u Velikoj Kladuši 15. rujna 1990. rekao i sljedeće: “Dakle, imamo dva izlaza, ili da zajednički u miru, sporazumno, gradimo građansku republiku od Bosne i Hercegovine ili da ovdje imamo građanski rat”.

Tu i sličnu prijetnju ponavljao je više puta, u početku na stranačkim skupovima a kasnije i u Skupštini BiH. Mogli bismo reći – čudna logika – sporazumno, ali kako mi hoćemo, inače ćemo zarati ti! Međutim, onaj tko sazna nešto više o kontinuitetu mladomuslimanske ideje prestat će se čuditi. U izjavi koju je Trhulj objavio u knjizi Mladi muslimani Izetbegović navodi kako je ta organizacija “preživjela u ljudima”, kao i “sjećanja na organizaciju, na njene poruke, zahtjeve, programe”. On posebno ističe činjenicu “da je ogroman broj tih ljudi, najveći njihov dio, učestvovao kasnije u stvaranju Stranke demokratske akcije 1990. godine”. Ta se vrsta kontinuiteta ni u kom slučaju ne smije zanemariti. Još manje bi se smjele zanemariti glavne ideje Izetbegovićeve “Islamske deklaracije”. Taj je rukopis napisan oko 1970. a tiskan 1990. godine u nakladi od 10.000 primjeraka (prvo izdanje) te je dijeljen i prodavan na stranačkim skupovima kao “obvezna literatura” za pripadnike i simpatizere stranke.

Rijetki su primijetili da isti čovjek na skupovima govori o “građanskoj državi” po cijenu rata, istovremeno potiče nacionalnu homogenizaciju Muslimana, a paralelno sa svime distribuira “Islamsku deklaraciju” u kojoj, na samom početku, piše: “Narod, kao i pojedinac, koji je prihvatio Islam nesposoban je da nakon toga živi i umire za bilo koji drugi ideal” – što svakako uključuje i ideal “građanske države”. U istom rukopisu Izetbegović navodi kako je nezamislivo da se Musliman žrtvuje za bilo kakvog cara ili vladara, ma kako se on zvao, ili u slavu neke nacije, partije ili čega sličnog, jer po najjačem islamskom instinktu on u ovome prepoznaje jednu vrstu bezboštva i idolatrije. Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu Islama ili bježati s bojnog polja.” Izetbegović očito nije mislio na bojno polje na kojem se vodi rat za “građansku državu”. Ona je bila samo postaja na putu ka konačnom cilju, tek svijetu prihvatljiva opcija koja je privlačila simpatije i podršku. U daljnjem tekstu otklonjene su sve eventualne dvojbe: “Jasnim osjećajima muslimanskih masa potrebna je misao koja bi ih pokrenula i usmjerila. Ali to ne može biti ma koja misao. To mora biti misao koja odgovara ovim dubokim osjećajima. To, dakle može biti samo islamska misao.”

Nakon postavljenog odnosa osjećaja i misli Izetbegović je definirao i islamski poredak, kao “jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile”. Na to je dodao: “Musliman uglavnom ne postoji kao jedinka. Ako hoće da živi i opstane kao Musliman, on mora stvarati sredinu, zajednicu, poredak. On mora izmijeniti svijet ili će sam biti izmijenjen.” Izetbegović navodi kako islam nije samo religija, kako ga se inače tretira u zapadnjačkom iskustvu i kako ga se tretiralo i u socijalističkoj Jugoslaviji, i dodaje: “Vjeri se pridružio zakon, odgoju sila. Islam je postao poredak.” Zatim objašnjava: “Jedna zajednica utoliko je islamskija, što Islam više određuje njene unutrašnje, a panislamizam njene vanjske odnose. Islam je njena ideologija, a panislamizam njena politika.” Izetbegović određuje i načine djelovanja: “Moramo, dakle, biti prvo propovjednici, a zatim vojnici. Naša sredstva su osobni primjer, knjiga, riječ. Kada će se ovim sredstvima pridružiti i sila?” Bilo je jako važno sve raditi u pravo vrijeme, jer u “Islamskoj deklaraciji” posebno je istaknuto pravilo: “Preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti.”

Izetbegović je skoro pola stoljeća propovijedao, najprije u uskom krugu istomišljenika, a zatim javno s govornica diljem BiH i svijeta. Nakon toga se dohvatio oružja, a zatim zatražio pomoć islamskih zemalja. Pristigli su mudžahedini sa svih strana svijeta; neki su ratovali, neki propovijedali, većina i jedno i drugo, no stvarni cilj njihova ukupnog djelovanja, danas je to posve jasno, bio je iz temelja promijeniti tadašnje Muslimane u BiH ali i samu BiH.

I doista, ono malo “građanskoga” što je postojalo u BiH ustuknulo je pred stihijom islamizacije, a zatim nestalo u plamenu rata i društvenih podjela koje je rat donio. No s druge strane rat je donio i jedinstvo koje je Izetbegović predvidio u svom djelu: “Ne postoji povijesni ciljosim ako je u suprotnosti s prirodnim ili povijesnim činjenicamakoji ljudi zajedničkom voljom i zajedničkim radom ne bi mogli ostvariti. Utopija u koju se vjeruje i za koju se radi, prestaje biti utopija. A naši slabići niti mogu vjerovati, niti hoće raditi, i u tome treba tražiti objašnjenje njihovog degradirajućeg “realizma”. Kada oni kažu da je jedinstvo Muslimana san koji se ne može ostvariti, oni u stvari samo izražavaju nemoć koju sami osjećaju. Ta nemogućnost nije u svijetu, nego u njihovim srcima. Ideja o jedinstvu svih Muslimana nije ničiji izum, niti je lijepa želja ovog ili onog reformatora ili ideologa. Nju je utemeljio sam Kur’an poznatom devizom “Muslimani su braća”, a Islam neprekidno održavao u svijesti ljudi kroz zajednički post, hodočašće Meke i Kabu kao jedinstveno duhovno središte, stvarajući na ovaj način jedno stalno i istovjetno osjećanje pripadnosti zajedništva širom muslimanskog svijeta.”

To je zajedništvo manifestirano na različite načine. Najprije zajedničkom borbom tisuća “svetih ratnika” odnosno mudžahedina iz svih islamskih zemalja u redovima Armije BiH, a zatim i u drugim zemljama i drugim ratovima. Na stotine bosanskohercegovačkih muslimana ratovalo je za Islamsku državu u Siriji. Nakon promjene vlasti u BiH otvoreno se govorilo o izravnim kontaktima “Mladih Muslimana” s “Muslimanskom braćom”. Jedan od suđenih 1983. godine u sarajevskom procesu Ismet Kasumagić, objavio je da se zajedno s Omerom Behmenom, a na prijedlog Alije Izetbegovića, sastao s predstavnicima “Muslimanske braće u vrijeme specijalizacije u Engleskoj”. Utvrdili su kako imaju ista ideološka opredjeljenja, a Kasumagić ih definira na sljedeći način: “S velikim uvažavanjem gledamo na Muslimansku braću i s puno suosjećanja pratimo njihova nastojanja da arapske zemlje budu islamske republike i da se ujedine u sveislamsku ummu, upravo kako se to zagovara u našoj ‘Islamskoj deklaraciji’”. Politička relevantnost “Islamske deklaracije” upravo je u tome što je postala “naša” – ona jest intelektualnoideološka tvorba Alije Izetbegovića, ali je istodobno i program djelovanja onih koji se pozivaju na kontinuitet s njegovom ideologijom i politikom, zapravo ideologijom i politikom “Mladih muslimana” odnosno “Muslimanske braće”. Zato je Alija Izetbegović heroj islamskoga svijeta po kojem se imenuju džamije i o kojem se snimaju filmovi, a njegovi su (politički) nasljednici miljenici i štićenici suvremenih sultana i kalifa. Upravo to treba imati na umu kada se danas raspravlja o Bosni i Hercegovini.

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer