Piše: Poskok.info
Napad Izraela na Iran nije izolirani incident niti spontan odgovor na nuklearnu prijetnju. Kako ispravno primjećuje analitičar Fikret Mehović, riječ je o nastavku dugotrajnog procesa prekrajanja granica i utjecaja na Bliskom istoku, započetog još 2001. godine u Afganistanu. Iza „zaštite mira“ i „sprečavanja širenja oružja“ stoji logika sigurnosne arhitekture koja ima jedno ime i jednu svrhu: osiguranje Izraela kao nedodirljive tvrđave u regiji.
Sirija je već pacificirana. Libanon se drži na rubu raspada. Hezbollah je obezglavljen. Idući logični korak – Iran, država s regionalnim ambicijama, militantnim mrežama, i političkim sistemom koji se ne može lako kooptirati.
Ali ono što napad otkriva – možda više od strateških ciljeva Izraela – jest potpuna sigurnosna dezorijentiranost samog Irana. Kako Mehović ističe, vojne i sigurnosne strukture Irana su podijeljene, nekoordinirane i iznenađene. Visoki zapovjednici bili su – u svojim kućama. Napad nije dočekan na zapovjednim punktovima, nego u pidžamama. Ako postoji ozbiljniji indikator unutarnje slabosti, teško ga je zamisliti.
K tome, ni Rusija ni Kina – ključni “partneri” Teherana – nisu reagirali. Znali su da su izraelski avioni u zraku. Znali su smjer. I nisu rekli ništa. To nije poruka Izraelu. To je poruka Iranu.
Dok Iranska propaganda prijeti raketama i “gorkim životom za cioniste”, realnost je neumoljiva: Iran ima zračne snage samo na papiru. U vremenu kada se ratovi vode dronovima, preciznim udarima i satelitskim nadzorom, Iran se oslanja na ideološku retoriku i posredničke milicije koje više ne postoje ili su razbijene.
Konačno, Mehović otvara još jednu nelagodnu temu: Afganistan. Ako se situacija dalje eskalira, pitanje nije hoće li druge sile ući, već tko će biti sljedeći eksperiment. Ako iranski režim izgubi kontrolu nad granicom, tko sprječava lokalne afganistanske milicije da se ne “uključe” u svoju verziju rata? Od izravne invazije možda nas dijeli samo par dana i par neodgovornih izjava.
U konačnici, pitanje nije samo kuda ide Iran, već kako je došao do ovoga – okružen partnerima koji ga ne upozoravaju, a neprijateljima koji ga više ne tretiraju ni kao ozbiljnu prijetnju, nego kao ranjenu životinju koja još može povući za sobom dio pustinje.
Iran, nekada os revolucije, danas je osovina nemoći – zemlja koja prijeti sa zatvorenim nebom, bez prijatelja, i sa sve manjim prostorom za pogreške.
wpDiscuz
