Published On: Uto, velj 9th, 2021

MLAKIĆ: Inzko je šutnjom na skandalozni gaf Bisere Turković pokazao da je dobar dio tzv. međunarodne zajednice organski dio društvene patologije

Visoki predstavnik na odlasku Valentin Inzko uputio je ovih dana pismo Nedjeljku Čubriloviću, predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske (NS RS), u kojemu traži od NS RS da oduzme povelje s odlikovanjem koje je ova institucija prije četiri godine dodijelila Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku.

Piše: Josip MlakićBljesak.info

“Tim činom bi se ispravilo poniženje koje je počinjeno prema žrtvama ratnih zločina, njihovim obiteljima i svim građanima BiH, ali i uklonila kolektivna odgovornost sa srpskog naroda”, kaže Inzko na jednom mjestu u pismu.

Kolektivna odgovornost

Inzkovu, kao i svaku drugu sličnu inicijativu, u svakom slučaju treba pozdraviti, ali kada se krene u neku dublju analizu brzo se dođe do zaključka da ona donosi mnogo više štete nego koristi. Tu se prije svega misli na dvije stvari: korištenjem izraza “kolektivna odgovornost” u jednom sličnom kontekstu, Inzko zapravo relativizira krivnju spomenute trojke, svaljujući osuđene i procesuirane zločine na pleća nečega što postoji samo u mašti populističkih i nacionalističkih političara s ovih prostora, na pleća cijelog jednog naroda. Treba postaviti pitanje Inzku je li i za Srebrenicu odgovoran “srpski narod”, znači svi, odnosno nitko, a ne, na primjer, general Ratko Mladić.

S principom kolektivne odgovornosti, pogotovo u zemljama poput Bosne i Hercegovine, valja oprezno. Je li se Inzko ijednog trenutka zapitao gdje je i kada ovaj princip doveden do krajnjih granica i kakve su bile posljedice toga? Pa, dogodilo se to na primjer u Hitlerovu nacionalsocijalizmu koji svoju ključnu ideološku potku vuče upravo iz principa kolektivne odgovornosti. U ovom slučaju radilo se o Židovima, a do čega je to u konačnici dovelo ne treba nikome posebno objašnjavati. Po Umbertu Ecu, da bi jedan režim bio u svojoj biti totalitaristički, on mora imati jaku ideološku podlogu. U nacističkoj Njemačkoj to je bio antisemitizam generiran na principu nepostojeće kolektivne odgovornosti.

Nije ovo prvi put da se Valentin Inzko poigrava s principom kolektivne odgovornosti. On je, također, prije nekoliko godina na sjednici Vijeća za implementaciju mira (PIC) “predlagao” nekakav “katalog prava” Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ova izjava se također može dovesti u tijesnu vezu s gornjim primjerom.

Heroj, a ne zločinac

Spornu odluku je NS RS donijela još prije četiri-pet godina. Zbog čega je Inzko šutio sve ovo vrijeme? To u priličnoj mjeri baca sumnju u iskrenost njegovih motiva. Branislav Borenović, predsjednik PDP-a, izjavio je kako se Inzko sjetio nečega sličnog nakon više godina samo da opravda svoj jalovi višegodišnji boravak u Bosni i Hercegovini. Tu je Borenović apsolutno u pravu, međutim niti jednog trenutka Borenović nije želio reći nešto mnogo važnije, što on misli o spornoj odluci NS RS-a. Mirko Šarović, predsjednik SDS-a, izjavio je kako je Inzkovo pismo suvišno i kako NS RS neće prihvatiti to što se traži.

Identičan stav republičkosrpskoj oporbi imaju i vladajući. Šef kluba zastupnika SNSD-a u NS RS, Igor Žunić, izjavio je kako je Inzko svojim “zahtjevom parlamentu Srpske da budu oduzete određene povelje s odlikovanjima zaslužnim ljudima za stvaranje Srpske nepravedno optužuje cijeli srpski narod i republičke institucije i nameće kolektivnu odgovornost za dešavanja u proteklom ratu.”

Bilo kakav glas razuma iz Republike Srpske, kada je riječ o ovome, ne treba očekivati. Razlog je ponajprije onaj davno ustoličeni princip “heroj, a ne zločinac”, koji podjednako vrijedi za sve tri strane u Bosni i Hercegovini, tako da je u tim okolnostima svaki disonantan oporbeni politički glas neka vrsta političkog samoubojstva, što je na svojoj koži, primjerice, osjetio Mladen Ivanić kada je svojevremeno nazvao zločin u Srebrenici pravim imenom i tim činom potpisao vlastitu političku eutanaziju.

Za sličnu društvenu patologiju u velikoj je mjeri suodgovorna upravo međunarodna zajednica svojim kalkulantskim odnosom kada je riječ o ratnim zločinima. Dobar primjer je slučaj prvostupanjske presude Sakibu Mahmuljinu, ratnom zapovjedniku Trećeg korpusa Armije BiH. Mahmuljin je pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđen na deset godina zatvora zbog toga što je propustio da u svojstvu zapovjednika Trećeg korpusa sankcionira pripadnike odreda El-Mudžahedin koji su počinili ratni zločin nad zarobljenicima i civilnim stanovništvom u okolici Zavidovića.

Ministrica računa na šutnju

Odmah nakon presude, Mahmuljinov sin je na Facebooku objavio patetični post koji su odmah prenijeli brojni ovdašnji mediji. Međutim, isti post je na svom Facebook profilu prenijela i Bisera Turković, ministrica vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Je li ministrica Turković naprosto glupa ili naivna, da nije svjesna težine svoga čina? Teško je u to povjerovati. Mišljenja sam da je ona unaprijed računala na šutnju visokog predstavnika i da je u ovom slučaju poslužila kao gromobran Bakira Izetbegovića i njegove SDA, jer je Bisera Turković prije svega ministrica vanjskih poslova SDA, a ne Bosne i Hercegovine, kako se to pogrešno misli. Nezahvalna uloga gromobrana u politikantskim igricama uglavnom je namijenjena potrošenim i iskompromitiranim kadrovima. I koji se, ukoliko “pregore”, lako i bez težih posljedica zamijene drugima.

Dakle, Bisera Turković je svoju izjavu dala u ime SDA, dajući time odriješene ruke Bakiru Izetbegoviću. Treba imati u vidu da je u nekim ranijim situacijama za relativiziranje zločina Armije BiH, na primjer u slučaju generala Atifa Dudakovića, bio “zadužen” Bakir Izetbegović osobno. Što se u međuvremenu promijenilo? Mnogo toga: dolazi novi visoki predstavnik, a očekuju se i prvi potezi administracije Joea Bidena kada je riječ o Bosni i Hercegovini, tako da su u SDA vjerojatno procijenili da je Bakir Izetbegović najpametniji onda kada šuti, jer, tko zna, možda će se, gluho bilo, novi visoki predstavnik, za razliku od Valentina Inzka, petljati u vlastiti posao. Ili za razliku od notornog Christiana Schwarza-Schillinga, koji je svoj mandat na mjestu visokog predstavnika prespavao, a sada, pod stare dane, nasitno kokošari po Sarajevu. I koji ovih dana, po onoj tko o čemu

Benigna podvarijanta SDA

Od čina Bisere Turković, jedino je gora “zaglušujuća” šutnja koja dolazi s “lijevog” političkog spektra, a koja je usporediva sa šutnjom republičkosrpske oporbe u prvom slučaju, što nije ništa novo. “Ljevičari” su sami sebe još poodavno sveli samo na jednu benignu podvarijantu SDA, te uglavnom računaju na isto biračko tijelo kao i SDA, a koje se u sličnim situacijama ponaša poprilično predvidivo, odnosno sigurno je to da nikome ne bi oprostili narušavanje svojevrsne nacionalističke omerte kada su u pitanju “naši zločini”. Ne treba podsjećati kako su se čelništva tih stranaka promptno propinjala na stražnje noge kada su slični slučajevi relativiziranja ratnih zločina dolazili s druge strane, hrvatske odnosno srpske.

Međutim, još više je u ovom slučaju sporna šutnja koja dolazi od strane Inzka i međunarodne zajednice. Inzko je i ovim činom – najprije ispravnom odlukom, doduše zakašnjelom i neoprostivo loše obrazloženom, pa skandaloznom šutnjom na gaf Bisere Turković – pokazao ono što je svakome u ovoj zemlji već poodavno jasno: da je on, ali i dobar dio takozvane međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini organski dio jedne društvene patologije, dio problema a ne rješenja, bez obzira na to koliko je Inzko bio iskren kada je uputio svoj mutavi katil-ferman Narodnoj skupštini RS-a, dok u drugom slučaju, u slučaju notorne Bisere Turković, kao i mnogo puta u ovih dvanaest godina, svojom šutnjom vrijeđa zdrav razum dobrog dijela bosanskohercegovačke populacije. Jedna odluka u ovom slučaju ne poništava onu drugu, već ih multiplicira, rušeći posljednje ostatke atrofiranog građanskog društva u zemlji.

Hajdemo na trenutak pretpostaviti da se Inzko u svojoj posljednjoj odluci vodio isključivo dobrim namjerama, a ne da je infantilno pravdao vlastiti nerad i štetu koju je počinio kroz sve ove godine, što je mnogo bliže istini, odnosno da je ovo neka vrsta testamentarnog sata patologije profesora Inzka. Niti u tom slučaju stvari po Bosnu i Hercegovinu ne bi bile ni za milimetar bolje, jer je put u pakao, kao po onom nepisanom biblijskom pravilu, najčešće popločan dobrim namjerama. Što bi Inzko, kao deklarirani vjernik, morao znati./HMS/