Ekskluzivan intervju s proslavljenim redateljem koji već gotovo 50 godina marljivo stvara u filmskoj industriji. Doznajte koliko ga fascinira New York, tko su to nerazumni ljudi i kakvo je njegovo mišljenje o trenutnoj političkoj sceni Amerike
Ovo je prvi put nakon dugo vremena da ste snimali u New Yorku. Kako se on danas razlikuje od nekadašnjeg New Yorka? Kako ga Vi danas vidite?
Nije prvi, boravio sam neko vrijeme u New Yorku tijekom snimanja “Jasmine French”. Bio sam u San Franciscu i onda sam stigao na istočnu obalu. Rado bih snimao u New Yorku, ali ljeti je prevruće, a i New York je postao preskup grad i to je jedna od njegovih loših strana. Ali sam grad nije se previše izmijenio. Sjećam se da su me ljudi neposredno nakon napada 11. rujna 2001. pitali hoće li New York ikad biti isti kao i prije. A ja sam im govorio da hoće, bit će potpuno jednak. Šećemo ulicom, ljudi odlaze u kazališta i restorane i Madison Square Garden, ljudi žive normalnim životom ispunjeni energijom i iskrenim entuzijazmom. Atmosfera je kreativna, vrlo romantična, uzbudljiva – New York je jedno sjajno mjesto.
U “Nerazumnom čovjeku” ima jedna naizgled beznačajna scena u kojoj lik na sajmu umjesto medvjedića odabire ručnu lampu, što se na kraju ispostavi kao spasonosna odluka. Vjerujete li da naše male svakodnevne odluke imaju veliki utjecaj na cijeli život?
Da, mislim da je to jasno. Neprestano donosimo neke trivijalne odluke. Primjerice, šećete ulicom i sve je u redu i onda jedan dan odlučite promijeniti rutu i odjednom vam na glavu padne ogromni klavir ili nešto takvo. I najmanje odluke nam se mogu vratiti kao nagrada ili nas proganjati u beskonačnost. To se jednostavno događa svima, svaki dan, stalno.
SJEĆAM SE DA SU ME LJUDI NEPOSREDNO NAKON NAPADA 11. RUJNA 2001. PITALI HOĆE LI NEW YORK IKAD BITI ISTI KAO I PRIJE. A JA SAM IM GOVORIO DA HOĆE, BIT ĆE POTPUNO JEDNAK.
Glavnog lika u filmu upoznajemo u trenutku stvaralačke krize. Što Vi poduzimate kako biste se izvukli iz nje?
Imao sam dosta sreće u životu jer dosad još nisam doživio nekakvu strašnu kreativnu blokadu ili krizu. Pritom ne mislim na kvalitetu nekog ostvarenja, jer, i ja ponekad znam proizvesti loš materijal, ali nikad nisam zapao u stvaralačku krizu. Kad sam loše volje ili depresivan, rad na mene ima potpuno suprotan efekt, odnosno čim se uhvatim posla, počinjem se osjećati dobro.
Redateljsku karijeru započeli ste još 1969. godine. U međuvremenu je filmska industrija prošla kroz brojne tehnološke promjene. Kako biste ocijenili svoj rad na početku karijere? Jeste li se puno promijenili?
Pa, u redateljskom smislu sam još uvijek isti. Ja sam prilično tiha i nezanimljiva ličnost i velike promjene su mi strane. Zato se sve oko mene promijenilo. Dosad sam snimio 45 filmova i u tom periodu čak i najgluplji učenik, kao što sam ja, na tom putu razvije određenu tehniku snimanja i prikupi neku razinu iskustva. Mislim da sam bolji nego što sam nekoć bio. Uopće se ne smatram nekim velikim redateljem, ali vjerujem da sam bolji nego što sam bio u prvih nekoliko filmova koje sam snimio, kao što je, naprimjer, film “Zgrabi novac i bježi”. Tad sam samo želio nasmijavati gledatelje pa sam nizao jednu šalu za drugom. Ako pogledate neke novije filmove, primijetit ćete da se izmijenio ne samo sadržaj, tema i struktura priče, već da je i tehnika režiranja drugačija. Tako “Čarolija na mjesečini” ili “Ponoć u Parizu” ili pak “Završni udarac” djeluju puno drugačije od “Banana” ili “Zgrabi novac i bježi”, mislim da su tehnički znatno sofisticiraniji.
Danas se u američkom društvu događaju velike promjene: legalizacija istospolnih brakova, podizanje rasnih tenzija i političko otvaranje Irana i Kube. Zanimaju li Vas te stvari?
Pa, društvena i politička pitanja nikad me nisu pretjerano zanimala kao umjetnika, ali kao građanina svakako jesu. Zanima me što radi predsjednik i vlada, tko i kako vodi moj grad, ekonomske razlike u društvu i sva ostala pitanja koja zanimaju svakog građanina. Ali pisati i snimati filmove o tome… Ne, nikad me to u tom smislu nije zanimalo. Više me privlače filozofske i psihološke teme u međuljudskim odnosima. Nastojim pričati univerzalne priče o likovima čija aktualnost ne blijedi s godinama. A goruće društvene teme imaju rok trajanja.
Trenutno radite na seriji za TV kanal Amazon. O čemu se radi?
Amazon me kontaktirao prije nekoliko godina i predložio da snimim mini seriju od šest epizoda u trajanju od pola sata, što sam ja isprva odbio jer nisam tip koji gleda serije, niti za njih imam vremena, i jednostavno me uopće ne zanimaju. Ali oni su bili uporni i tijekom dvije godine neprestano nudili i veći honorar i više kreativne slobode, što god poželim. Naposljetku sam shvatio da je ponuda toliko dobra da je ne mogu olako odbiti. Uostalom, koliko teško može biti snimiti serijal od šest polusatnih epizoda?
Ispostavilo se da je to daleko teže no što sam mislio. Vrlo je zahtjevan projekt i značajno sam precijenio svoje sposobnosti. Srećom, snimanje se približava kraju i možda se publici neće nimalo svidjeti, možda će, kad izađe sljedeće godine, gledatelji reći da mi je bolje da se držim filmova jer je ovo živi očaj. Ja sam dao sve od sebe i zbilja sam se trudio, ali sam apsolutno podcijenio kompleksnost snimanja serije.
VIŠE ME PRIVLAČE FILOZOFSKE I PSIHOLOŠKE TEME U MEĐULJUDSKIM ODNOSIMA. NASTOJIM PRIČATI UNIVERZALNE PRIČE O LIKOVIMA ČIJA AKTUALNOST NE BLIJEDI S GODINAMA. A GORUĆE DRUŠTVENE TEME IMAJU ROK TRAJANJA.
U filmu “Ponoć u Parizu” angažirali ste Carlu Bruni, što je izazvalo negodovanje među francuskom publikom. Znajući kakve će reakcije njezino sudjelovanje izazvati, biste li je ponovno angažirali?
Carla Bruni je prije nego što je postala suprugom Nicolasa Sarkozyja i prvom damom Francuske javnosti bila poznata kao model i pjevačica, tako da njezino pojavljivanje u filmu nije bilo toliko iznenađenje. S druge strane, američke prve dame Hillary Clinton i gospođa Bush nikad nisu bile dio šoubiznisa, ali Carla Bruni nije baš klasična prva dama. Sjećam se kad sam je prvi put upoznao, Nicolas Sarkozy je mene i moju suprugu pozvao na doručak i kad sam ugledao Carlu, pomislio sam da je toliko lijepa da bi morala glumiti u filmu. Pitao sam je želi li odigrati manju ulogu u mom filmu i pristala je. Ja bih ponovno surađivao s njom, ali prilično sam siguran da ona ne bi ponovila to iskustvo.
Približavate se 80-ima, jeste li spremni? Razmišljate li ikad o smrti?
Iskreno, ja sam opsjednut smrću i prolaznošću života od svoje pete godine i mislim da nema neke velike razlike između 5. i 85. godine života. Još se uvijek bojim smrti i ne planiram ništa veliko za rođendan jer to okupljanje povodom 80. ili 70. ili 90. rođendana me nekako rastužuje. Ljudi se okupe i nazdravljaju s određenom dozom neiskrenosti, a ja to ne volim.
Ali Vi imate energiju 40-godišnjaka. U čemu je tajna Vaše dugovječnosti? Krije li se ona u sreći, strahu ili gomili vitamina?
Mogu reći da sam u životu imao dosta sreće sa zdravljem zato što sam neprestano u pokretu i redovito treniram, a dosta toga mogu zahvaliti i genetici. Nisam tip koji po cijele dane sjedi na jednome mjestu, puno vježbam, zdravo se hranim, ne pušim i općenito se brinem o svom zdravlju. Uživam u radu i ljudi oko mene podupiru moju predanost. Pa ako sutra iznenada doživim srčani udar iz nekog razloga, a zbog čega se neću sjećati kako se zovem, onda sam gotov, to je to. Ali ako me zdravlje još malo posluži, nema razloga da prestanem snimati filmove. Imam još milijun ideja koje želim napisati, a ni ne znam čime bih se drugim uopće bavio.
Smatrate li se nerazumnim ili razumnim čovjekom?
Potpuno razumnim, previše razumnim. Zato mislim da bih bio bolji učitelj nego umjetnik. Da sam malo nerazumniji, vjerojatno bih bio bolji umjetnik. Ali ja sam tipični primjer pripadnika srednje klase, suviše razuman, organiziran i prevelika kukavica. Ali to je na neki način i dobro jer me čini staloženim, ali previše razuma nije dobro za umjetnost.
NISAM TIP KOJI PO CIJELE DANE SJEDI NA JEDNOME MJESTU, PUNO VJEŽBAM, ZDRAVO SE HRANIM, NE PUŠIM I OPĆENITO SE BRINEM O SVOM ZDRAVLJU.
Prije puno godina, između ostalog, predvidjeli ste i pojavu digitalne kinematografije. Kako danas vidite budućnost filma?
Ako se osvrnete oko sebe, shvatit ćete da su brojne male kino dvorane prestale postojati ili se transformirale u ogromne zabavne centre. Razvoj televizijske industrije i visokih tehnologija omogućio nam je kinematografsko iskustvo kod kuće. Moderni zasloni pružaju potpun doživljaj filma, zvučni sustavi prenose i najtiše detalje. Vjerujem da će u bliskoj budućnosti (koja je već započela) ljudi u svojim domovima imati ogromne zaslone sa savršenom reprodukcijom i filmovi će se snimati s namjerom da se gledaju kod kuće. Situacija će, jasno, biti potpuno drugačija nego kad sam ja bio dječak, kad sam, ustavši ujutro, cijeli dan s velikim uzbuđenjem jedva čekao odlazak u kino u kojem su stotine ljudi čekale u redu kako bi ušle u ogromnu dvoranu i doživjele čarobno iskustvo.
Ranije ste spomenuli da Vas politika nimalo ne zanima kao umjetnika, ali nije li, primjerice, Donald Trump lik koji bi se savršeno uklopio u svijet Woodyja Allena?
Donald Trump se pojavio u mom filmu “Superstar” i bio je odličan. On je zabavan i ne mislim da zaista želi biti političar, ali ima određenu dozu razmetljivosti i teatralnosti u njegovu nastupu. Mogao bih se našaliti na njegov račun, ali nije mi dovoljno inspirativan da napišem cijelu priču o njemu. On je sad vruća tema i bilo bi dovoljno materijala za urnebesne šale o Donaldu Trumpu koje bi vjerojatno doživjele veliki komercijalni uspjeh. Ali za deset godina sve bi otišlo u zaborav, osim ako ne osvoji izbore. U svakom slučaju, bura bi se stišala i moj bi film postao lanjski snijeg.