Published On: Sun, Jan 11th, 2015

INTERVJU IZ 2012. SA POKOJNIM UREDNIKOM LISTA ‘CHARLIE HEBDO’ Muslimane ne treba tretirati kao djecu koju se ne smije šokirati! Od 1058 brojeva, samo su tri naslovnice s Muhamedom…

Od 1058 brojeva, samo su tri naslovnice s Muhamedom. Svake sedmice branimo ilegalce, među kojima je mnogo muslimana, borimo se protiv rasizma i diskriminacije, zalažemo se za imigrantsko pravo glasa… Lično sam bio protiv zakona koji zabranjuje nošenje vela. Ali mediji nikad o Charlie Hebdo ne govore u tom kontekstu, koji je uglavnom naklonjen muslimanima, rekao je svojevremeno Charb
Povodom ovosedmičnog krvoprolića u redakciji francuskog satiričkog sedmičnika Charlie Hebdo, gdje je živote izgubilo dvanaestero ljudi, iz marokanskog lista TelQuel prenosimo najzanimljivije dijelove intervjua koji je glavni urednik, danas pokojni Stéphane Charb Charbonnier, u septembru 2012. dao novinarki tog časopisa Fadwi Islah. Odabrali smo razgovor iz kojeg je razvidno pod kakvim su pritiscima radili, kakva je bila uređivačka politika sedmičnika i vrijednosti za koje su se zalagali. Također, u intervjuu novinarka navodi niz teza koje se upravo ovih dana podvaljuju: provokativnost satire, granice slobode govora, odgovornost samog medija za nasilje… Tadašnji povod intervjuu bila je naslovnica na kojoj se list putem karikature poslanika Muhameda obračunao s filmom „Nevinost muslimana“ i zbog toga bio napadan.
 
Recite nam nešto o naslovnici: ko je i kako došao na tu ideju? Jesu li se svi u redakciji složili s njom?
 
Naslovnica je nastala kao odgovor na aktualna događanja. Iskoristili smo sliku poslanika Muhameda da bismo se narugali filmu ‘Nevinost muslimana’, koji je monumentalno sranje. Ja sam nacrtao karikaturu. Kao i svake sedmice, sastali smo se u redakciji i nacrtali više crteža te ih izvjesili na zid. Popodne smo glasanjem za naslovnicu izabrali moju karikaturu koja se referira na film ‘Nedodirljivi’.
 
Zašto?
 
Nesumnjivo iz optimizma. U ‘Nedodirljivima’ se dva lika iz suprotnih miljea na kraju sporazumiju i zavole. Na crtežu je musliman prikazan u kolicima koje gura Židov. Tako da je to i svojevrsna poruka mira: rado bismo da se muslimani i Židovi napokon zavole i da se mogu smijati sami sebi, svojim manama, da odnosi među njima budu manje napeti. No, iako smo optimisti i dalje smo lucidni. Odatle oblačić ‘Zabranjeno ruganje’ kraj likova, što aludira na nevoljkost obje zajednice da se našale na svoj račun. Uostalom, njihovu reakciju nije trebalo dugo čekati: CRIF (Predstavničko vijeće židovskih institucija u Francuskoj) osudilo je broj, a Francusko vijeće muslimanskog kulta razmatra tužbu.
 

Već sam godinu dana pod policijskom zaštitom, od afere ‘Charia Hebdo’. No ne bojim se osvete. Nemam djecu, ženu, auto, kredit. Možda zvuči napuhano, no radije bih umro stojeći, nego živio na koljenima

 
Ne bojite li se da ćete biti napadnuti ili da će redakcija Charlie Hebdo opet biti zapaljena, kao prošle godine nakon afere ‘Charia Hebdo’? Jeste li primili prijetnje?
 
Primili smo mnogo mejlova, poziva, uvredljivih pisama, uglavnom od bijesnih muslimana koji detaljno objašnjavaju zašto, po njima, ne treba ismijavati islam ili Poslanika… No samo je jedno pismo sadržavalo prijetnju smrću.
 
Ne bojite li se za svoju sigurnost?
 
Već sam godinu dana pod policijskom zaštitom, od afere ‘Charia Hebdo’. No ne bojim se osvete. Nemam djecu, ženu, auto, kredit. Možda zvuči napuhano, no radije bih umro stojeći, nego živio na koljenima.
 
Jeste li primili i poruke podrške? Od političara, umjetnika?
 
Da, i to prija. Primio sam hiljade dirljivih mejlova potpore, od kojih me posebno ganu oni iz muslimanskih zemalja. Što se javnih osoba tiče, reakcije su različite. Za razliku od lani i ‘Charia Hebdo’, ove godine poznati oklijevaju službeno nas poduprijeti. Pomalo po uzoru na ministre, koji se ne mogu složiti oko stava koji valja zauzeti: Jean-Marc Ayrault i Laurent Fabius (tada premijer i ministar vanjskih poslova) izrazili su negodovanje, dok nas je Manuel Valls (tada ministar unutrašnjih poslova, danas premijer) branio u ime slobode govora.
 

U Francuskoj cenzure nema, na svakome je da izražava svoje stavove kako to želi. Uostalom, nikoga ne prisiljavamo da nas čita, Charlie Hebdo se prodaje na kioscima, sadržaj se ne objavljuje na internetskoj stranici… Dakle, čitanje časopisa je dobrovoljni čin, nikome se ne nameće

 
Ipak, većina diplomacije i vlasti, premda s ljevice, imaju istu liniju obrane: „Žao nam je, to je provokacija…“ Kako to objašnjavate?
 
Mislim da danas u Francuskoj postoje dvije ljevice: ona koja muslimane smatra odgovornim građanima, sposobnima da se našale, odmaknu i uzdignu nad stvarima. I ona koja muslimane patronizira smatrajući ih žrtvama ili osjetljivim bićima, koje pod svaku cijenu treba ‘očuvati’, ne šokirati. To je slučaj krajnje ljevice i smatram to pokroviteljskim prema muslimanskoj zajednici. Što se mene tiče, muslimane ne treba tretirati kao djecu.
 
Iskreno, nije li lakoumno objaviti tu karikaturu danas kad arapskim svijetom vladaju napetosti zbog filma ‘Nevinost muslimana’? Ne mislite li da imate novinarsku ili barem građansku odgovornost?
 
Naša je jedina odgovornost poštivati francuski zakon. Mi smo francuski satirički časopis koji izlazi u Francuskoj i nekim frankofonim zemljama poput Belgije. Ne izlazimo u Maroku i muslimanskim zemljama. Kad bi to bio slučaj, poštivao bih lokalne zakone, usput ih pokušavajući unaprijediti. U Francuskoj cenzure nema, na svakome je da izražava svoje stavove kako to želi. Uostalom, nikoga ne prisiljavamo da nas čita, Charlie Hebdo se prodaje na kioscima, sadržaj se ne objavljuje na internetskoj stranici… Dakle, čitanje časopisa je dobrovoljni čin, nikome se ne nameće.
 

Mislim da danas u Francuskoj postoje dvije ljevice: ona koja muslimane smatra odgovornim građanima, sposobnima da se našale, odmaknu i uzdignu nad stvarima. I ona koja muslimane patronizira smatrajući ih žrtvama ili osjetljivim bićima, koje pod svaku cijenu treba ‘očuvati’, ne šokirati

 
Gdje su granice slobode govora, a gdje počinje provokacija?
 
To su granice francuskog zakona, koje su uglavnom prilično jasne. Iako bismo uvijek mogli težiti za više slobode. Uz to, pravosuđe je svjesno toga da smo mi satiričan časopis i sudi nam u kontekstu te činjenice. Nismo teroristi. Dokaz tomu je što smo pobijedili u postupku iz 2007. gdje nam se sudilo zbog naslovnice s Muhamedom koji govori ‘Teško je kad te vole kreteni’.
 
Pozivajući se na slobodu govora igrate na sigurno… Vrlo dobro znate da ste po tom pitanju u Francuskoj mirni. U najgorem slučaju optužit će vas se za bezobzirnost ili vam reći da ste izabrali krivi trenutak.
 
Ali treba moći igrati na sigurno! Već 20 godina crtamo i svi nas napadaju, medijski pritisak je maksimalan zbog tri nesretna crteža koji su izdani u 75.000 primjeraka! Nije potrebno ići topovima na komarce kao što smo mi.
 

Naša je jedina odgovornost poštivati francuski zakon. Mi smo francuski satirički časopis koji izlazi u Francuskoj i nekim frankofonim zemljama poput Belgije. Ne izlazimo u Maroku i muslimanskim zemljama. Kad bi to bio slučaj, poštivao bih lokalne zakone, usput ih pokušavajući unaprijediti

 
Svejedno, jeste li svjesni posljedica, ponajprije za Francuze koji žive u muslimanskim zemljama?
 
Ako se počnemo baviti diplomatijom, nećemo više biti satirički časopis. S obzirom na zastrašenost oko nas, više se bojimo toga da ćemo biti suviše oprezni i razumni. Znate, kad ekstremisti traže izliku da bi opravdali svoje nasilje, uvijek je pronađu. Ne osjećam se kao da sam koga ubio ili ugrozio bilo čiji život svojom olovkom. (…) Ovdje se rugamo jednom bijednom filmu i reakcijama ekstremista svih strana, a optužuju nas da dolijevamo ulje na vatru.
 
No zamislite da sutra u Maroku ili nekoj drugoj muslimanskoj zemlji eksplodiraju francuske škole. Spavali biste mirne savjesti?
 
Ne bih spavao ništa mirnije nego kad bombe eksplodiraju u Afganistanu. Ali ne bih se osjećao odgovornim, jer bi to značilo da jamčim za terorizam. No ja imam olovku, a ne oružje!
 

Već 20 godina crtamo i svi nas napadaju, medijski pritisak je maksimalan zbog tri nesretna crteža koji su izdani u 75.000 primjeraka! Nije potrebno ići topovima na komarce kao što smo mi

 
Kako da se s ovim nosimo mi koji se svakodnevno borimo za očuvanje individualnih sloboda suočeni s porastom islamizma, mi koji branimo sekularizam u zemljama poput Maroka ili Tunisa?
 
Gnjusno je što oni koji priječe slobodu govora uzimaju za primjer naše karikature da bi rekli: ‘Vidite što donosi previše slobode, više se ništa ne poštuje…’ Ne mogu nikome ništa savjetovati. Svaka zemlja je specifična i mislim da svako treba naći svoj put. Ne možemo nametati francuski model slobode izražavanja. Ispalo bi da Francuzi žele nametnuti humor ili stavove Maroku, kao što SAD želi nametnuti demokratiju Afganistanu.
 
Trenutno podižete mnogo prašine. Nije li to i motivacija vašeg čina? Reklama, medijski udar…
 
Sad zvučite kao brojni novinari i mediji, koji žele intervju s nama, a tretiraju nas kao oportuniste kad se odazovemo. Francuski sedmičnik Le Point nas žestoko kritizira, usput objavljujući naše karikature na svojoj internetskoj stranici. Ko onda profitira od te ‘prašine’?
 

S obzirom na zastrašenost oko nas, više se bojimo toga da ćemo biti suviše oprezni i razumni. Znate, kad ekstremisti traže izliku da bi opravdali svoje nasilje, uvijek je pronađu. Ne osjećam se kao da sam koga ubio ili ugrozio bilo čiji život svojom olovkom

 
Ipak, složit ćete se da ovo nije prvi put da ste objavili karikaturu poslanika Muhameda? Ne radi li se tu pomalo o zagriženosti?
 
Oni koji to tvrde, ne čitaju Charlie Hebdo. Od 1058 brojeva, samo su tri naslovnice s Muhamedom. Svake sedmice branimo ilegalce, među kojima je mnogo muslimana, borimo se protiv rasizma i diskriminacije, zalažemo se za imigrantsko pravo glasa… Lično sam bio protiv zakona koji zabranjuje nošenje vela. Ali mediji nikad o Charlie Hebdo ne govore u tom kontekstu, koji je uglavnom naklonjen muslimanima.
 
Marokanci kao i većina muslimana smatraju vašu uredničku politiku islamofobičnom. Šta o tome mislite?
 
Smeta me riječ islamofob: to doslovno znači strah od islama. Ja sam ateist i ne bojim se muslimanske religije, nego ekstremista svih vjeroispovijesti. Ni ne mrzim niti ne volim religije, odbacujem ih i nikad neću biti religiozan. Nisam islamofob kao što nisam ni judeofob, katofob ili budistofob.
 

Svaka zemlja je specifična i mislim da svako treba naći svoj put. Ne možemo nametati francuski model slobode izražavanja. Ispalo bi da Francuzi žele nametnuti humor ili stavove Maroku, kao što SAD želi nametnuti demokratiju Afganistanu.

 
Smatrate li da je Marokanac, musliman, koji je šokiran vašim karikaturama, zbog toga ekstremist?
 
Ne, nipošto. Muslimani mogu protestvovati, to je njihovo pravo, i to smatram zdravim. I ja sam jednoć bio šokiran spoznajom da jedan imam drži antisemitske propovijedi u pariškoj džamiji. Zbog toga ga nisam napao. Trebalo bi muslimanima koji se ovime osjećaju uvrijeđenima dozvoliti da protestvuju, da izraze svoje negodovanje. To je također sloboda govora. Dok se to odvija ‘mirno’, nemam s tim problema. Pogotovo ih ne treba brkati s razdraženom manjinom koja se buni ni ne znajući ko smo ni ne vidjevši naše crteže, jer će to pogodovati samo Nacionalnoj fronti.
 
Upravo tako. Podupire vas Marine Le Pen. Smeta li vam podrška ekstremne desnice?
 
Užasno me smeta, posebno zbog nje. Služi se ovom pričom da bi udarala po imigrantima, a ne da bi branila slobodu štampe. Groteskna je. Brani me, a podvrgnula me policijskom ispitivanju jer joj se nije svidjela njena karikatura. Znači, možemo se izrugivati s poslanikom, ali ne i s Marine? To je smiješno.
 
Optužuju vas za dvostruka mjerila, da se više obrušavate na islam nego na ostale religije.
 
Ponavljam, oni koji to misle ne čitaju Charlie Hebdo. Redovno ismijavamo mane katolika i Židova. Prije par godina, za vrijeme polemike o doušniku u Vatikanu, nacrtao sam Papu (koji je za katolike ipak predstavnik ili glasnogovornik Boga na zemlji) kako sodomizira krticu. To nije podiglo toliku graju. Uostalom, ako govorimo statistički, mnogo češće ‘udaramo’ po katolicima nego po muslimanima. A u 1058 brojeva imali smo samo četiri sudska postupka s katoličkim udrugama.
 

Muslimani mogu protestvovati, to je njihovo pravo, i to smatram zdravim. I ja sam jednoć bio šokiran spoznajom da jedan imam drži antisemitske propovijedi u pariškoj džamiji. Zbog toga ga nisam napao. Trebalo bi muslimanima koji se ovime osjećaju uvrijeđenima dozvoliti da protestvuju, da izraze svoje negodovanje. To je također sloboda govora. Dok se to odvija ‘mirno’, nemam s tim problema

 
Imate li poruku za Marokance, koji su većinom muslimani i osjećaju se uvrijeđenima?
 
Poruka svima koji se osjećaju uvrijeđeni u svojoj vjeri: to se nije odnosilo na vas. Ako su šokirani, neka protestvuju, ali mirno. Nisam zadojen klišejima o islamu čak ni kad se radi o salafitima, znam da svi nisu pomahnitali luđaci (iako ih zato ne branim). Usto, imam im potrebu reći da naprave satirički časopis i da nam vrate milo za drago! Ismijavajte ateiste, izrugujte nam se!
Izvor: Pogledaj.to, priredila i s francuskog prevela: Mirna Šimat