Danas poslijepodne nazvao me prijatelj i javio mi da je jutros u devet sati umro Ismet Hadžiosmanović. Već dvije godine bio je teško bolestan, stanje mu se nedavno pogoršalo pa je nakon osam dana provedenih u bolnici preselio na bolji svijet. Sada znam zašto mi prvi put u proteklih dvadesetak godina nije odgovorio na zadnju bajramsku čestitku koju sam mu poslao. Početkom kolovoza, prije nepuna dva i pol mjeseca, proveli smo zajedno čitavo poslijepodne, satima smo razgovarali.
Po tko zna koji put pretresali smo „starokontine“ i raspetljavali ratne „mrtvouzice“, ali još više pričali o budućnosti, o „djeci kojoj se mora osigurati kruh“. Vrhunski elektroinženjer, idealist, vječiti optimist i neumoran radnik, objašnjavao mi je svoje projekte koji će zaustaviti iseljavanje iz naše Hercegovine i omogućiti seoskim obiteljima stabilne prihode i dostojanstven život. „Sve besplatno nudim! Jednako Hrvatima i Bošnjacima! A i Srbima ako hoće!“ – govorio je Ismet, isto kao i pred početak rata kada smo dijelili oružje i spremali obranu od srbijanskih i crnogorskih korpusa.
Bili su mi zanimljivi njegovi projekti, ali još više su mi bili zanimljivi i divljenja vrijedni – njegov optimizam, vedrina, energija i ljubav koju je unosio u svoj rad i koju je nudio svojoj Buni, Mostaru, Hercegovini, pa i Bosni ako hoće. O bolesti ni riječi nije rekao, o tome sam saznao od njegove rodbine. Nije govorio ni o poniženjima kojima je bio izložen jer nije htio žrtvovati svoj narod niti „oslobađati“ susjede za bilo čije političke planove i ambicije. Ostao je „doktor“ dostojanstven i dostojan svoje braće i oca koji su desetljeća odležali po jugoslavenskim komunističkim kazamatima, a na koje je bio beskrajno ponosan. Ostao je vjeran svojoj obitelji, prijateljima, Bosni i Hercegovini te ideji kako su Bošnjacima Hrvati „jedini mogući politički i vojni saveznik“. Ostao je dosljedan u ocjeni da su se mogli izbjeći rat, zločin i mržnja.
Možda su i mogli samo da je bilo više ljudi kakav je bio Ismet Hadžiosmanović.
S ponosom na naše prijateljstvo njegovoj obitelji izražavam iskrenu sućut.
Zagreb, 15. listopada 2014. Ivo Lučić
wpDiscuz