Udarila, rođo, svicka kriza. Svukud čemer, plač i jadikovka. Staro – il od godina manito, il posve onemoćalo; a mlado neće ništa radi. Nu, čeljad imacka i jopet žive – kupuju, prodaju, priprodaju, pa tako, jedanput, dvaput, triput, stoput u krug, dok je i svita i vika, i mudra roda Kikaševa.
Tako bi nekako, valjda, Raos opisao svoje vrijedne Imoćane da je i danas među njima. Klesani majstorskom rukom Antuna Vrdoljaka i oživotvoreni zahvaljujući veličinama kakvi su Rade Šerbedžija i pokojni Šovagović, „Prosjaci i sinovi“ uveseljavaju nas u tko zna kojoj reprizi po redu, upravo završenoj na HTV-u. U Zagvozdu više nema Škilje i njegovih šćapa što dosjetljivošću othraniše generacije prosjaka, ali je zato živa uspomena na sinove – spretne trgovce za koje je tridesetih godina prošloga stoljeća znala cijela Europa.
– U mene se ćaća zva Ante Kristić Rankan – priča Stipe Kristić Ćonćo, dok na se, vas ponosan, meće galantarsko odijelo.
– Nu me, silo nečista! – zafrkaje Stipe ženu otočanku koja se zaljubila u krš zabiokovski.
– Zašto su ćaću Rankan zvali? – pitam.
– A, zato što je ranijo na sîlo. O tom ću ti kašnje. Daklem, obilazijo ti on tako Česku, Njemačku, Austriju, prodava špigle, makazice, kravate, satove, budilice…, i nosijo ovoga đavla prida se – okačio Stipan butigu oko vrata, nabio kapu, pa ne znam je li mi se to u Zagvozdu, na zvizdanu, sam Matan prid očima ukaza. Šjor Stipe je umirovljeni šofer, dobar dio života proveo je u Rijeci, ali, krv nije voda. Kad je zapjevao Pauna, sav sam protrnuo.
Todorićevih 500 kuna
– Ja unuku pitan: Rijeka, London, Pariz ili Zagreb, a ona meni kaže: Zagvozd, dide, Zagvozd – milo Stipi oko srca, što se kamen na kojem se samo žilavošću održati moglo, ne zaboravlja, iako se s njega odlazilo jer ga se žvakati nije moglo. Susjed mu, poštar Marko Čagalj, sav se oznojio, a kako i neće kad pred sobom nosi punu torbu mirovina.
– Kako Matan reče: kruv svoj, s ramena svoga, ne mere drugačije! – uhvatio je Marko Stipanov štap, pa oponaša Šerbedžiju – skinuo mu hod, boju glasa – vidi se da je seriju dobro proštudira.
Uz noge mu sin Ivan (10). Najmlađi je to galantar dične krajine. Na otvaranju Park shopa – velikog trgovačkog centra u Imotskom – toliko je dobro oponašao Potrku da mu je Todorić mlađi od Zmijavaca udijelio petsto kuna.
Eto, što su ti galantari – potomci im prodajne kuće otvoriše.
– Onda, oćeš kad naresteš imat svoj šoping-centar? – bockan maloga.
– A, dašta ću! – ne da se Ivan zajebavat. Dijete je bistra pogleda, trgovina mu očito neće biti strana.
– U početku je nekima smetalo ono “prosjaci”, a onda jin se srićon pamet prosvitlila. A, šta je ovde svit moga nega domislit se kako priživit? Zemlje nije bilo, vode isto. Išlo se prvo u Ameriku, Argentinu, posli u Češku, Austriju, u rudnike Belgije, na bauštele po Njemačkoj… – nabraja poštar.
– I koliko bi Stipe ćaća galantarijo po Češkoj? – opet ja.
– To san ti bijo reka da ću ti kazat kašnje. Više bi na ženske potrošijo nego zaradijo, a po tri se godine vraća ne bi – stari je Rankan očito znao kako se živi, a i sin mu je široke ruke. Čovjek nas ugostio ko begove: mastili se pršutom i sirom, zalijevali kujundžušom, pa najranije navalili na meso s gradela. Uto se puna želuca sjetih još jedne Raosove mudrolije: „Onaj koji ne zna upitat kad mu je za potribu, neće znat ni pružit komu triba.” A, u Zagvozdu pred čija vrata baneš, daju i šakom i kapom, kao da su najbogatiji na svitu.
Vrata svakom otvorena
– A, vidiš ti njega domaćina. U Rijeci je pedeset godina, ali Zagvozd iz njega ne izlazi. U Stipe je sva sila glumaca za festivala: jidi, pij, veseli se do zore – vrata svakom širom otvorena. Takvi smo ti mi ljudi. Dođu nan sad doli s mora, kroz tunel, napravimo lipu feštu, počastimo, al neš se, prijo, u Baškoj Vodi najist, rodijaci svaki euro od turizma dvaput priokriću – smije se Marko. Imoćani su počeli trgovati po Europi početkom 20-ih godina prošloga stoljeća, iako se spominje da je bilo pojedinaca koji su se tim zanatom hranili i ranije.
Galantarske torbe ili korpe bile su tada vrlo popularne, a Irci su u njima, recimo, prodavali ribu. Češljiće, ogledalca, narukvice, kojekakve kreme i pomade…, Imoćani, i nešto manje Hercegovci, nudili su sve do Drugog svjetskog rata. Robu su većinom kupovali od židovskih veletrgovaca, a koje su, kako ste vidjeli u TV seriji, znali i nadmudriti, da ne kažemo prevariti. Poslije Drugog rata, Imoćani sele većinom u Zagreb i Split, okreću se i preprodaji ili iznajmljuju sobe i stanove u kućama koje su kupili ili izgradili od novca što su ga zaradili vani.
Dovezli se pred Mlikotine dvore. Ne bi ih se, bogami, ni sam Matan postidio. Pred kućom smo velepoštovanoga glumca Vedrana i kamenom starinom ponosnog mu ćaće Ante.
– Ako kome triba u Zagvozdu spomenik dignit, unda su to Matan i Vedran! – kaže Stipe Kristić i veli da je i s Radom Šerbedžijom, na „Glumcima u Zagvozdu“, divanio o njegovoj nenadmašnoj ulozi što ga vinu u visine, a trebao ju je nositi Boris Dvornik.
– Kako je Dvorniku u to vrime umra ćaća, Vrdoljak je ponudijo ulogu Radi, a njemu je bilo neugodno tako uskakat, i tek je to prihvatijo kad mu je Dvornik da svoj blagoslov.
– Šjor Ante, a jel bilo i u Mlikota galantara? – zasjeli smo u hladu konobe glumčeva oca, koji bi mu, da je pinku mlađi, mogao biti i dubler.
– A, di i nije bilo. Ljudi su se snalazili kako su znali i umili. Ja se sićan pedesetih da su i žene trgovale na taj način. Dolazile bi na vrata, zazivale, nudile robu, krpe, marame, češljiće za gnjide čupat, jer nije tad velike higijene bilo – po vodu si mora lipo do Vrljike. Iljadu i pol godina je ovaj narod na kamenu opsta, pa sad ti misli, moj čovik, koja pamet za to triba.
SAŠA LJUBIČIĆ / Slobodna Dalmacija
FOTO: DUJE KLARIĆ / CROPIX