Nisam nikad slušala Thompsona da bih ga voljela. Nisam morala ni disati u Zagrebu da bih znala kad je zrak otrovan, ni hodati sarajevskim ulicama da bih znala kad su prazne od istine. Nisam morala ni upaliti HRT da bih znala da je godinama isključivao mikrofone koje je narod uključio srcem.
A sad se pitam: kad je Marko Perković prvi put otpjevao nešto što se nije smjelo čuti – je li netko u tom trenutku odlučio da će hrvatski narod morati zaboraviti kako zvuči njegova vlastita pjesma?
Sad kad stoji pred kamerama, s onim svojim umornim osmijehom čovjeka koji je preživio više od rata, više od zabrana – ne vidim u njemu pjevača.
Vidim tatu koji govori: “Sin mi je sve ovo htio.”
Vidim čovjeka koji kaže: “Ovo nisam mogao ni sanjati.”
Vidim svakog jednog Hrvata i Hrvaticu koji su slušali tišinu tamo gdje je trebala biti pjesma.
I ne ljutim se na njega.
Ljutim se na nas. Na nas, što nismo pitali tko je dao naredbu da se taj glas isključi iz naših domova. Na nas, što smo godinama pristajali da nas se zove ekstremnima jer volimo domovinu pjevajući. Na nas, što nismo rekli: “I to je Hrvatska.”
Jer je.
Jer mora biti.
Jer ne može opstati država koja se srami vlastitog refrena.
Zato ovo nije Thompsonova pobjeda.Ovo je naše ogledalo. Ogledalo koje kaže – voljeli ste ga potajno, kao što se voli prvi momak u selu kojeg ne smiješ spomenuti majci.
Kao što se voli ono što je zabranjeno, jer znaš da je tvoje. I zato sad kad pjeva pred kamerama koje su ga godinama izbjegavale – ne tražim njegovo objašnjenje.
Tražim drugo ime.
Ime urednika, ime direktora, ime onog koji je šapnuo: “Ne diraj to.” Jer nije to Thompson.
To smo mi. Mi kad ne znamo voljeti svoje. Mi kad ne znamo obraniti pjesmu.
I neka se zna:
ovo nije koncert. Ovo je povratak.
Povratak ljubavi koja nije smjela biti javna. Povratak glasa koji nije smio pjevati. Povratak nas – u sebe.
EZ l POSKOK
wpDiscuz
