Published On: Ned, sij 12th, 2014

‘Imam čin pukovnika HVO-a. I dok ja glumim, netko drugi uzima moju mirovinu’

Mostarski glumac o novim ulogama i svom podijeljenom gradu – mi Hrvati u Bosni i Hercegovini trebamo televizijski kanal na svom jeziku, ali nam ga drugi brane. To je gotovo kao da nam brane pravo na struju

Slavena Knezovića malo tko ne poznaje. Uostalom, gotovo da nema serije, filma ili sapunice u kojoj u posljednjih 15-ak godina nije zaigrao. Zato i slovi za najzaposlenijeg glumca. No uspio nas je “ugurati” u svoj pretrpani raspored. Uspavao je svoju devetomjesečnu Katju i razgovor je mogao početi.

Imate više od više od stotinu uloga iza sebe i poznati ste kao osoba koja stalno nešto radi. Dobili ste i ulogu u povijesnoj seriji o obitelji Borgia. Kako je prošlo snimanje u Dubrovniku?

Evo, baš sam ga završio i mogu reći da sam oduševljen. Cijela je ekipa vrhunska, profesionalna, a produkcija visokokvalitetna. Imao sam jednu malu ulogu. Glumim lika koji se zove Tutto Bono. Jedan rabijatni lik.

Opet?

Opet (smijeh). I upravo se montira film Kućni broj 55 u kojem također glumim, tako da ove godine na filmski festival u Pulu idem s čak tri filma – Kućni broj 55, Svinjari i Most na kraju svijetu Branka Ištvanića. Dobro je, držim prosjek.

Bogme držite. Kad to sve stignete?

Pa, evo, stignem, duga je godina. Ja sam radoholičar.

Stignete voditi i festival u Mostaru. Kako taj projekt napreduje?

Festival se održava već osam godina. Mislim da je već postao prepoznat u cijeloj Bosni i Hercegovini, ali i šire. Krenuo sam u taj projekt s grupom entuzijasta u vrijeme kad Mostar nije imao ni kino. I jako sam ponosan.

Najbolji dar Mostaru

Ove godine festival je otvoren Obranom i zaštitom Bobe Jelčića. Kako je film koji prikazuje jedan dan u životu podijeljenog grada dočekan u samom Mostaru?

Super. To je nešto najpozitivnije što se dogodilo u Mostaru u zadnjih 20 godina. Najbolji dar Mostaru otkako je prestao rat. Bobo Jelčić nešto slično napravio je i 1994. godine kada je u Mostaru radio predstavu Tena Josipa Kozarca. I tada je skupio sve raspoložive snage, udružio ljude svih nacionalnosti oko kazališta i dogodila se genijalna predstava. Sad je došao s Obranom i zaštitom, mobilizirao sve moguće snage i opet povezao ljude. Razdrmao malo tu učmalu sredinu. Stvarno, učinio je ogromnu stvar za Mostar.

Kakva je sad situacija u Mostaru? Idete li bez straha u istočni dio grada?

Kad govorimo o onom ljudskom, pojedinačnom, personalnom nivou, situacija je dobra i korektna. U istočni se Mostar ide bez problema. Ljudi komuniciraju. Problem je u Mostaru politika i političke silnice u BiH koje ne idu na ruku tom običnom kontaktu između malih, običnih ljudi. To koči! A ljudi – oni su funkcionirali odmah.

Suradnja s Mlakićem

Čujem da i sami imate problema. Četiri se godine povlačite po sudu i vodite pravnu bitku za ostvarivanje prava na povlaštenu mirovinu ratnog zapovjednika HVO-a?

Točno je. Imam sve uvjete za umirovljenje. Bio sam u ratu četiri godine. Imam i čin pukovnika. Prošao sam rat od samih početaka. Ali dok sam se ja bavio glumom, oni su moju mirovinu dali nekim drugim ljudima. Ali ja ću kad-tad ostvariti svoja prava. Vjerujem u pravnu državu.

S obzirom na to da ste četiri godine bili na ratištu, je li vam teško snimati film Kućni broj 55 koji je izrazito ratne tematike?

Teže je snimati ratni film nego nekakav drugi. Od rata je prošlo 20 godina, a Kućni broj 55 te film Živi i mrtvi jedina su dva ratna filma koja ćemo imati, što je iznimno mali prosjek. Zato pozdravljam odluku HRT-a kao najmoćnije kuće da snima sve naše velike bitke poput Oluje, Maslenice, Vukovara, Dubrovnika… jer to se mora. Osim toga, ljudi bi to rado gledali, to ih zanima, a zanimat će i generacije koje dolaze. Nije kasno. I najbolji filmovi o II. svjetskom ratu napravljeni su 70-ih godina. O Domovinskom ratu filmovi će se sigurno snimati i nakon 50 godina. I glave će tada sigurno biti hladnije.

Priča se da ste se odlučili ubaciti i u producentske vode?

Jesam. Direktor sam produkcijske kuće i imam jedan sjajan projekt – Mrtve ribe plivaju na leđima po scenariju Josipa Mlakića. To je prvi film koji ću producirati. A priča je najzrelije djelo vodećeg hrvatskog književnika i scenarista Josipa Mlakića.

Kakvo je uopće danas stanje u filmskoj industriji. I u Hrvatskoj, ali i u cijeloj regiji?

Ako gledamo cijelu regiju, odnosno bivšu Jugoslaviju, onda je stanje daleko najbolje u Hrvatskoj. Hrvatski audiovizualni centar uređena je tvrtka, prati europske standarde i to je dobro. U Bosni i Hercegovini stanje je katastrofa. BiH kao država film i ne financira na državnoj razini. Postoji federalna fondacija, ali 95 posto tog novca, čak i više, ostaje u Sarajevu. I to je tako. Mislim da je došlo vrijeme da se stvari postave kako treba. Vrijeme je da Hrvati dobiju televiziju na svom jeziku, da osnuju svoju fondaciju za poticanje audio i vizualnog stvaralaštva. To je najbolji put da se zaštiti hrvatska kultura i da zaštitimo svoj identitet. Na to ljudi dolje imaju potpuno pravo. Vidite, meni je nejasno da je nekom vitalni nacionalni interes da drugi narod nema svoju televiziju. To je isto kao da vitalni nacionalni interes bude da drugi narod nema struju. Vrijeme je da Europa potpuno preuzme stvari u svoje ruke po pitanju BiH i nadam se da će se situacija za hrvatski narod u BiH poboljšati idućih godina.

Gotovo da nema sapunice u kojoj niste imali ulogu. S druge strane, mnogi vaše kolege ne žele glumiti u sapunicama. Štoviše, neki i podcjenjuju kolege koji pristaju na te uloge. Kako vi na to gledate?

Moje je mišljenje da nema tako loše napisane uloge od koje ja nešto ne mogu napraviti. Isto tako ima puno dobro napisanih uloga od kojih netko ne napravi ništa. Ja se prilagođavam i radim. Svaka mi je uloga drugačija, nova i pristupam joj s veseljem. U svaki posao unesem dio sebe.

Koja vam je uloga najdraža od svih?

Najdraža mi je prva uloga u Crvenoj prašini Zrinka Ogreste. To je prvi film u kojem sam imao veliku ulogu. Pamtim trenutak kad sam dobio taj scenarij. Osjećao sam težinu te prilike koja mi je bila ponuđena. Držao sam ga u ruci i govorio sebi – to je to. Kao kad pucaš penal u 90. minuti i kad je sve na tebi. Ako daš gol, junak si, ako promašiš, svi će to pamtiti. Moj je rezultat sve ovo što mi se dogodilo 15 godina nakon tog filma.

Mnogi glumci imaju “svoje” redatelje koji ih vole, stalno angažiraju. Može se reći da je Ogresta vaš. Dosta surađujete?

Da. On je i redatelj koji se najviše i bavi glumcima i voli ih gledati još na akademiji. Ali dobro, radio sam ja s dosta redatelja. U stvari nema tog redatelja s kojim ja nisam radio. Ako ima, onda ćemo raditi (smijeh).

Pročitala sam negdje da ste umalo postali strojar.

Ja sam već nakon osnovne škole znao da ću biti glumac pa, kada su me pitali u koju ću školu, rekao sam da mi je sasvim svejedno. A baš se u to vrijeme potrefilo da Šuvar provodi svoj eksperiment koji je upropastio dvije-tri generacije ljudi, a među tim je generacijama i moja. A kako mi je moj pokojni otac stalno govorio da se držim tehnike, završio sam strojarsku srednju školu.

Zašto roditelji nerijetko odgovaraju djecu od glume, pogotovo žensku?

Kao prvo, to nije nimalo lagan posao. Netko može postati glumac, ali mu posao može predstavljati patnju. Ako si neplivač, a živiš u vodi, onda ti to ne znači ništa. I tada dolazi do sloma same osobe. Lako je biti skijaš kad ti ide kao Janici Kostelić, ali je teško ako ne ide, a u to si uložio sve. Da bi netko bio strojarski inženjer, može odvojiti osam sati i biti strojarski inženjer. Kod glume i u bilo kojem drugom umjetničkom poslu stalno si u nekom procesu koji ne možeš završiti. Nosiš ga kući, živiš s tim.

I sami ste otac. Biste li voljeli da vam kći bude glumica?

Ne znam. Podržat ću svaki izbor i nemam nikakvih predrasuda. Samo da nešto budu.

I kako se snalazite u ulozi oca drugi put?

A što ću. Privikavam se! Iz dana u dan pred očima ti raste i sve više i više zna.

Iz umjetničke ste obitelji. Jedna vam je sestra također glumica, druga je sestra amaterski glumila. I brat vam je glumio. Sada vodi uspješnu grupu Zoster. Ukratko, svi imate talent.

U biti ja sam od sve braće i sestara najstariji i kao takav sam imao i najveću odgovornost. Mi smo praktički jedni druge odgajali, jedni drugima bili uzor, ali ja sam imao i tu odgovornost da kao prvi šibam i da im kažem da je sve moguće. I oni ne samo da me prate nego će me i prestići.

Moram primijetiti i da je u Zagrebu trenutačno jak hercegovački filmski lobi – vi, Goran Bogdan, Marijana Mikulić, Ornela Vištica, Bobo Jelčić…

Ima nas. I Dragan Despot, Vinko Kraljević, Niko Pavlović, Matko Raguž… Prava smo mala kolonija. Jedino što smo uvijek u Hercegovini i imali su ljudi. Nemamo sustav koji će izroditi pojedince, nego pojedinac pokrene sustav. Ali to je i naše bogatstvo. Ti pojedinci koji mogu napraviti bilo što do neslućenih razmjera.

Što biste još voljeli napraviti u glumi?

Sad sam u naponu snage. Tek sam sad uštimana violina, u špici, u naponu snage. Imam iza sebe jedno dobro iskustvo i mislim da sam sa svojih 45 godina u najboljim godinama. To je zenit svakog čovjeka. Evo, i ja sam sad u tom zenitu, svjestan sam toga i spreman sam za prave stvari. Nadam se da će te prave i velike stvari i doći.

Večernji list