Ima jedna duga cesta

Još se nije stišala prošlotjedna priča o kandidatskom statusu Bosne i Hercegovine za pristup Europskoj uniji, a već su igri određeni procesi koji su izravno povezani s tim. Da podsjetim: Zoran Milanović i predstavnici Slovenije u europskim institucijama predlagali su da se uz Ukrajinu i Moldaviju kandidatski status dodijeli i Bosni i Hercegovini, što je u suštini bio proces unaprijed osuđen na propast, što je bilo jasno svima, od Zorana Milanovića pa do slovenske europarlamentarke Tanje Fajon, tipičnog predstavnika one jalove i besmislene europske “lijeve politike” koja otvoreno podupire “građansku opciju” u BiH, što je idealan način da se u zemlji do u beskraj održava neodrživi status quo, i za koju vrijedi ona poznata doskočica “da zemljama koje imaju takve prijatelje ne trebaju nikakvi neprijatelji”.

Ovih je dana Europski parlament imenovao hrvatskog zastupnika Tonina Piculu izvjestiteljem za strategiju proširenja Europske unije. Piculin zadatak je izrada nove strategije proširenja zbog višegodišnjeg zastoja u europskim integracijama kojima se protive najutjecajnije zemlje u Uniji, prije svega Francuska i Njemačka, koju zatim treba usvojiti Europski parlament pa je uputiti Europskom vijeću, Europskoj komisiji i visokom predstavniku EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Uzimajući u obzir tromost europskih institucija, ovo praktično znači daljnje gubljenje vremena, te ovo imenovanje treba promatrati isključivo u tom kontekstu.

Ovo je, rekao bih, samo još jedan u nizu eskapističkih manevara europske politike, da se barem donekle umire reakcije u zemljama regije, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, a pogotovo u onim, poput Crne Gore i Srbije, koje su već otpočele pregovore koji su već duže vrijeme u slijepoj ulici, što dovodi do svojevrsnog kontraefekta: jačanje snaga koji se protive integracijama, što je za ove dvije zemlje prvorazredno političko pitanje o čemu ovisi njihova budućnost. U svom nastupnom govoru, Picula je posebno apostrofirao upravo Crnu Goru, kao zemlju koja je najviše učinila na svom putu prema Europskoj uniji, a što nije na adekvatan način honorirano.

Picula smatra kako je proces proširenja posebno važan u kontekstu ruske invazije na Ukrajinu, kako bi se Ukrajini i Moldaviji, zemljama koje su pod izravnim udarom ruskog imperijalizma, dala perspektiva izglednog članstva, ali i kako bi se samoj politici proširenja dao novi poticaj i zamah.

Picula je naveo kako je nužno da članice EU-a počnu ispunjavati svoje obveze prema kandidatkinjama koje ispunjavaju uvjete koji su pred njih postavljeni, da se prestane zloupotrebljavati članstvo u Europskoj uniji, gdje zemlje članice pokušavaju ucjenama riješiti neke bilateralne sporove sa zemljama koje su u čekaonici europskih integracija, što je posebno važno u slučaju Albanije i Sjeverne Makedonije, dvije najperspektivnije zemlje koje još uvijek nisu dobile status kandidata zbog višegodišnjeg protivljenja Bugarske, iz nekih samo njima znanih i potpuno iracionalnih razloga.

Primjer ove dvije zemlje na najbolji način pokazuje sve slabosti sigurnosne arhitekture Europske unije. Kako se moglo dogoditi da Bugarska može bez ikakvih posljedica godinama blokirati put Albanije i Crne Gore prema Europskoj uniji? Možda je još bolje preformulirati ovo pitanje: Kako to da nismo iz europskih institucija čuli nikakve kritike na račun Bugarske, kao što je to bio slučaj s inicijativom Zorana Milanovića da se članstvo Finske i Švedske u NATO paktu veže za izmjene Izbornog zakona u BiH? Na žalost, jedini prihvatljiv odgovor je taj da takvo ponašanje Bugarske u ovom trenutku odgovara čelnicima Europske unije, koje im je dobrodošla izlika za pilatovsko pranje ruku vezano  za (ne)postojeću politiku proširenja.

Po Piculinim riječima, “proširenje je najučinkovitiji instrument vanjske politike EU-a i jedna od najuspješnijih politika Unije”. Na žalost, ono što je vrijedilo 2000-ih, kada je politika proširenja uistinu bila “učinkovit instrument vanjske politike EU”, toliko da je u jednom trenutku čak i jedna Turska razmišljala o članstvu u EU, što iz današnje perspektive izgleda gotovo pa apsurdno, danas više ne vrijedi.

Kakva je budućnost Bosne i Hercegovine u svjetlu ovih najavljenih politikâ? Picula je u svom ekspozeu naveo kako je “nužno da EU pomogne Bosni i Hercegovini da što prije dobije status kandidata”. Ova fraza u suštini ne znači ništa. Jedino što ovdje treba u tom smislu spomenuti kao pozitivnu stvar je to što je Tonino Picula došao kao zastupnik u Europarlament iz kvote SDP-a, a ne iz HDZ-a, i što se radi o jednom ozbiljnom i odgovornom političaru, a ne o HDZ-ovim mumijama koje za skupe pare nijemo statiraju u zastupničkim klupama.

Da je bilo kakav napredak Bosne i Hercegovine prema Europskoj uniji iluzoran, na najbolji način pokazuju kriteriji, njih čak četrnaest, koje je pred Bosnu i Hercegovinu postavila Europska komisija: kriteriji su postavljeni još 2019. godine, a zemlja se od tada nije pomaknula s mrtve točke. Nije krivnja samo na strani bosanskohercegovačkih političara, kako se to cijelo vrijeme lakonski tumači, već je u velikoj mjeri krivica i u nedosljednoj i pogrešnoj politici Europske unije, u politici koja je godinama po “principu mrkve i batine” koristila integrativne procese u dnevno-političke svrhe, gdje se tobože preko integracija “željelo” osnažiti unutarnju koheziju zemlje, odnosno izgraditi krov prije nego što su postavljeni čvrsti temelji, što je bilo unaprijed osuđeno na propast.

Da bi se cijeli taj apsurd ukazao u svoj svojoj nakaradnosti, dovoljno se osvrnuti samo na kriterij broj 3, da uopće na spominjemo preostalih trinaest: “Osigurati pravilno funkcioniranje Parlamentarnog odbora za stabilizaciju i pridruživanje.” Treba se prisjetiti da je upravo ova točka bila prije pet-šest godina predmet nerješivog prijepora triju strana. Što u Bosni i Hercegovini znači odrednica “pravilno”? Svaka od tri strane to tumači na način koji je u suprotnosti s druga dva. Srpska strana je insistirala na entitetskom principu, što im omogućuje punu kontrolu tog procesa, dok je bošnjačka strana tražila da se proces pridruživanja odvija bez bilo kakvih entitetskih okvira, računajući na svoju brojnost. Hrvatska strana je insistirala na sudjelovanju federalnih županija u tim procesima, što je, u svjetlu trajno narušenog povjerenja između nacionalnih političkih elita, bio jedini način da se spriječi majorizacija s bošnjačke strane.

Prioritet svih prioriteta kada je riječ ne samo o europskim integracijama, ukoliko je u institucijama Europske unije ostalo imalo pameti i dobre volje, je taj da je prije otpočinjanja bilo kakvih integrativnih procesa potrebno harmonizirati odnose unutar Bosne i Hercegovine, što i nije neki naročito težak i zahtjevan posao, samo što se u tom slučaju treba voditi računa isključivo o interesima Bosne i Hercegovine, a što u ovom trenutku nije moguće zbog ruske agresije na Ukrajinu, jer se sada sve isključivo promatra kroz geostratešku optiku.

Dati Bosni i Hercegovini status kandidata bez ispunjavanja bilo kakvih preduvjeta bila bi daleko najgora moguća opcija, jer se ti procesi u tom slučaju nikada ne bi pomaknuli s mrtve točke. Ulazak u Europsku uniju, barem je tako bilo ranije, dok je proces proširenja uistinu bio “najučinkovitiji instrument vanjske politike EU-a”, i dok se ta politika dosljedno provodila, značio je prije svega dodatnu demokratizaciju društva, što je Bosni i Hercegovini u ovom trenutku najpotrebnije. Sve drugo je jedna duga cesta koja vodi u slijepu ulicu.

Josip Mlakić l bljesak.info