Published On: Sat, Nov 5th, 2016

Ilko Barbarić: "Danas o svemu imamo informaciju, a o malo čemu znanje"

foto 1
Već duže vrijeme portal Prvi.tv pokušava barem kroz jednu rubriku isplivati iz mora negativnosti, crne kronike, nasilja, ratova, ratova u najavi i političkih tema. U sklopu naše rubrike “Pozitiva subotom” razgovarali smo s brojnim ljudima koji su na ovaj ili onaj način oplemenili prostor u kojem žive. Bili su tu i slikari, kipari, glazbenici,ljudi iz naše svakodnevnice koji se svojim hobijima pretvaraju u “dobre duhove Mostara”, a bili su tu i ljudi koji su jednostavno neobični i čine nešto vrijedno hvale.
U sklopu ove iste rubrike rekli smo i kako ćemo predstavljati našu ekipu, naše mlade kolege i suradnike, osobe koje svaki dan pokušavaju isplivati na medijsku površinu zajedno s mladim, ali perspektivnim medijem kao što je Prvi.tv
Među nama, naravno, ima i onih koji nas imaju mnogočemu naučiti. Stariji, iskusniji koji mogu prenijeti svoje znanje na mlađe od sebe.
Danas vam predstavljamo urednika, voditelja, novinara, čovjeka zaljubljenika u rock and roll, pjesme i slikarstvo. Predstavljamo vam Ilku Barbarića.
Krenimo od početka. Novinarstvo nekad i danas? Imate li dojam da se prije više brinulo o kvaliteti vijesti nego danas? Jel nas pojela želja za brzinom, želja za ekskluzivnom informacijom, pa srljamo toliko da gubimo kvalitetu vijesti?
Novinarstvo se razvija kao i sve druge sfere života. Današnja dinamika života je rezultat fenomena da se povijest zgusnula, a geografija skratila. Čovjek u realnom vremenu doznaje što se događa na bilo kojoj točki svijeta. Za to je zaslužna tehnologija. E sad, drugo je pitanje što o svemu imamo informaciju, a malo o čemu znanje li svemu znamo cijenu, a malo čemu vrijednost. Novinarstvo, čini se, teško nalazi odgovor na neka pitanja. Jednostavno, godinama smo imali zapadnjačku mantru o raznim slobodama dok su nam “uvozili” svoja poimanja slobode do trenutka diranja u njihove interese, pa tako i slobodu medija i i sva golema prava. Taj ljudskopravaški i medijskopravaški menadžment i pitanja medijskih sloboda i prava padaju vodu onog časa kad se sukobe interesi javnosti i interesi političkih i kapitalističkih gremija. To sam vidio u Americi, na licu mjesta. Htjeli ili ne, ali više nema eksluzive. U najboljem slučaju eksluziva traje jedan dan, kao i sve senzacije jer stižu nove. Društvene mreže su ponajbolja metafora života. Sve traje jedan klik, jedan lajk. Nema se vremena za dublje analize i trajnije stvari. Kako može nešto biti eksluziva, evo npr. stotinu poginulih u bombaškom napadu kad već sutra novi isti ili teži slučajevi. Ubojstvo jednog čovjeka je zločin, ubojstvo milijun ljudi je statistika, rekao je čini mi se Staljin. Postali smo statističari umjesto kroničari i kreatori koji modeliraju društevnu svarnost i činimo sliku društva. “Pojela” nas je hiperprodukcija stvarnosti koju ne možemo podnijeti. Tu se negdje batrgaju ostaci novinarstva. Na početku rekoh da se novinarstvo ili ostaci, razvija. Da, ali linearno, a ne vertikalno. Ne sondira dubinski probleme već ih samo evidentira u najvećem postotku. Čast nekim izuzecima.
 Kroz svoju dugogodišnju novinarsku karijeru bavili ste se raznim granama novinarstva, bavite se i dan danas. Što Vam pričinjava veće zadovoljstvo, pero ili kamera? Razgovor sa sugovornicima ili istraživanje i dogovor između sebe i papira?
Stjecajem okolnosti i zahvaljujući pomalo svom nemirnom duhu rockera uvijek sam nekako težio koraku dalje. Tako sam prošao i sjajno radijsko iskustvo, rad u tiskanim medijima, izdavaštvo i napose televiziju. Sve je to novinarstvo. Kao i sport. Igraš nogomet, ali nekad si napadač, nekad si vezni, nekad u obrani i tako. Sve ima svoje draži i osobni pečat je jako važan. S kamerom nosiš sliku koja govori više od tisuću riječi, a s perom plasiraš svoje misli ili informacije na papir i to je posebna vrsta intime. U svemu treba nastojati dati osobni pečat. Tako da ne pravim razliku samo preuzimam ulogu.
Uređujete časopis Vedrina, ali uređujete i jednu od emisija na Prvom. tv. Usporedite Ilku u tisku i na TV-u.
U tisku si svjestan da ono što napišeš će netko možda čitati i za sto godina. Naravno, ovo vrijeme je vrijeme slike, pa tako i slika ostaje kao dokument, zapis za vrijeme. Na televiziji se obraćaš jednom jedinom čovjeku bez obzira koliko ljudi s druge strane ekrana gleda. To je ključno. Znati da si jedan na jedan. Čovjeku tog trena i svojim neverbalnim porukama nešto govoriš. Golema je razlika u tom smislu između tiska i tv. Moja “Vedrina” je časopis koji se bavi temama kao što su stil života, turizam, sport i tako dalje. Nažalost kod nas je dominantna politika i ona dominira, a u nekim sretnijim društvima ipak dominiraju životne teme.
Kojim temama se uvijek rado bavite? Je li politika vaš fah? Smatrate li da ijedna “novina” može opstati bez politike?
Mene okupiraju teme iz područja geopolitike, kulturni i kulturalni fenomeni, utjecaji raznih pokreta u svijetu na globalne promjene. Ta snaga velikih pokreta koji oblikuju kretanja u svijetu. Zanimaju me ti “okidači” koji su pokretali neke promjene i epohe. Pojava rock and rolla, razvoj fimske industrije koja nepogrešivo detektira, pa i inducira globalna kreatanja. Pa cijeli niz hollywoodskih antologijskih ostvarenja direktno reflektira geoolitičke odnose, primjerice film “Umri muški” i slično. Politika mi nije fah, već nužno zlo. Ali ne bježim od tih tema. Opstanak novina bez politike je jako skliska tema. Politika kaktad ima izravan utjecaj, ali je pogubniji korporativni utjecaj kroz marketing. A to opet indirektno ima veze s politikom i tu se krug zatvara.
Možete li nam izdvojiti jedan događaj, teren, razgovor, nešto iz vaše novinarske karijere koji će Vam zauvijek ostati u sjećanju?
Pa, bilo je dosta tih događaja za pamćenje. Bilo je i opasnosti. Ali recimo ostat će mi u trajnoj uspomeni praćenje dolaska pokojnog svetog pape Ivana Pavla Drugog u Banjaluku 2003. godine. Mogu izdvojiti druženje i intervjuiranje glumca Martina Sheena, Michaela Yorka, pjevačice legendarne grupe Boney M Liz Michell, tako..ima toga još.
Što mislite, ima li tisak budućnost i hoće li internetski koncept potpuno preuzeti medije pod svoje?
Bez obzira na razvoj interneta i društvenih mreža tisak će opstati. Ja sam i nakladnik. Radim knjige. Čitanje knjiga je u porastu, vjerovali li ne. Nema veze što je tu dominantan “chick lit” i “laganice”, ali čita se. Idu i tzv. ozbiljnije knjige i novine koje u sebi imaju analitičke tekstove. Mislim da je čovjek ipak u prirodnijem stanju s papirom u rukama nego s ekranom. Ekran je otuđujući i neprirodan, ako ništa zbog neprirodnog svjetla, hahaha.
Tko Vam je od stare novinarske garde bio ili jest uzor i koga biste iz BiH ili Hrvatske izdvojili kao novinarske nade?
Imao sam neku ludu, ja često kažem nezasluženu sreću, da sam radio s ljudima koji su istinske legende i klasici novinarstva. Tu je prije svih Goran Milić s kojim sam i osobno veliki prijatelj. Od takvih se najbolje uči jer su najbolji. Pa, Ante Batinović kojega osobno doma primaju Mick Jagger, Ron Wood, Keith Richards, Dawid Bowie, Julio Iglesisas, kulturna ikona dvadesetog stoljeća Enio Moriccone i slični. I kad te takvi ljudi prihvate i žele raditi s tobom i prijateljevati onda vidiš da si nekog vraga radio. Pa, potom književnica i novinarka Vesna Zovko i još nekolicina ljudi. Nekako mi se posrećilo da sam i u novinarstvu i u glazbi radio s najboljima. Miro Buljan, najbolji hrvatski glazbeni producnet koji radi s ET-jem, Cetinskim i gomilom drugih mi je prijatelj i nekad smo surađivali. Valjda kad daješ sve od sebe ide to jedno uz drugo. Što se tiče mlađih kolega vidim neke dojmljive face i obećevajuće pojave, samo što je teško ustrajati.
Što pravi novinar mora posjedovati?
Pravi novinar, kako rekoste, mora posjedovati neutaživu glad za znanjem i čitanjem, kompariranjem, vrednovanjem i povezivanjem naoko nepovezivih činjenica. Prvo je učenje i čitanje, drugo je učenje i čitanje i treće učenje i čitanje. Ja kažem, sposobnost gledanja u 3D i ništa nije kako se čini.
Ne bavite se i niste se nikad ni bavili samo novinarstvom. Pišete pjesme, svirate, slikate, no gdje je Ilko Barbarić zapravo najsretniji? Među kojim “alatima”?
Sve to što ste spomenuli sam ustvari ja. Kao glumac kad preuzima neku ulogu. On je tog trena To. Ja sam, iako zaista ne volim govoriti o sebi, uvijek nastojao istraživati, “kopati” po sebi. Svi smo mi lirske dušice, meko tkivo i željni pozitive. Ja volim glazbu, od malena pamtim sve pjesme iz druge polovice 70-ih, osamdesete, zlatno doba rocka, pa i ranije. Kao glazbenik, opet, živiš neki svoj način života koji nema veze s ordinarnim stvarima…ono, noću radiš danju spavaš..hah..koji nered hahaha. Slikanje me je oduvijek privlačilo i ne volim što sam kampanjac. Kad me “pukne” samo nastaju slike, kao i pjesme, a onda mjesecima suša. Ali to je stvar unutarnjih stanja. Zapravo sve je to moja osobna iskaznica s gomilom slika i imam smao jednu definiciju sebe-čovjek opće prakse u usponu.
Što biste smatrali krunom svoje karijere? Jeste li kroz svoj novinarski rad ikada poželjeli politiku okrenuti sebi, ili ste sebe okretali politici?
Nisam u dosluhu s politikom. Njegujemo hladnu kurtoaziju. Daleko od toga da sam apolitičan, ali nekako u našem vremenu je na djelu ili si s nama ili si protiv nas. To ja ne prihvaćam. Volim korektnost i uzajamni respekt. Pa, kruna karijere usvari, ako se to uopće može tako nazvati traje dosta dugo. Ipak izdvajam 18 godina rada na HRT-u kao veliki izazov i iskustvo.
Kanal na hrvatskom jeziku i opstojnost medija u Hercegovini?
Tv kanal na hrvatskom jeziku u BiH je civilizacijska nužnost modernog društva koje stremi k Europi. Međutim, to je eminentno političko pitanje i preko njega se lome mnogi interesi i tumačenja širih političkih i međunacionalnih odnosa.