U državi lišenoj argumentirane javne rasprave, pa čak i bipolarne polemike, nije bilo pretjerano razumno očekivati kako će netko, nekada i negdje uložiti trud, vrijeme i znanje da intelektualnu borbu između dva, odnosno tri suprostavljena pogleda obogati konstruktivnim, opsežnim, stručnim i potrebnim štivom kako bi se bosanskohercegovačka budućnost zajedno sa svojom intelektualnom scenom oblikovala na smislen način. Ipak, to se dogodilo predstavljanjem studije Instituta za društveno politička istraživanja sa sjedištem, začudo, u »nedovoljno građanskom« Mostaru. Studija »preustroja BiH u cilju osiguravanja institucionalne jednakopravnosti konstitutivnih naroda« došla je u vrijeme prividne političke stabilnosti u Bosni i Hercegovini.
_____________ piše: Marijan Knezović l poskok.info
Je li ovo pravo vrijeme za predstavljanje ovakve studije, je li predstavljena prerano, prekasno ili na vrijeme – sada ne možemo sa sigurnošću znati. To će velikim dijelom ovisiti o volji političkih garnitura da priznaju kako je njihov model po kojemu domovina funkcionira tek »od danas do sutra« poguban za sve one koji domovinu vide kroz prizmu dugoročnog blagostanja, a ne kao neprofesionalno konzerviranu i potrošnu stanicu.
Već sada možemo znati kako će postojati tri različite perspektive s kojih će se promatrati studija. Oni koji Bosnu i Hercegovinu žele vidjeti kao državu s glavom i repom – studiju će posmatrati kao pozitivnu pojavu, bez obzira što je svi na svu sreću neće doživljavati kao nešto što nije podložno široj raspravi. Nekima od njih, iako će studiju držati pozitivnom, idejna riješenja studije neće biti prihvatljiva. To može biti odlična stvar ako će takvi pridonijeti konkretizaciji studije svojim prijedlozima. Studiju će takvom, nažalost, držati uglavnom Hrvati i sofisticiraniji dio bošnjačke političke elite. Druga perspektiva biti će – neutralna.
Nije grijeh već unaprijed pretpostaviti kako će s takvog vidikovca studiju uglavnom promatrati Srbi, budući da studija, iako se bavi prijedlogom konsolidacije cjelovite države, ipak najviše pridonosi rješavanju bošnjačko-hrvatske etnonacionalne i političke diverzije u Federaciji, gdje su idejni modeli donijeli najveće ustojstvene promijene, prije svega praktički i neizostavne »entitete« s bošnjačkom kao i s hrvatskom većinom.
No, korpus koji će ostati nepopravljivo intelektualno devastiran ovom studijom je onaj koji Bosnu i Hercegovinu vidi kao eventualnu mononacionalnu tvorevinu, barem u političkom smislu. Kako bi ironija bila veća, upravo pripadnici tog »elitnog klana« najviše nariču o multikulturalizmu, multietničnosti i multikonfesionalnosti.
Upravo je njihov dugogodišnji koncept kojim su putem javnih televizija »federaliste« marginalizirali zbog njihove tobožnje »nesposobnosti« da ponude model o kojemu po »fašističkim« portalima govore – ostao oskrvnut. Činjenica je, sviđalo se to nekima ili ne, kako danas jedino »unitaristi« nemaju nijedan konkretan model na kojega se mogu referirati u bilo kakvoj političkoj ili javnoj raspravi što a priori govori o nedorađenosti i nedorečenosti te mnogima neprihvatljive ideje. Što će servirati kao protuotrov za bolji, funkcionalniji i racionalniji model ustrojstva domovine koji je ponuđen javnosti – zasad nije poznato, no vodeći se iskustvom ne trebamo očekivati nešto što će po pitanju političkog integriteta u pitanje dovesti studiju Milana Sitarskog i Ivana Vukoje. Ustaljeni obrasci »unitarističko – federalističke debate« sigurno će se promijeniti.
Vjerojatno prvi put »na stolu« imamo prijedlog koji se izdiže na razinu ne samo ideološkog već i operativnog i neosporno izvedivog karaktera. No, puno toga će biti potrebno da se ideja i »ustoliči.« Prije svega, na medijskim gigantima u Bosni i Hercegovini, a i Hrvatskoj leži odgovornost za javno potenciranje smislene rasprave za koju napokon imamo podlogu. Ni hrvatski političari u BiH ne bi smijeli sebi dopustiti da ne prepoznaju važnost rada na realizaciji prijedloga, kao i na njegovom eventualnom dorađivanju. I oni su ti koji, ako budu dovoljno složni i mudri, mogu profitirati zajedno s ostalim političarima i građanima u domovini.
Vrijednost potencijalno izvrsne ideje mjeri se njezinim ostvarenjem u praksi, stoga ova studija nikako ne smije biti žrtvovana u zamjenu za kratkoročno političko taktiziranje u svrhu minimalizacije tenzija, koje će kao takve u budućnosti još gorljivije eskalirati.
Ovakva prilika ne smije rezultirati en passantom, već jurišanjem na kralja. Napokon možemo bez ustručavanja tvrditi da opcija federalista u Bosni i Hercegovini stoji na čvrstim nogama, što se ne može reći za kaljužu u kojoj se uz pomoć međunarodne zajednice mrcvare unitaristi pod krinkom »građanstva,« a zapravo ničega doli »malograđanstva.« Ne treba biti kurikularni ekspert kako bi se ustvrdilo da je implementacija studije, u obrazovni sustav, možebitno i simpflificirane – nužna. Nevladin, a zapravo provladin sektor već godinama regrutira kadrove putem svojih polupismenih manifesta, konferencija i seminara.
Iako to nije poprilično teško s obzirom na njihove izvore financiranja, na suprotnoj strani postoji manevarski prostor u kojemu bi mlade upoznali s jedinom održivom Bosnom i Hercegovinom – onom kojom se studija ne nominalno, već realno bavi. Rivarol je tvrdio kako je narod masa »koja daje svoju naklonost, ali nikada svoje povjerenje.« Odnos onih koji drže ključeve u rukama prema studiji i njezinom artikuliranju u političkom spektru pokazati će hoće li netko u Bosni i Hercegovini zaslužiti barem spomenutu naklonost, jer ako neće – zadnji vlak spasa za domovinu uistinu bi se mogao udaljiti tračnicama odugovlačenja i neodlučnosti onih koje upravo zbog toga i plaćamo.