Najpoznatiji hrvatski šansonijer i trubadur Ibrica Jusić prošloga je tjedna održao koncert u Zadru, ali je drugoga dana svojim nastupom u Osnovnoj školi Smiljevac na skupu posvećenome 50. obljetnici Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika oduševio brojne profesore, znanstvenike i učenike te dao prinos obilježavanju te obljetnice. Popularni je Ibrica tom prigodom pjevao i Trubača sa Seine.
Cesarićevu pjesmu posvećenu Matošu koju je uglazbio još u vrijeme komunizma i izvedbom koje je budio nacionalne emocije kod hrvatskoga naroda, napose onoga u dijaspori. I prije nastanka samostalne hrvatske države i danas 27 godina nakon toga, ta pjesma jednako oduševljava posjetitelje Ibričinih koncerata. Ona je jedna od najljepših himna hrvatskome jeziku pa je stoga prošloga tjedna u Zadru razgovor s Ibricom Jusićem i počeo upravo o toj pjesmi. Odmah na početku kaže da je to za njega jedna od najdomoljubnijih pjesama ikada napisana i uglazbljena, s čime se zaista i nije teško suglasiti.
Koje ste godine uglazbili Trubača sa Seine?
Trubača sam uglazbio 1979. godine kada je Cesarić već bio dobrano bolestan. On je umro 1980. godine. Na to me je nagovorio Ivo Vrdoljak rekavši mi je da je Cesarić pri kraju i da pripremaju komemorativni skup. Hajdemo, skladaj ovu pjesmu, poručio mi je.
Ja uvijek kažem da pjevam kako i živim. I da me stihovi nisu povukli, da me pjesma nije povukla, da nisam u njoj prepoznao i svoj neki Pariz, i svoje iskustvo kad me Udba zatvarala, pjesme ne bi bilo. Ovako, nastala je vrlo brzo i traje skoro pet minuta. Nisam se bojao pjesme. Dakle tema me povukla, a kad te povuče stih, onda je sve vrlo jednostavno. Ja kroz tu pjesmu po tko zna koji put proživljavam svoj Pariz. Melodiju sam sam napravio. Prvi put sam ju otpjevao dok je on bio živ, 16. prosinca, tada mi se rodio sin. Na dan njegova rođenja pjesma je bila prvi put izvedena. Sam Cesarić je bio u bolnici i nije ju mogao čuti uživo. Ali reakcije publike bile su zaista sjajne.
Kojih se reakcija najviše sjećate?
Pjesma je poslije proglašena himnom naše emigracije, a moja je putovnica čak par puta u Dubrovniku bila na hlađenju. Najprije te privedu, pa ti uzmu putovnicu, pa te ispituju pitajući što ste snimali… Ja kažem – ljubavne pjesme…. Onda nađu Trubača sa Seine kojega je aranžirao Stipica Kalođera. Onda pitaju gdje sam to snimao. U Zagrebu, kažem. Čija je to pjesma, nastavljaju s ispitivanjem. Kažem – Cesarićeva, moja je samo glazba! Onda bih morao donijeti snimku da oni to čuju. I čovjek to sluša, ali mu ništa nije poznato… I tako bi putovnica bila kod njih nekih dva, tri mjeseca… Ali ja uvijek stojim iza onoga što radim. Kad mi pjesma sjedne, automatski ju radim. Pjevao sam ju i u Beogradu. Ta pjesma moje je mišljenje, moj stav od kojega ne odstupam.
Moja publika su i mladi
Imate li dojam da polako nestaje taj stil glazbe, šansone, koji njegujete? Odlaze umjetnici poput Arsena Dedića… Što publici ostaje? Što će ovi naraštaji pamtiti, uza što će odrastati?
Ostaju oni koji i dalje vole tu glazbu. Bit će toga u nekome drugome obliku. Recimo TBF, oni su šansonijeri, ali su reperi, oni pjevaju o problemima, životu, onome što ih tišti, socijalnome statusu, o problemima u društvu. Ali slično je i drugim društvima.
Osjećate li da je publika nostalgična prema nekim pjesmama? Što pokazuje i posjećenost koncerata u tom smislu?
Moja publika su i ona djeca koja od malih nogu pjevaju moje pjesme. Evo, omjer publike na koncertu je neki dan bio 40/60, 40 posto mladih i 60 posto starijih. Sve je to kućni odgoj. Kako djecu učiš, tako će se i ponašati.
Koliko često imate koncerte?
Nekad je raspored bude gust, nekad malo rjeđi. Pjevaj malo, pjevaj dobro – to je moj moto. Ne želim raditi koncert dan za danom, moram imati nekoliko dana razmaka između koncerata. Na godišnjoj bazi imam oko 60 koncerata, dakle svakih nekoliko dana.
Živite li i dalje na relaciji Zagreb-Dubrovnik?
Meni je Zagreb već 53 godine radno mjesto preko zime. Zimi sam u Zagrebu, a od lipnja do rujna sam u Dubrovniku odakle putujem po Dalmaciji, ovisno kamo me zovu. Ako mi je Bog dao talent i zadaću da budem s ljudima koji me žele slušati i za to platiti, idem onamo gdje me zovu.
Zovu li Vas i dalje u Dubrovnik na skaline?
Ja sam sebe ondje sam pozvao još prije 53 godine i još sam na njima. Bio sam u konfliktu s gradonačelnikom, ali sviram i dalje. Gradonačelnici prolaze, a ja sam i dalje na skalinama. Bivša gradonačelnica Dubravka Šuica jedne godine uhvatila me na skalinama gdje je prolazila vraćajući se s posla i pitala me imam li status umjetnika. Nakon što sam potvrdno odgovorio, rekla mi je:
“Budalo jedna, zašto ne daš zahtjev na grad, u sklopu stavke potreba u kulturi, pa ne možeš cijeli život žuljati g….. na skalinama bez veze.“
I tako sam te godine dobio lijepi honorar od Grada i to prvi put nakon 45 godina. To je pokrilo sobicu stana koji sam kupio te jeseni u Zagrebu. Uglavnom, druge godine u siječnju dobijem izvješće da podnesem zahtjev i dobijem odgovor da su mi odobrena i rezervirana sredstva za sljedeću godinu. Dođe novi gradonačelnik, Vlahušić, i kaže da to ne važi. Njemu to ništa ne znači. Ali ja sam pjevao, nema toga kod mene. Dok ide, ide. Dok me ne pokupe. To je moja ljubav prema Gradu. Od Grada ne očekujem ništa, kao ni od glazbenih udruga. Prošle godine sam dobio Porina, pa sam ga podigao na kiosku ispred dvorane jer nisam bio uvršten u program.
Tko nije osjetio Pariz…
Razumije li taj hrvatski glazbeni mainstream Vašu glazbu?
Ne! Ovo je generacija botuna. Samo elektronika. Postoji razvojni put u glazbi, kao u svemu, danas bi svi sve i odmah. Ja sam počeo na skalinama, imao sam sreću što sam se rodio u Dubrovniku, ondje odrastao, svirao… Nije slučajno da me je dragi Bog slučajno stavio na skaline Dominikanskoga samostana, a ne ispred Kneževa dvora ili negdje drugdje. U životu sve ima svoje zašto.
Je li bilo trenutaka kad ste se zapitali čemu sve to?
Svako zanimanje uzima nešto od života, svi mi plaćamo danak na svoj način. Na vrijeme sam shvatio da je meni materijalno kao posljedica duhovnoga. Nisam imao aspiraciju imati avion, jahtu i te gluposti, nikada me to nije privlačilo. Imam dobar auto jer sam stalno na cesti, uvijek na putu, moram imati dva metra čelika ispred sebe. Ali najveće moje bogatstvo je to što su mi moj talent i gitara omogućili da mi stražnjica vidi svijeta. Zahvaljujući gitari, otvarali su mi se vrata u društva u koja se ne može inače ući bez obzira na to koliko novca imate. To je moje najveće bogatstvo, upoznao sam mnogo velikih ljudi. No, volim reći da živim glazbu, a kao posljedica je došlo to da mogu živjeti od glazbe.
Dakle bilo je teških trenutaka?
Tko nije osjetio Pariz, taj ne zna što znači nemati. Često sam znao citirati one koji su me svojim izjavama i savjetima držali. Jedne godine na skalinama dođe meni Zdenko Jelčić, naš poznati glumac i moj veliki prijatelj, i kaže mi da je Mak Dizdar tu. Odgovorim mu: neka je, i drugi su tu. Nakon nastupa sjeli smo u jednu konobu nas par, pili, jeli, pričali i tad mi Mak kaže: Ibrahime moj, ti ćeš uspjeti samo ako svoj put shvatiš kao jednu laganu rijeku koja teče. Mani se virova.
Dakle ja u Parizu, nemila kiša, trbuh mi se zalijepio za kičmu, dva dana sam na vodi… Uđem u kafić da se sklonim od kiše i dođe konobar i pita što. Kažem mu da ne ću ništa, a on kaže: stol je zauzet. Samo što mi nije dao nogu u g….. Dođem na Champ Elysees, niz mene se cijedi, a meni padne na pamet Mak Dizdar pa si rečem tada: Ibrica, teci. Ono što te ne slomi, ojača te. Mene su sve te stvari ojačale. Shvatio sam da nitko nije vrijedan mojih živaca i moga zdravlja.
Kako se Ibrica Jusić može definirati u političkome smislu?
Za mene se može reći da sam ponosni Hrvat muslimanske vjeroispovijest. Ja to kažem! Naravno, ja ipak potječem iz begovske obitelji. Kad vi dođete u Blagaj, odakle je moja majka, na ulazu u naš sokak, našu begovinu, koje je spomenik kulture, stoji tabla iz tisuću šeststo i neke godine otkada datira porijeklo moje obitelji. Lijepo je kad znaš gdje su ti korijeni. Moji su roditelji 20-ih godina prošloga stoljeća, kao mladi begovski par, došli u Dubrovnik.
Tri godine s gitarom na bojištima
Gdje vas je zatekao proces stvaranja hrvatske države?
Drugi put sam pošao u Pariz 1980. godine na poziv njihova producenta. Čovjek se oduševio mojim nastupom i pozvao me u Pariz. Često sam nastupao za naše studente u inozemstvu i te 1989. svake bi godine pozivali profesore, disidente da zamišljamo kako bi trebala izgledati hrvatska država. Te godine bili su ondje pokojni predsjednik Tuđman i Vlado Gotovac, koji je meni bio moja duhovna vertikala. Obožavao sam ga, njegovo razmišljanje i tu se osjetio taj antagonizam između njih dvojice. Nakon službenoga predavanja bilo je rasprava. Tuđman je bio na jednoj strani dvorane, Gotovac na drugoj i studenti su postavljali ista pitanja jednome i drugome. Poslije se vidjelo kako se gomila povećava oko Gotovca. Onda je Tuđman rekao; Gospodine Jusiću, bilo bi lijepo da se vratite u domovinu, trebat ćemo takvih ljudi. Godine 1989. otkazao sam boravak i u Francuskoj i u Švedskoj i vratio se doma.
Jeste li teško podnosili tadašnju situaciju agresije na Dubrovnik?
Sjećam se trenutka kad je bio napad na Dubrovnik. Išao sam Gajevom ulicom, a iz kafića čujem poziv da se dubrovački studenti vrate u grad, da je Grad napadnut. U to vrijeme sam bio blizak i s Tuđmanom, i sa Šuškom… Ja sam im pjevao u Dubrovniku kada to nitko drugi nije htio. Pošao sam kod Šuška i on mi je rekao: Ibrica, tvoje područje je tvoja gitara, idi po svijetu i pričaj istinu o Hrvatskoj, ti meni u rovu ne značiš ništa, a da te upucaju, imali bismo probleme. Pošao sam u Split, obukao se i tri godine svirao u uniformi, imam i Spomenicu. S gitarom sam prošao sva hrvatska ratišta. Jedan dan si na bojišnici, drugi dan ti dođe Jakša Fiamengo i kaže idemo na otok pjevati izbjeglicama, govoriti poeziju, treći dan po školama…
Andrea Černivec, Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik