Published On: Tue, Aug 18th, 2015

I OVO JE BiH…: Društvo neznanja koje nema nikakvu šansu za uspjeh

SARAJEVO – Bosna i Hercegovina je zemlja od nekih četiri milijuna stanovnika i kao takva jedinu šansu u bitci s velikim silama u liberalnom kapitalizmu i sveopćoj globalizaciji ima ukoliko bude zemlja znanja.
Sve manje države koje su danas ekonomske sile, kao što su Japan ili Singapur, desetljećima su najviše novca ulagale u obrazovni sustav i rad na inovacijama, što im se zadnjih nekoliko godina višestruko vraća. U poslijeratnoj BiH na sceni su skroz obrnuti procesi – osnovno i srednje školstvo se uništava, sve manje djece uopće i završavaju srednju školu, “srednjoškolarizacija” visokog obrazovanja, “partijske diplome”, privatne školske ustanove sumnjive kvalitete. Sve to ne daje nam apsolutno nikakvu šansu da se pomaknemo bar malo s dna svih europskih listi, a kamoli da krupnim koracima krenemo naprijed k oporavku ekonomski opustošene zemlje.

Znanost i inovacije
U svim zapadnim zemljama ulaganje u istraživanje i razvoj otišlo je tako daleko da o tome mi možemo samo sanjati. Primjerice, spomenuti Japan u znanstvena istraživanja ulaže 130 milijardi dolara, a “tek” je treći na svijetu po visini ulaganja.
Razvijene europske zemlje u ovom segmentu predvode Danska sa 8,7 posto BPD-a, koji ide u znanstvena istraživanja i inovacije, Island sa 7,8, te Švedska i Norveška sa 7,3 posto. Bez toga i napornog rada, što je za mnoge u BiH misaona imenica, nikakvog napretka neće biti bez obzira na novi pristup EU-a BiH, novce od MMF-a i slične stvari.
Do konačnih i točnih podataka oko raznih dijelova obrazovnog sustava u BiH je teško doći, ali dostupna istraživanja pokazuju tužnu bh. istinu. Naime, ukoliko krenemo s pismenosti, tu egzaktnih podataka još nema jer rezultata popisa stanovništva još uvijek nema. Međutim, prema popisu iz 1991. godine, čak je 9,9 posto stanovništva u BiH bilo nepismeno, a UNESCO-vi podaci iz 2012. godine govore da ima čak 15 posto nepismenih u BiH.
Prema tome, iz ovoga se najjasnije vidi kakvim trendovima to ide naša zemlja, jer ovi podaci i u najnerazvijenijim zemljama bili bi zvono za uzbunu. Ako dalje krenemo sa statističkim podacima, neka istraživanja ranijih godina pokazivale su frapantne podatke kako svako treće dijete ne završi srednju školu.
Poražavajući podaci
Direkcija za ekonomsko planiranje BiH u “Izvještaju o ekonomskoj razvoju za 2013. godinu” navodi da je te godine svega 9,7 posto radno sposobnog stanovništva imalo više ili visoko obrazovanje, dok je taj prosjek radno sposobnog stanovništva sa završenom srednjom školom veći i iznosi 48,6 posto.
Niti za 2014. podaci nisu mnogo bolji. U toj analizi navodi se kako osnovnoškolsko i manje obrazovanje ima 41,7 posto stanovništva. Svaki komentar je suvišan. Vrlo slične podatke pokazala je i široka “Studija o mladima u BiH” koju je 2014. godine objavio FES. Uz to, oni su proveli i istraživanje o uključenosti mladih u obrazovni proces. Prema dobivenim pokazateljima, više od trećine ispitanika, odnosno 39,4 posto mladih, nije uključeno u obrazovni proces.
Unutar populacije mladih koja se još uvijek obrazuje (59,7 posto), najzastupljenije su skupina srednjoškolaca (32,1 posto) i mladih na dodiplomskom studiju (20,6 posto). Podaci Agencije za statistiku BiH pak pokazuju kako je na početku školske 2014./2015. u BiH u 1.812 osnovnih škola upisano  je  296.842 učenika, što je u odnosu na prethodnu školsku godinu  manje za 5.291 učenika, ili 1,7 posto. Nadalje, navode kako je u istoj školskoj godini u BiH u 311 srednjih škola upisano 144.231 učenik, što je u odnosu na prethodnu školsku godinu  manje za 12.119 učenika, ili 7,7 posto.
– U školskoj  2014./2015. na prvi ciklus studija visokog obrazovanja, uključujući i    integrirane studije, u zimski semestar upisano je 108.008 studenata, od toga je 95.579 studenata upisano na sve godine  studija, a 12.429 su apsolventi. U 2014. diplomirao je 19.861 student, što je za 6,7 posto više u odnosu na školsku 2013., navodi se u priopćenju Agencije za statistiku BiH.
Međutim, mnogi eminentni inozemni i domaći stručnjaci smatraju kako političke elite kontroliraju visokoobrazovne institucije (neki autori to nazivaju “akademskom policijom”) i na taj način stvaraju podoban i poslušan kadar. Kategorički tvrde kako se sustavno provodi “etnizacija” i provincijalizacija visokog obrazovanja.
Svemu navedenom ne treba neki poseban zaključak, osim što treba naglasit kako bi nam se rezultati od ulaganja u obrazovanje, znanost i istraživanje ukoliko bi danas krenuli s tim počeli vraćati za 30 i više godina. S obzirom kako u obrazovanje ne ulažemo niti izbila koliko bi trebali, sretno nam bilo.

Piše: Dragan Bradvica