Published On: Uto, svi 2nd, 2017

Hrvatsku djecu se stigmatizira, navodnom segregacijom u školama se stvara multikonfensionalna bošnjačka nacija

Prije više od pet godina u jednoj bugojanskoj srednjoj školi matematiku je predavao ratni gospodar života i smrti Dževad Mlaćo, čovjek koji je pred Tužiteljstvom BiH (kao svjedok?!) potvrdio autentičnost “zaključka” iz svog ratnog dnevnika o pogubljenju dvadesetorice Bugojanaca, pripadnika HVO-a, čija tijela ni do danas nisu pronađena. Pošto bugojanski Hrvati pohađaju srednju školu kao izdvojeno odjeljenje Gimnazije Uskoplje, na taj način je, “segregacijom”, spriječeno da hrvatskoj djeci predaje osoba koja je njihove očeve poslala u smrt. Unatoč tome što su to znali, Moore i slični nikada nisu reagirali na ovaj monstruozni primjer “suživota”.

Selo gori, a baba se češlja. Tako bi u najkraćem mogli opisati posljednji javni istup šefa Misije OSCE-a u BiH Jonathana Moora. Nakon što je marljivo “prespavao” seriju kriza koje su u proteklom periodu potresali BiH, tijekom kojih se zveckalo oružjem i disolucijom zemlje, Moore se spektakularno vratio na scenu eskapističkim zicerom, pričom o fenomenomu “dvije škole pod jednim krovom”, poput amatera u realityjima koji odaberu “I Will Always Love You” Whitney Houston ili “Ima jedan svijet” grupe Stijene, jer nemaju što izgubiti: nitko im neće zamjeriti ako ove pjesme loše otpjevaju, dok u suprotnom mogu samo profitirati. Na žalost, ovo je svojevrsni signal kako će Moore najvjerojatnije “prespavati” i pokušaje izmjene neustavnih dijelova Izbornog zakona BiH, što bi se vrlo lako moglo izroditi u krizu velikih razmjera, odnosno dovesti do blokade institucija BiH, te dovesti u pitanje održavanje parlamentarnih i predsjedničkih izbora koji bi se trebali održati naredne godine, piše Josip Mlakić u kolumni za Express.

Što je to zapravo izjavio Jonathan Moore? “U tri županije u Federaciji BiH postoji negativni fenomen dvije škole pod jednim krovom, a praksa segregacije i diskriminacije djece mora se okončati. Čak postoje i inicijative kojima se žele uspostaviti neke nove, diskriminirajuće dvije škole pod jednim krovom, a mi smo apsolutno protiv toga”, izjavio je šef Misije OSCE-a. Fenomen “dvije škole pod jednim krovom” postoji petnaestak godina, kada ih je osnovala Međunarodna zajednica u cilju povratka prognanih u mješovite sredine.

Tako istu školsku zgradu dijele dva pravna subjekta u kojima se nastava odvija po dva nastavna plana i programa, hrvatskom i bosanskom, što nije u suprotnosti s Daytonskim mirovnim sporazumom. To je, kako tvrdi gospodin Moore, trebala biti privremena mjera.

Nije naveo do kada. Kada se steknu uvjeti? Koji i kakvi? Stanje je, na žalost, prije petnaest godina, kada su te škole formirane, bilo neusporedivo bolje nego li je to danas, “zahvaljujući” prije svega katastrofalnoj i neprincipijelnoj politici te iste Međunarodne zajednice. Ako su tada postojali dobri razlozi za formiranje sličnih škola, a nesumnjivo su postojali, što se to u međuvremenu promijenilo? Jesu li pokušaji da se “dvije škole pod jednim krovom” ukinu samo jedan vid eskapizma Međunarodne zajednice, “crtanje” Potemkinovih sela kojima bi se na neki način opravdala jedna jalova politika, jer je njihovo postojanje jedan od simbola njenog poraza? Odgovor je najvjerojatnije potvrdan, iako je ovo mnogo dublji problem nego li se to na  prvi pogled čini.

Ono što prvenstveno smeta u toj “dekonstrukciji” je vrćenje do besvijesti par stereotipa od kojih je najčešći onaj o “segregaciji djece”, a zapravo se radi samo o tome da su djeca u toj priči, u prvom redu hrvatska, koja su stigmatizirana svih ovih godina, samo kolateralna šteta beskrupuloznih manipulatora koji se skrivaju iza humanističkih načela. Nikada nitko od tih “humanista” nije naveo što je alternativa “segregaciji djece”.

Nekakve maglovite tlapnje o “bratstvu i jedinstvu”, koje su najčešće dolazile iz sarajevskih “građanskih krugova”, a koji se nisu pritom ustručavali šovinistički diskriminirati hrvatsku djecu, samo su pojačale odioznost prema sličnim inicijativama Međunarodne zajednice. Prije nešto više od deset godina novinari emisije “60 minuta” Federalne televizije, koja je već poodavno postala simbol novinarskog beščašća u BiH, napravili su prilog o dvije osnovne škole u Gornjem Vakufu-Uskoplju, onoj u Uskoplju, te onoj u Gornjem Vakufu.

“Novinari” su na izlazu iz Osnovne škole Uskoplje, u kojoj se nastava odvija po hrvatskom planu i programu, iz sačekuše zaskočili nekoliko osmogodišnjaka s pitanjem bi li željeli ići u zajedničku školu sa svojim vršnjacima druge nacionalnosti. Među odgovorima koje su dobili bilo je i onih krajnje negativnih prema sličnoj inicijativi. U prilogu Federalne televizije objavljeni su isključivo takvi odgovori. Na drugoj strani, u Gornjem Vakufu, dobili su identične odgovore, ali uz nazočnost nastavnog osoblja. Međutim, tada su “novinari” odvojili nekoliko učenika koji su u kamere izrekli unaprijed pripremljene odgovore. Rezultat: hrvatski osmogodišnjaci su prikazani kao nacionalistički zombiji u odnosu na svoje “velikodušne” bošnjačke vršnjake.

Navest ću još jedan, mnogo zloćudniji primjer alternative Mooreovoj “segregaciji”. Prije više od pet godina u jednoj bugojanskoj srednjoj školi matematiku je predavao ratni gospodar života i smrti Dževad Mlaćo, čovjek koji je pred Tužiteljstvom BiH (kao svjedok?!) potvrdio autentičnost “zaključka” iz svog ratnog dnevnika o pogubljenju dvadesetorice Bugojanaca, pripadnika HVO-a, čija tijela ni do danas nisu pronađena. Pošto bugojanski Hrvati pohađaju srednju školu kao izdvojeno odjeljenje Gimnazije Uskoplje, na taj način je, “segregacijom”, spriječeno da hrvatskoj djeci predaje osoba koja je njihove očeve poslala u smrt. Unatoč tome što su to znali, Moore i slični nikada nisu reagirali na ovaj monstruozni primjer “suživota”.

Njihova šutnja, tada, diskvalificira ih da cijeli život progovore i jednu riječ o “segregaciji djece”. Da parafraziram rečenicu iz obreda s katoličkih vjenčanja: “Tko je šutio o Mlaći tada, neka zašuti zauvijek”. Ovo vrijedi i za sve one “građane” koji licemjerno dižu glas protiv “segregacije djece”. Ono što je paradoksalno, sve te inicijative dolaze iz sredina koje su praktički jednonacionalne, od ljudi bez ikakvog iskustva suživota u višenacionalnim sredinama u kojima su ovakve škole i jedino moguće. Radi se zapravo samo o beskrupuloznoj dnevno-političkoj igri, licemjerno zamaskiranoj humanističkim načelima i nepostojećom brigom za djecu.

Iako to nikada nije navedeno, željeni model Jonathana Moorea i sličnih već je jednom iskušan, i to bez ikakvih rezultata. Radi se o pokušaju s početka prošlog stoljeća, kada je Benjamin Kallay, austro-ugarski upravitelj BiH nastojao stvoriti jedinstvenu multikonfesionalnu bošnjačku naciju, želeći na taj način minorizirati srpski i hrvatski utjecaj na prilike u BiH, odnosno uspostaviti dominantan utjecaj Krležine Kakanije. Doduše, ova inicijativa je prvenstveno bila usmjerena na bosansko-hercegovačke Srbe, jer je Srbija kao samostalna država bila realna prijetnja, za razliku od Hrvatske koja je bila u sastavu Monarhije. U tom smislu Kallay je napravio indeks zabranjenih knjiga i udžbenika koji su dolazili iz Srbije. Pedantni Mađar, po struci povjesničar, čak je zabranio i vlastitu knjigu “Geschichte der Serben” (“Povijest Srba”).

Sva ova licemjerna priča o brizi za djecu zapravo se svodi na ono što je Michel Houellebecq u svom posljednjem objavljenom romanu nazvao “pokoravanjem”, i samo je jedan djelić šire slike društva. Ako to “pokoravanje” nije svojevremeno pošlo za rukom svemoćnom Kallayu, imaju li Jonathan Moore i slični ikakvih izgleda danas, ako uzmemo u obzir kako su nacionalni identiteti u međuvremenu “podcrtani” s tri krvava ratna sukoba? U svojim bezobzirnim igrarijama, “borci protiv segregacije djece” ne znaju, ili to svjesno zanemaruju, kako je većina strukovnih škola, pogotovo onih atraktivnijih, koje djeluju u sastavu demoniziranih “dviju škola pod jednim krovom” zapravo višenacionalna, bez obzira po kojem se nastavnom planu i programu izvode, nešto što u vlastitim sredinama nemaju prilike vidjeti, niti će ikada imati, jer su tamo “drugačiji” iz raznoraznih razloga radije otišli, nego li pristali nasilno biti “desegregirani”.

Dobar primjer je Srednja medicinska škola u Gornjem Vakufu-Uskoplju, koja radi po hrvatskom planu i programu, te Srednja elektrotehnička škola u Bugojnu koja radi po bosanskom planu i programu. Ta odjeljenja su gotovo sličnog nacionalnog sastava kao prije rata. Ovo je zapravo jedini ispravan put za “reformatore”, jer je svim roditeljima zajednička jedna stvar: žele svojoj djeci priuštiti najbolje, naravno iz svoje perspektive koja je legitimna, pa makar bila inicirana i nacionalnim, pa i nacionalističkim razlozima. Gimnazije koje djeluju u sklopu tih škola najčešće su jednonacionalne. One koje se odvijaju po hrvatskom planu i programu prilagođene su gradivu koje se polaže na Hrvatskoj državnoj maturi, jer brojna hrvatska djeca iz BiH odlaze na studij u Hrvatsku.

Hoće li roditelji radije izabrati mogućnost kvalitetnijeg izbora vlastitoj djeci ili će ih dobrovoljno pretvoriti u zamorce utopističke Mooreove kalajevštine? A to nema nikakve veze sa  “segregacijom djece”, odnosno nasilnom i stihijskom “desegregacijom” koja bi se neminovno pretvorila u učinkovit instrument etničkog čišćenja, jer bi većina hrvatske djece u suprotnom odlazila u srednje škole u Hrvatsku, što je većini “građana” najelegantnije rješenje, jer oni “brinu” o hrvatskoj djeci sve do trenutka kada ovi, najčešće u jednom smjeru, pređu bosansko-hercegovačku državnu granicu. I imaju li, onda, pravo ikome više dijeliti bilo kakve moralne lekcije i pozivati se na humanistička načela do kojih im je stalo kao do lanjskog snijega?