Svaki 19. Hrvat u BiH ne govori hrvatskim jezikom, a svaki 65. nije katolik. Dakle, popis je utvrdio da od 544.780 Hrvata njih samo 515.481 govori hrvatski jezik. Kada bi isti takav prosjek bio i u RH, onda bi bilo 200 tisuća Hrvata koji ne govore materinskim jezikom. Međutim, upravo je suprotno. RH ima 3,874.321 onih koji su se izjasnili Hrvatima, a 4,096.305 ih govori hrvatskim jezikom. Kako se dogodilo da u BiH više od pet posto ili 29.299 Hrvata ne govori hrvatskim?
Iako je teško odgovoriti na ovo pitanje bez egzaktnog istraživanja, moglo bi se pretpostaviti da je uz (ne)namjerne pogreške popisivača velik broj njih prihvatio jezik sredine u kojoj su manjina. Ako se zna da srpskim govore gotovo svi Srbi u BiH, onda je logično da se hrvatska jezična asimilacija može tražiti jedino u većinskim bošnjačkim područjima. Čak i rezultati popisa to sugeriraju. Naime, od 1,769.592 Bošnjaka, gotovo ih ima stotinu tisuća više (1,866.585) koji govore bosanskim jezikom.
Težnja “velikobošnjačke” politike da stvori jednu državu (Bosnu), jednu naciju (Bosance) i jedan jezik (bosanski) već poprima prve obrise. Hrvati su im najlakši plijen. Oni su na razne načine obespravljeni. Neke bošnjačko-građanske partije grade svoju strategiju upravo na otimačini njihovih prava. Ambijent sustavne majorizacije pogodno je tlo za asimilaciju. Danas jezika, sutra nacije.
Nažalost, hrvatski identitet nije ugrožen samo u BiH. Velik broj Hrvata u svijetu, osobito mlađih iz druge i treće generacije, ne zna ni riječi hrvatskog. Oni se već osjećaju Nijemcima, Amerikancima, Australcima… Vjerojatno danas Hrvata iz Bosne i Hercegovine i njihovih potomaka diljem svijeta ima više od milijun i pol. Možda čak i dva milijuna. Zato je čuvanje nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta jedan od velikih izazova. Primjerice, kao kada je prije pola stoljeća zbog ugroze od “posrbljavanja” hrvatskog jezika objavljena čuvena Deklaracija. Hrvatski intelektualci tražili su da se hrvatski i srpski tretiraju kao razdvojeni književni i službeni jezici.
U višenacionalnoj Jugoslaviji Hrvati su od velikosrpstva uspjeli i kroz jezik sačuvati svoju suverenost. Muslimani su se tek za konstitutivnost izborili 1971. Dio ih se do tada izjašnjavao i Hrvatima.
Nakon devedesetih imaju svoju, bošnjačku, naciju. I svoj bosanski jezik. I Deklaraciju o bosanskom jeziku. U višenacionalnoj BiH sada žele i svoju “bosansku državu”. Put do toga neki od njih vide u asimilaciji Hrvata i Srba. Dosadašnji takvi projekti, osobito na ovim prostorima, kroz povijest su propadali. Baš kao i onaj kada su muslimani trebali “uspijevati” kao “hrvatsko cvijeće”. Nije procvjetalo. Kao što neće ni Hrvati kao “bosansko cvijeće”. Zato ga ne treba nikada “brati u tuđim vrtovima”. Ni presađivati. Pa, ako su i ljiljani. Svejedno bili oni hrvatskog kralja ili bošnjačkog predsjednika. “Cvijeće”, baš kao i jezik, ne trpi nasilne promjene. •