Postoje koncerti – i postoji liturgijska misa u kojoj narod pjeva Thompsonu, a Bog iz prikrajka klima glavom. Jer, ako su prognoze točne, 5. srpnja će se na Hipodromu dogoditi nešto što nije viđeno od vremena kad je Mojsije na gori Sinaj dobio ploče. Samo što su ovdje ploče duplo jače – i dolaze s razglasa.
Preko 600.000 ljudi. Kažu, nije to cijeli narod. Istina – netko mora i doma ostati čuvati stan, prokuhati ručak i zaliti pelargonije. No neće biti kuće koja tamo dušom neće biti. Bit će to, kako pjesnici kažu, sabor Hrvatske u punom sastavu. Tko nije na Hipodromu, nije ni Hrvat. Ili je, ali usputno, kao greškom.
Bit će tamo svi: i Iliri, i Goti, i Vučedolci, i oni što još čuvaju crno-bijele televizore u garaži. Sabrat će se narod ne zbog politike, stranke, kandidata za Europarlament, nego zbog – krunidbe. Krunidbe, kažu, progonjenog kralja hrvatskog dišpeta. Kralja koji je preživio sve: i deratizaciju s radijskih valova, i saborske zgrožene face, i uredničke škare koje su ga godinama obrezivale kao bonsai.
A sad se vraća. Thompson je novi Woodstock, samo s više zastava, manje droge i više koljena u zraku.
Zagreb se zatvara, mijenja svoj krvotok, postaje procesija s navijačkim dušama. Gase se tramvaji, crvene se avenije, 3200 redara kao sitna vojska reda, 24 tornja kao da se snima nova sezona Igre prijestolja, i 600.000 mobitela spremnih snimiti trenutak kad 600.000 grla zapjeva “Lijepa li si”.
To nije više koncert. To je povijest. To je kulturni Stonehenge. Tamo gdje je nekoć konj trčao, sad hoda nacija. Doduše, s plastičnim bocama vode i sendvičima u ruksaku, ali osjećaj je isti. Arhetipski.
I, da ne bude zabune – ovdje se ne radi o glazbi. Thompson odavno nije pjevač. On je zavjet. Glazbeni relikt. Spomenik otpornosti na sistemsku sterilizaciju emocije. Kad narod sam sebe organizira, bez sponzora, bez poticaja i PR agencija, da stane uz svog pjevača – onda ne pjeva narodnjake. Onda pjeva – sebe.
A kad se to dogodi, zna se što slijedi.
Ništa više nije isto.
IVAN Urkov l POSKOK
wpDiscuz
