Published On: Ned, svi 19th, 2013

Hrvatski muškarci su prevjerni, žali se ova Argentinka

Došla je u Hrvatsku zbog seksa i ljubavne kemije, a Zagreb časti imenom sela gdje ljudi puno laprdaju, a malo čine. Renata iz Argentine obožava tu neku balkansku divljinu u srcu i nakon šest godina kontinuiranog života u metropoli zaključuje kako gradu nedostaje zrnce promiskuiteta i entuzijazma. Baš kao i poštovanja prema strancima koji u njemu uspješno rade, a nisu nogometaši
“Ljudi ovdje neprestano sjede po kavama prepuni stavova i kritika. Kada pak dođe vrijeme da netko ustane i stvarno nešto napravi – nigdje nikoga”, primjećuje Renata iz Argentine, koja već 6 godina živi u Zagrebu. Iako joj se ovdje sviđa, Hrvate uglavnom vidi kao netolerantne i agresivne, a društvo paralizirano potrebom za uhljebljenjem. “Zagreb će biti daleko zabavniji i manje građanski ukočen kada na ulicama bude malo više kurvi, transvestita, pedera”, kaže Renata.
Zvuči kao loš vic, ali je istina. Netko je doletio s drugog kontinenta u malu uštogljenu Hrvatsku zbog strastvenog ljubavnog zapleta. Mjesto izvornog zločina bio je kazališni festival u venezuelanskom Caracasu gdje se Renata smrtno zaljubila u glumca iz Zagreba.
‘Počelo je kao vruća afera dvije osobe koje će se seksati pet dana i nikad se više neće vidjeti. No seks je bio toliko dobar i stvorila se takva kemija da sam odlučila doći ovamo’, odmah će u glavu Renata Carola Gatica, 34-godišnja kazališna redateljica iz Cordobe u Argentini, sada sretno udana za fatalnog Hrvata. Predkoitalni dojam Hrvatske bio je maglovita predodžba o zemlji koja je bliže Rusiji nego Italiji, gdje vlada sibirski snijeg i led i gdje su konobari nevjerojatno zgodni. Naime, o fotogeničnosti potonjih znala je podosta iz restorana koje drži hrvatska zajednica u Argentini. Da se ne poveselimo prebrzo, Argentinka umah dodaje kako su joj Srbi još ljepši, a od našeg muškog menija preferira Dalmatince za koje ima tek vizualne hvale.O njihovim inim karateristikama čuva drukčiji diskurs: ‘Preglupi su i preprimitivni. Simpatičan mi je taj njihov temperament, ali homofobija, ksenofobija, agresivnost… Neke stvari su simpa i seksi, no ovo je nešto drugo i strašno mi smeta. Imala sam gostovanje u Splitu baš u vrijeme gay pridea i mislila da ljudi pretjeruju u vezi njihovog mentaliteta, da se radi o stereotipima. Ali onda sam sjela u kafić i čula što pričaju. Imam samo dvije riječi – netolerancija i agresivnost. Pa još svi oni grafiti po gradu…’
Hrvatska u tri riječi? ‘Pasivnost, ljepota i temperament’, kaže Renata koja si sa šestgodišnjim životnim stažem u Zagrebu daje za pravo kritizirati nešto što istovremeno strahovito voli. Zagreb joj je dao puno toga – veću kilažu, nekoliko depresija, doživljaj da je umjetnost stvar diploma i institucija, osjećaj sigurnosti, ljubavnu bajku i pune ruke posla. Prvo što će ustvrditi o hrvatskoj urbanoj središnjici je da je zapravo – selo. Konotacija nije samo negativna: ‘Iz Cordobe sam, to je omanji grad u Argentini s četiri i pol milijuna ljudi. Zato mi je Zagreb selo. Sve je na jednom mjestu. Nije opasan, nema previše ljudi koji hvataju premalo radnih mjesta da bi se stvorila velika frustracija i ulična delinkvencija. Svaki dan sretneš nekoliko ljudi koje poznaješ, nisi broj. Ali jednako tako nema dovoljno različitosti. Do prije nekoliko godina nigdje nisam vidjela pedere, transseksualce, queer ekipu. Nije mi bilo jasno.’ Danas se to mijenja, priznat će Renata koja urbanizaciju vidi i u sve većem broju ljudi koji na ulici žicaju lovu ili rone po kontejnerima.
U Hrvatsku se zaljubljuje svaki dan. Stvarno je prirodna ljepotica, veli. Pitamo je kako spaja temperament i pasivnost u tom svojem doživljaju zemlje. Odgovor je iskreno poražavajući – ljudi ovdje neprestano sjede po kavama prepuni stavova, kritika, diskusija. Kada pak dođe vrijeme da netko ustane i stvarno nešto napravi – nigdje nikoga. Zagrebačko gotovanstvo i kreativnost koja sve očekuje od institucija posebice dolazi do izražaja u scenskoj branši: ‘Kazalište je ovdje posao, nije potreba. U najboljem je slučaju zabava. Nitko ne misli o teatru kao društvenoj pobuni, nečemu što osvještava ljude. Živim jako dobro od svog posla, znam da sam privilegirana, ali to je i zato što sam dijete krize. Naučila sam raditi u Argentini.

Lucija Bušić
Za hrvatske pojmove nepojmljivo, Renata nema problema s volontiranjem, s projektima gdje novac nije ugovoren unaprijed, s odrađivanjem svih poslova vezanih za kazalište – od prodaje karata i scenografije, do glume i režije. Žena piči naprijed bez osvrtanja, da se tako izrazimo, usavršava se. Gerilski motivacijski aparat koji je u oštrom kontrastu s domaćim stanjem svijesti: ‘Ovdje ljudi uvijek prvo pitaju za novac. Inače ne žele raditi. Ne žele riskirati. Nemaju ideju investicije. Da nešto prvo odradiš besplatno, pa ti to otvori neka vrata. U tom slučaju radije ostanu doma i frustirano bulje u zid. Pa onda ovisnost o institucijama. Netko završi glumu na Akademiji i odmah misli o sebi kao profesionalcu koji radi isključivo za plaću.Akademija dramskih umjetnosti ovdje je centar svijeta. Kazalište je u Argentini ritual, politika, unutrašnje ostvarenje i zadovoljstvo. Ovdje sve završava diplomom i točka. Nema više rasta, vježbanja, istraživanja. Nema ideje da je za umjetnika svaki put prvi put. I ako je netko amater, bez certifikata institucije, odmah je drugorazredan. A tu ima amatera koji doslovce rasturaju.’


Svehrvatska potreba za uhljebljenjem koja paralizira društvo i s onu stranu kazališnih dasaka zapravo je simptom ozbiljnije dijagnoze
. Naime, Hrvati, za razliku od Argentinaca, žive simultano u svim povijesnim epohama, osim u onoj tekućoj: ‘Ovdje se stalno gleda na budućnost i prošlost. Kako ćemo sutra, kako je bilo pred 30 godina… Argentina je bila u krizi 50 godina i ovo što imamo danas jako cijenimo. Ljudi puno dijele, skoro nitko ne diže kredite, ne štede za crne dane. Hrvati su za to, čini se, nesposobni. Svi su u nekim kreditima, ne spavaju zbog toga 30 godina, rade od jutra do sutra, isfrustrirani, a sve samo da imaš bolji auto, bolji stan, da osiguraš svojoj djeci nekretninu, a život im prolazi.’ Ovdje svi žele posjedovati, primjećuje Renata: ‘Moj auto, moj stan, moje dijete… Ne očekujem od oca da mi ostavi stan, očekujem da je prisutan u mom životu, da me voli, da bude zadovoljan.’
Vremenska pomaknutost Lijepe Naše odražava se i u autohtonom hrvatskom tipu cure: wannabe manekenka. Ostale pak pate od muškobanjastosti. ‘Furaju se kao muški ne bi li ljudi poštivali njihovu inteligenciju, ne bi li, kao, imale ista prava. Ispada da ako si ženstvena, ne možeš biti pametna niti imati autoritet. Vidim to i u kazalištu. Govore mi da kao redateljica radim muški posao i savjetuju mi da se postavim autoritativno. Zašto kao žena ne bih imala svoju specifičnu energiju i na tome gradila autoritet?’
Za muški rod u Hrvata Renata je rezervirala upitni kompliment. Kao ljubavnici smo izuzetni, ponajprije zato što smo vjerni. Argentinac će te varati na sve strane i stvari rješavati jednim ‘a što sad, ono, sori’. To ju nekako tješi, ali ipak: ‘Argentina ima dozu promiskuiteta koja mi ovdje fali. Hrvat će napraviti čitavu dramu oko toga da se zaljubio u drugu curu. Pa onda hoće o tome razgovarati, ispovijedati se… Zagreb će biti daleko zabavniji i manje građanski ukočen kada na ulicama bude malo više kurvi, transvestita, pedera. Kad će imati neku svoju crvenu četvrt gdje ljudi mogu poludjeti. Naravno, postoji neka granica u svemu tome, no ovdje je sve neko bla-bla, previše histerično, a premalo konkretno.’
A previše je i kalorija. 15 kila u pet godina zasluga je hrvatske kuhinje. Renati je predobra, ali i teška. Te vrhnja, te gulaši, ukratko, zimske punomasne delicije koje vrlo odudaraju od argentinskog ljetnog menija gdje dominira svježe voće, povrće i komad mesa. Priznaje da se davi u krpicama sa zeljem i da bi ih mogla jesti svaki dan.
Bez obzira što stranci ovdje nemaju pretjeranih prilika, što je jedina diskriminacija koju Hrvatska savršeno obavlja ona birokratska – jer kako je moguće da redateljica s nekoliko iznimno uspješnih predstava ne može dobiti niti jednu državnu nagradu niti postati članom Hrvatskog društva dramskih umjetnika jer nema državljanstvo, dok se nogometašima isto u rekordnom roku servira na pladnju? – i bez obzira što se ‘Hrvati čitavu povijest bore protiv toga da se miješaju, protiv svega što je drukčije’, ljubav, ‘balkanski šarm’ i spiza ipak su pretegnuli. Jasno. Jedno od navedenog neoboriv je argument za voljeti bilo koji komad svijeta.