Published On: Pon, pro 8th, 2014

Hrvatska Sirijka: Mladi Hrvati su zatvoreni, nezreli, bez poštovanja i razmaženi

Prije dvije godine Sandra se vraćala s faksa u Damasku i za promjenu odlučila pješačiti. Nekoliko ulica dalje začula se eksplozija. Autobus kojim se obično vozi našao se na liniji šrapnela. Putnici mrtvi. Hrvatsko-sirijska cura ekspresno mijenja prioritete. Pravac Kanada pa pravac Hrvatska. Ali, hej, neće to samo tako…
Nije lako doći u Hrvatsku iz ratom pogođenih područja. Pogotovo, očito, ako imaš i hrvatsko državljanstvo. Sandri Wahech, dvadesetdvogodišnjoj studentici, ta suluda ideja pala je na pamet nakon što je za dlaku izbjegla vječnost u Damasku. Nije, naime, računala na to da je naš omiljeni administrativni sport češkanje po glavi i da se za to iz državne blagajne izdvaja ogromni novac. Češkanje je enormni gušt, priznajemo. Bilo bi dobro da dobije svoje vlastito ministarstvo.
U međuvremenu, saznajmo nešto o Sandrinom slučaju: ‘Nakon te eksplozije odlučila sam odmah otići u Kanadu, tamo mi je ujak. Tražila sam azil, no kako imam i hrvatsko državljanstvo, ispalo je da ga je nemoguće dobiti. Rekli su mi da mogu otići u Hrvatsku i tako sam se javila u hrvatski konzulat u Torontu. Bili su prilično zbunjeni. Prvo što im je palo na pamet bilo je da kontaktiraju predstavnišvo ‘sirijskog nacionalnog vijeća’ koje je priznato u Hrvatskoj. Nisam mogla vjerovati. Objasnila sam im – kako mi to možete napraviti? Nismo ni s jednom stranom u ratu i izravno biste doveli moju obitelj u opasnost. Uostalom, tražim od hrvatske vlade pomoć kao hrvatska građanka. Na to je generalni konzul odgovorio da nema previše veza u Hrvatskoj (!) i da ne zna što bi drugo napravio.’
Polako se počinje odmotavati tipični domaći birokratski scenarij sjajno kondenziran u uzrečici koja spominje ludog, zbunjenog i čin kopulacije. Druga konzulica u Torontu samoinicijativno je povukla veze u Ministarstvu socijalne skrbi, a tamo je jedan zaposlenik, opet na svoju ruku i iz dobre volje, odlučio pomoći: ‘Konzulica mi je rekla da će sve biti u redu, no svakoga dana su mijenjali nešto. Prvo su me pitali gdje hoću živjeti i što studirati. OK. Rekla sam im. Nakon toga njihova priča i opcije koje su mi nudili stalno su se mijenjale. Nisu mogli naći kategoriju, pravni status u koji bi me utrpali. Na kraju su odlučili da živim kod udomiteljske obitelji. Deset dana prije odlaska u Hrvatsku, opet se mijenja priča. Ponovno traže odgovore koje sam im već dala. Čovjek koji je bio zadužen za mene u Hrvatskoj nije uopće govorio engleski i nije očekivao da ću se javiti. Kada sam slijetala u Zagreb, nisam znala hoće li me itko čekati ili ne. Mislila sam da ću jednostavno otići na policiju ako nikog ne bude.’

U zračnoj luci Sandru je dočekala socijalna radnica. Ušli su u auto. Ispalo je da idu u Daruvar. Nitko joj to nije najavio. A sve zato što joj je u hrvatskoj putovnici daruvarska adresa, koju je njezina majka nekad davno posudila u svrhu izdavanja dokumenta. U Daruvaru je Sandra čamila četiri mjeseca, praktički ne radeći ništa i u obitelji koja ne zna engleski: ‘Komunikacija sa socijalnom radnicom u Daruvaru bila je prilično loša. Puno sam bolje kliknula s njezinom prevoditeljicom. Socijalna radnica mi je govorila da sam nestrpljiva, da tražim previše toga, da želim stvari koje su nemoguće. Jedina dobra stvar u Daruvaru bilo je to što sam čula puno priča o svojim roditeljima dok su živjeli tamo. Moj otac, Sirijac, bio je odlično prihvaćen. Shvatila sam da je bio puno sretnija i zabavnija osoba u Hrvatskoj, nego što je bio u Siriji.’
Sandra je razmišljala o odlasku na obalu, Dubrovnik možda, i studiju turizma. U Damasku je studirala engleski. Ispalo je da kod nas nema apsolutno nikakvog izbora jer Hrvatska ne priznaje sirijsku maturu. U Osijeku su je mogli primiti na jednopredmetni engleski, ali nakon tri godine studija engleskog u Siriji nije vidjela preveliki smisao da ga studira još pet. Uostalom, ključni problem bio je tko će sve to platiti. Pronašli su joj potom drugu udomiteljsku obitelj u Zagrebu. Dogodilo se da joj susjeda radi na Filozofskom fakultetu i Sandra je nakon konzultacija s njom odlučila napisati pismo dekanu. Prilično nehrvatski, nije ga odnijela na poštu nego ga je u rukama isporučila adresantu. Čovjek je obavio nekoliko razgovora i – stvar riješena. Cura je akademski udomljena na engleski jezik i etnologiju i kulturalnu antropologiju, a fizički u studentski dom u Cvjetnom naselju. Neloše.
U Zagrebu Sandra nije čekala da joj smisao života padne s neba. Kontaktirala je Centar za mirovne studije i počela volontirati s tražiteljima azila u Dugavama. Pronašla je krug ljudi koji je inspiriraju: ‘Užasno volim volontirati tamo. To je najbolja stvar koja mi se dogodila ovdje. Azilanti Hrvatsku doživljavaju kao zamku. Samo ih nekolicina uspijeva dobiti papire. U medijima se prikazuju u prilično negativnom kontekstu, kao da se radi o kriminalcima.’

Da hrvatska Sirijka nije tako odlučna i direktna, još dugo bi tavorila po daruvarskim šumama. Kaže da se osjeća kao u procijepu. Ni Hrvatica ni Sirijka. U Damasku su joj govorili da je Europljanka, ovdje je pak strankinja. Sa svojim vršnjacima u Zagrebu nema puno za podijeliti: ‘Hrvati moje generacije… ne znam… čini mi se da nemaju poštovanja. Ne osjećaju privatni prostor drugih ljudi. Vidi se to i inače. Kada hodaš ulicom, ljudi vide samo sebe. Ulaziš u tramvaj i nitko ti se neće pomaknuti. Kada te gurnu, nikome ne pada na pamet reći ‘oprosti’. U Kanadi ljudi kažu ‘oprosti’ ne samo kada nekoga slučajno gurnu, nego kada su i sami gurnuti. Pa onda odnos između muškaraca i žena. Sirijci imaju manire. Ženi će uvijek stati auto na cesti, a muškarci će im se dići u javnom prijevozu.’
Hrvatski studenti su zatvoreni, nastavlja Sandra, druže se po grupama i s ljudima koje znaju još iz srednje škole. Kada uđeš u učionicu i pozdraviš ih, dogodi se da nitko ne odzdravi. Sirijci istih godina nekako su zreliji. Muškići su odgovorniji, razmišljaju o budućnosti, vide se kao očevi i supruzi. Kod nas, veli, mladi su razmaženi. Imaju sve i ništa ne cijene. I svi se stalno žale na nešto.
U posljednoj epizodi Sandrinog hrvatskog uspjeha saznajemo da je dobila stipendiju Rotary kluba Kaptol. Uspjela je unatoč hrvatskim institucijama zaduženima za rješavanje situacije poput njezine. Ne želimo antagonizirati mlade propulzivne ljude koji žele nešto napraviti i koji Hrvatskoj donose dašak različitosti, mimo notorne situacije da netko dolazi iz ratom pogođenog područja i vlasnik je domovnice. Cijenu tog stava osjećamo već godinama, a kamate na kredit kojim pokrivamo tu nonšalanciju postale su besramne.