Published On: Pon, ožu 15th, 2021

Hrvatska postaje tužna, siromašna zemlja starih ljudi

GODINAMA se ponavljala ista slika na slavonskim autobusnim kolodvorima. Tamo gdje bi autobus na popodnevnoj liniji Osijek-Zagreb zastao na usputnom kolodvoru, uz vonj izgorenog dizela odvijala se mala obiteljska drama. Žena u 40-tim ili ranim 50-tima grlila je sina ili kćer. Uz njih veliki kofer. Vrećica s hranom. Udobna obuća jer iz Zagreba kreće noćni autobus za Njemačku. Suze. Mladi odlaze kod nekog strica ili bivšeg susjeda koji je već tamo, pomoći će im da se snađu. Od plaće u lokalnoj trgovini ne može uzdržavati obitelj. A tvornica koju su obećavali prije zadnjih izbora nije se sagradila. lli je već propala.
Goran Vojković l index.hr

Plakale su majke kod svih tih odlazaka. Vidjet će djecu samo na praznicima, unuke možda i manje. No kada dođu lokalni izbori cijela obitelj će izaći i glasati za iste. Obećali su novu tvornicu pa možda ovaj mlađi sin ili kći ostanu. A ako budu dežurali gospon načelniku na štandu pred izbore, možda se nađe i kakav posao u lokalnom komunalcu. Sredit će gospon načelnik. Valjda.

 

Proći će četiri godine. Već je majka posijedila, onaj posao se nije otvorio, no eto opet su izbori, valjda će sada ta tvornica za mlađeg sina. Rekao načelnik da je zapelo radi “uvoznog lobija”, on se trudi, ali nikako da dođe taj investitor s njime razgovarati. Svake četiri godine, veći dio Hrvatske uvijek bira iste i nada se boljem.

Prošle godine je bez iseljavanja nestao grad veći od Đakova

U Hrvatskoj je lani, i bez iseljavanja nestao jedan grad, umrlo 21.000 ljudi više nego što se rodilo. Nestao je grad veći od Đakova ili Požege. Ono što su demografi već godinama upozoravali – ostvaruje se. Mladi koji bi trebali stvarati obitelji, odlaze negdje drugdje.

Masovni odlazak ljudi pomogao je politici jer su otišli nezadovoljnici bez posla. Pomogao je i standardu jer će oni koji su otišli poslati par stotina eura obitelji kada se snađu. Pomogao je i postojećim radnicima jer su plaće narasle, nestalo je ono nekadašnje po firmama: “Ako ti nećeš, ima tko hoće!”, radnici su danas nedvojbeno u boljem položaju nego prije par godina.

No, to “poboljšanje” radi odlaska kratkotrajno je i varljivo, to je slično onome da za redovne troškove života uzmemo kredit, privremeno smo stvar riješili, ali dugoročno smo se, kako bi se narodski reklo, usosili. Doći će naplata s kamatama.

Ljudi danas odlaze s obiteljima

Pisali smo već, ali treba ponoviti. Ljudi danas više ne odlaze kao nekada, kada bi često ostavljali djecu kod bake i djeda, ili bi otišao samo jedan član obitelji, a ostali su živjeli od doznaka. Danas uglavnom odlaze cijele obitelji, ili mlađi ljudi koji još nisu stekli obitelj. To znači da će njihova djeca nastaviti živjeti u drugim državama, ili će se roditi tamo. Oni će Njemačku, Irsku, sada i Austriju smatrati svojom domovinom. Vratit će se možda za ljetovanje, možda ni tada. Iseljavanje je prošle godine zbog korone gotovo pa stalo, no nema sumnje da će se nastaviti, posebno jer je sjeveru Hrvatske bliska Austrija morala nakon 7 godina otvoriti svoje granice (moglo se naravno i do sada dobiti posao, no ipak je to otežavala procedura dobivanja radne dozvole).

Plaće u Varaždinskoj ili Međimurskoj županiji su ni pola onoga što radnik može zaraditi u Austriji, pri čemu Austrija nudi i vrhunske javne usluge, a da ne spominjem usporedbu mirovine koju možete očekivati za svoj rad. Ljudi legitimno idu gdje je bolje. Govorimo dakle o ne samo prirodnom smanjenju zbog niskog nataliteta za jedan mali grad, već i dodatnom odlasku još jednog grada.

Problem koji trenutno imamo, pandemija, privremen je. Demografija je stalni. Što mislite, kada se ovo sve normalizira, da će se mnoge djelatnosti vratiti na normalu, posebno uslužne? Neće. Nema više ljudi koji će koristiti njihove usluge. Od organizacije vjenčanja do kafića – znamo kojoj dobnoj skupini su orijentirani. Ako ode 50.000 ili 100.000 ljudi, to je manje tržište za usluge. To je manje novca za organizatore vjenčanja. To je manje novca za cvjećare. To je manje novca za kafiće. To je manje novca i za krojače ili trgovce. To je manje novca za one koji nude apartmane jer nema ljudi koji će izvan sezone, dok je vrijeme lijepo i toplo, otići na vikend do Jadrana.

Posebno, to je manje novca za mirovine – hrvatski mirovinski sustav se većim dijelom temelji na tome da uplaćujete za postojeće penzionere, kako bi buduće generacije uplaćivale vama, to je prvi mirovinski stup. Ako tih budućih radnika nema – nema ni većeg dijela vaše mirovine.

Političari bi gradili stanove, a ljudi odlaze u zemlje gdje se stanuje u najmu

Političari naravno kažu da rade sve što mogu – uglavnom se to odnosi na subvencioniranje kupnje stanova koje će kao zadržati mlade, makar nismo još čuli da je netko otišao u Njemačku ili Irsku s idejom da tamo riješi, kako se u nas kaže “stambeno pitanje”. Ovaj način državne pomoći samo je podigao cijene stanova u gradovima, a u pola države nalazimo prazne ulice u kojima uvečer nema ni jednog jedinog svjetla.

Postojeće političke strukture ne mogu riješiti probleme radi kojih mladi odlaze. Još je dva mjeseca do lokalnih izbora, ono što vidimo gotovo nitko, osim par liberalnih kandidata sa slabom šansom za prolaz, ne govori o stvarnim promjenama. Političari i dalje obećavaju “besplatno” (od vašeg novca naravno), i dalje obećavaju kako će država otvarati tvornice, štoviše ne samo da obećavaju besplatno već bi sve više tuđe novce dijelili. To sve govori da je daljnjem odlasku 50.000 ili 100.000 ljudi prepreka samo korona, problem koji će se kroz pola godine nadajmo se riješiti.

Mladi ljudi ne žele raditi u državi gdje se napreduje uglavnom ako vam se politika smiluje ili ako ste prisutni na večeri gdje se dijele poslovi. Ne žele raditi tamo gdje vam politika uzima ogroman dio zarade kako bi dijelila vaše novce za glasove. Ne žele raditi u zemlji gdje vas ako krenete s poslom gledaju kao nekoga kome treba uzeti što više novca. I da – nikome nisu ništa dužni radi toga što odlaze. Pravo mladih je tražiti posao bilo gdje, školovanje su im roditelji porezom ionako višestruko platili. Kako kaže davna izreka – ubi bene, ibi patria, “gdje je dobro, ondje je i domovina”.

Proći će i ovi izbori, a u međuvremenu će obitelj s početka priče poslati i nećaka u Njemačku, jer eto načelnik je htio tvornicu, ali zločesti uvoznički lobi nije dao (sigurno se Tajne Sile Svijeta sastaju u Švicarskoj samo kako bi zaustavile hrvatsku proizvodnju, možete misliti). Bit će tako neko objašnjenje, pa idemo ispočetka, na isti način. Možda bude bolje. S istim ljudima i istim metodama. To vam je Hrvatska.

Bit će ovo tužna zemlja starih ljudi koji su budućnost svoje zemlje i svoje djece prodali birajući bezveznjake i nadajući se da će im ti udijeliti mrvicu od onoga što su im porezima uzeli, nakon što ti bezveznjaci namire sebe, svoje prijatelje i svoju rodbinu. Bit će nas na ovom popisu stanovništva ispod četiri milijuna. Sjetite se toga kada budete razmišljali o budućnosti i vlastitoj mirovini.