Ako biste pitali Hrvate u Federaciji BiH o njihovim pravima, vjerojatno bi rekli da su ih davno izgubili u „europskom“ kaosu političkih manipulacija. Ako pak pitate Gordana Grlića Radmana o prioritetima, odgovor je jasan: Ukrajina! Dok hrvatski narod u FBiH gleda kako mu se oduzimaju politička prava, ministar vanjskih poslova neumorno brani pravo Ukrajine da sama bira svoj put. Jer, očito, u svijetu Grlića Radmana, pravo na izbor je nešto što se zaslužuje na udaljenosti većoj od tisuću kilometara.
Diplomatski minimalizam kod kuće, maksimalizam u svijetu
Dok Grlić Radman u Kijevu hvali europske vrijednosti slobode, ravnopravnosti i demokracije, Hrvati u FBiH mogu se samo nasmijati ironiji. Tamo gdje bi hrvatska diplomacija trebala pokazati zube, vlada politika savijenog kičmenog stupa. Jer zašto riskirati „međunarodni ugled“ i uzrujavati bošnjačke partnere kada se pitanje ravnopravnosti može jednostavno gurnuti pod tepih? Ukrajina će birati svoj put, ali Hrvatima u FBiH očito nije dano da biraju ni vlastite predstavnike.
Dva milijuna eura za grijanje u Kijevu, nula za ravnopravnost u Mostaru
Na sastanku u Kijevu, Grlić Radman veselo potpisuje ugovor s UNHCR-om vrijedan dva milijuna eura. Pomoć Ukrajini uključuje grijanje, popravke domova i hitna skloništa. Plemenito, nema sumnje. No, koliko je hrvatska diplomacija uložila u stvarnu političku ravnopravnost Hrvata u FBiH? Koliko su energije, resursa i političkog kapitala potrošili da osiguraju minimum prava za vlastiti narod? Odgovor je poznat – taman koliko je dovoljno da se održi dojam da se nešto radi, a da se zapravo ne promijeni ništa.
Europske vrijednosti – za izvoz, ne za kućnu upotrebu
Raspudićevom logikom mogli bismo se zapitati: kakva je to država koja se ponaša kao humanitarni gigant prema svijetu, dok vlastitom narodu ne može osigurati ni osnovne političke standarde? Hrvatska diplomacija izvezla je europske vrijednosti u Kijev, ali ih je očito zaboravila ponijeti u Mostar, Livno ili Žepče.
Grlić Radman u Kijevu brani pravo na slobodu, dok Hrvati u FBiH žive stvarnost u kojoj se odluke o njihovim predstavnicima donose bez njih. Europska solidarnost divna je stvar, ali što vrijedi brinuti o europskoj budućnosti Ukrajine dok u susjedstvu gledate raspad vlastitog političkog naroda? /POSKOK/