Legenda koja se stoljećima prenosi iz generacije u generaciju, i o kojoj je pisani trag ostavio August Šenoa, govori o djevojci iz sela Kostanje, koja je svojim životom spasila Zagoru od Osmanlija.

Priča se vrti oko Mile Gojsalić, mlade djevojke na koju je oko bacio sam Ahmed-paša. 1530. godine, Ahmed-paša sa svojim je Turcima postavio šatore visoko na litici iznad kanjona Cetine. Legenda veli da je Milina ljepota bila tolika da ju je sam Paša zapazio s litice i odlučio pošto-poto dovesti u svoj šator.

Mlada djevojka dugo se opirala tome, da bi na kraju jedne noći pristala doći do šatora da zadovolji Pašinu požudu. Hrabra djevojka, koja je u toj noći izgubila svoju nevinost i čast, odlučila je iskoristiti trenutak i žrtvovati svoj život kako bi spasila svoje selo i cijelu Poljičku Republiku.

Nakon što ju je iskoristio, Paša je zaspao, a taj trenutak Mila je iskoristila kako bi zapalila barutanu.

Poljičani, svjesni onoga što će mlada djevojka učiniti, bili su u pripravnosti kako bi iskoristili trenutak i napali Turke. Inače snalažljivi Turci u tom trenutku nisu imali previše izbora – ili trčati u vatru i u ruke Poljičana iliskakati u ponor s litice.

Iako su slovili kao hrabri ratnici u onoj panici mnogi Turci odabrali su skok s litice kao jedini spas, dok se ostatak njih sukobio s mještanima i bio pobijeđen. Mlada Mila podnijela je najveću žrtvu i svojim činom žrtvovala svoj život, ali njezina žrtva ostala je zapamćena i ovjekovječena legendom.

Danas na tom mjestu stoji kip, statua žene – remek djelo Ivana Meštrovića, koja i dalje bdije nad Omišom, čuva ga i pazi ali ujedno i podsjeća na žrtvu koju je mlada djevojka bila spremna učiniti kako bi spasila svoj narod.

Danas vidikovac, nalazi se nedaleko sela Gata, mjesto je s kojeg se pruža jedan od najljepših pogleda na Zagoru i kanjon rijeke Cetine.

Skupina sela koja se nalaze iznad kanjona Cetine nazivaju se Poljica.  Poljica su bila administrativno područje pod samoupravom puka Poljica koji je svoju samostalnost – zapravo široku autonomiju srednjovjekovnog tipa Poljičku republiku – baštinilo od 13. stoljeća do okupacije Napoleonove vojske početkom 19. stoljeća.

“O, zemljo naša, ljubljena i draga, u teškoj borbi zavoljena žarko,

ti do slobode nemaš drugog blaga, a tvoj je ponos naše sunce jarko.

Pod svakim kamom ljuti zmajić sniva, u svakoj brazdi krvav mač se trza,

u svakom vrelu vrije voda živa, pod svakim pragom krilat konjić hrza.

Vjerujem u te, sveta zemljo moja, dubokom vjerom bregove što mrvi,

branjena ti si poplavama znoja, gol kamen čuvan bujicama krvi.

Kad tebe dušman spali, zgazi, smrvi, ti tad se vineš ispod grobnog kama,

i opet, jača snagom svoje krvi, ti ljepša sineš žarom žića tvog.

O, zemljo naša, mučenice sveta! O, tvrda hridi, raskrsnice svijeta!

O, rodna grudo, majko puka svog! Avaj, avaj!