Published On: Thu, Aug 6th, 2015

HRVATICA ODGOVARA SRPSKOJ ODBOJKAŠICI: ‘Srpski očevi rušili su moj grad, a moj otac nije ratovao po Srbiji’

Dirljiva je ispovijest Vukovarke koja je odgovorila na srpsku verziju priče o Oluji.
Srpska odbojkašica Marta Drpa na Facebooku se osvrnula na Oluju tvrdeći da strahuje od zaborava, jer ako se to dogodi desiti će se opet. Reprezentativka Srbije na društvenoj je mreži opisala da je kao djevojčica prije 20 godina bila u koloni Srba koji su nakon Oluje bježali iz Knina, a na njen osvrt u razgovoru za naš portal osvrnula se mlada djevojka iz Vukovara prepričavajući drugu stranu ove ionako teške priče.
Iz ratom zahvaćene Hrvatske pamti mnoge tužne i teške priče, kazuje ova Vukovarka za naš portal prepričavajući nam iskustvo njezine poznanice iz Dubrovnika koja je iz toga grada bježala s bebom u rukama dok su po gradu s okolnih brda pucali. Bojala se tada za svoj život i život svojega djeteta te zbog toga možda i može oprostiti ono što se događalo, jer ispod kože ona je vjernik i čovjek. No, s druge strane takvo nešto ne može zaboraviti. I naša je sugovornica kao djevojčica od sedam godina morala pobjeći iz svojeg Vukovara, grada heroja koji se i danas pokušava izdići iz pepela.
“Bježala sam s vrećicom u ruci zbog nekih koji su mislili da im moj grad pripada. Nisam bježala zbog naše vojske, a nije niti Marta. Bježala je zbog onih koji su svojatali nešto što nije njihovo, ali to je teško objasniti jer svaka strana ima svoju istinu. Znam za priče svojih sugrađana koje je iz sna prenulo granatiranje. Gađali su naš grad, a ja naivno dijete mislila sam da negdje jako grmi. Dvije godine proveli smo po skloništima. Kuća nam je izgorila, a auto pogođen. No, moj otac nije otišao u Srbiju granatirati njihove gradove, a neki drugi srpski očevi došli su rušiti moj grad. Sjeća li se itko dana prije Oluje kada su Srbi bacili granatu na punu plažu ubijajući kupače”, podsjeća ova djevojka dodajući da su hrvatska djeca i civili u svojim domovima i u svojoj domovini gledali dolazak Martićeve vojske, gledali su barikade prema kraljevskom gradu Kninu te stvaranje Krajine.
Tada su mnoga djetinjstva uništena. A baš kao što su prognana hrvatska djeca, Srbi su za sobom ostavili uplakane i mnoge bosanske majke i djecu. Krikovi majki i djece iz autobusa u kojima su pokušali pobjeći u bolji svijet u kojem nema rata, slika su koja prati ovu djevojku i njezine prijatelje koji i danas za razliku od mnogih vršnjaka diljem svijeta nose ratne rane na srcu. “Ne treba zaboraviti tko je bio agresor, a tko žrtva. Sjetite se samo uplakane djevojčice u plavom kaputiću koja je plačući držala majku za ruku hodajući u koloni po vukovarskim ruševinama, dok su je pratili naoružani četnici. Najviše me muči Martina rečenica u kojoj kaže da je za nju sve to jedan narod. Premda zvuči bezazleno, ta rečenica nije takva. Nismo mi isti narod za bolju budućnost mora se znati razlika, ali mora se i pravilno ispisati prošlost”, ističe ova mlada Vukovarka dodajući da ima suosjećanja za ovu djevojku, ali napominjue da su hrvatska djeca ginula u bombardiranjima dok ona u svojem iskazu na društvenoj mreži ne spominje njihovu žrtvu, ignorirajući pri tome činjenicu da je za stradanja odgovorna srpska vojska.
Inače, Marta je na fejsu iz svoje perspektive opisala svoj dan pokazujući da srpska strana kada je riječ o Oluji na sve načine pokušava ispisati svoju verziju povijesti. I njezin status prenosimo u cijelosti.
-Bio je topli kolovoz, skoro kao ovaj. Rano jutro 5 ili 6 ujutru probudile su me granate. Na sve strane se čula buka i lomljava. Otvorila su se vrata dječje sobe, mama je usplahirena uletjela u sobu u kojoj su s regala padali kartoni viskija. Naravno da je i ovu strašnu situaciju bocnula njenim čarobnim štapićem, humorom, izgovorivši jedno plačno: ‘Moj viiiskiiii’…
Imala sam 6 godina i bila sam svjesna da rat traje, bombardiranja nisu bila ništa novo za mene. Mama me je odvela u kupaonicu (jer je tamo najsigurnije), obukla mi traperice, ljubičastu majicu i omiljene tenisice zbog kojih sam tih dana bila sva bitna jer nisu imale vezice nego čičak, a print Mickey Mousea na njima ostao mi je zauvijek urezan u pamćenje. Zvuk granata nije se smirivao, stajala sam u toj kuponici koje se više ne mogu sjetiti, oduzeta od straha, ali s osjećajem da će sigurno sve biti u redu. Bombe će prestati padati za koji sat i mi ćemo se vratiti u naš stan u centru Knina, iznad apoteke.
‘Hajde, obučena si, idemo u sklonište’
Odgovorila sam jednim uplašenim: ‘Ja hoću, ali noge neće’
Danas tu moju rečenicu u kući često spominjemo kao anegdotu, ali tada, vjerujte, nije bilo ni malo smiješno.
Nakon nekoliko sati u skloništu stigla je vijest da je Knin pao, da moramo bježati iz grada, gdje tko može… Moj otac vječiti patriot, koji je bio ranjen, na štakama, u tom momentu uporno je odbijao da idemo bilo gdje jer tko smije njega istjerati iz njegove kuće i slično…
Srećom, mama je bila pametnija. Sjeli smo u automobil i krenuli prema Srbiji. Ne sjećam se koliko je trajao put, znam da mu nigdje nije bilo kraja, sjećam se kolone, vrućine, žeđi, staraca na traktorima, djece koja plaču. Sjećam se da mi je konstantno bilo muka, da sam cijelim putem povraćala, a najveći problem mi je bio što sam povratila u bakinu kuhinjsku krpu jer baka je uvijek bila pedantna žena. Mislila sam kako će me sigurno kazniti zbog tog mog nedjela, nesvjesna činjenice da mi zapravo idemo iz svojih domova u nepoznato, da se nikad nećemo tamo vratiti, da smo preko noći sve izgubili.
Sjećam se da smo kad smo stigli u Srbiju bili u nekoliko gradova, po nekoliko dana. Na kraju smo dobra dva mjeseca živjeli u jednom hotelu u Beogradu u kom sada često boravim zbog priprema s reprezentacijom.
I tako, seljakali smo se, kućili se ispočetka, od nule. U školi, u parku, na svim mjestima s ostalom djecom izgledalo mi je kao da se trebam osjećati loše jer sam izbjeglica. Jer sam tu gdje sam. I jesam, ponekad, priznajem. Ali danas, 20 godina nakon tog strašnog događaja u meni živi samo ponos što sam odakle jesam, što sam bila dio te kolone 1995., dio povijesti jednog naroda koji je dijelom uništen, dijelom prognan, dijelom razbacan širom planete.
Usprkos tom prvom ratu koji sam preživjela sa 6 godina (jer bio je i onaj drugi 1999. u Srbiji) smatram da sam imala sretno djetinjstvo, najviše zahvaljujući čarobnom štapiću moje majke – humoru.
Imam prijatelje sa svih strana bivše Jugoslavije, nikoga ne mrzim, nikoga konkretno ne krivim, meni je samo žao naroda. I našeg i vašeg i njihovog. Naroda. Bespovratno uništenih domova, uništenih generacija, onih preživjelih koji nikad više poslije rata nisu zapravo živjeli… Čitav jedan narod ili tri naroda, brojite kako god želite, ali za mene je to jedan narod koji je strašno propatio i ja zato ne želim da se ovaj zločin zaboravi.
Jer bojim se, ako se zaboravi – dogodit će se opet.