Nekad smo imali ratnike, pjesnike, hajduke i sanjare. Danas imamo tihi nestanak, polako, centimetar po centimetar, birokratskim dekretima, uzdignutim ručicama, hinjenim osmijesima u hodnicima ambasada. Imamo političare koji čekaju. Čekaju da im Schmidt napiše što misle, čekaju da im Bruxelles kaže da su dobri, čekaju da im Washington pošalje mig. Sami ne misle. Sami ne govore. Sami ne postoje. Sve je mirno u muzeju poraza.
Vidjeli ste ih. U odijelima od par tisuća eura, s leptir mašnama i frizurama koje ne trpe buru. Oni su gospodari kapitulacije, kustosi muzeja jednog naroda koji se pretvara u relikt prošlosti. Nema strasti, nema snage, nema bunta.
Kad god OHR nešto naredi, oni sjede kao školarka pred razredom, s rukama u krilu, klimaju glavama i ponavljaju: “Naravno, naravno, mi podržavamo međunarodne napore.” Naravno, naravno, dokle god imamo svoje mandate, svoja ministarska mjesta, svoje crne limuzine i svoje otpravničke večere.
Narodi koji nisu vrištali kad je trebalo
Povijest je groblje naroda koji su šutjeli dok su ih oduzimali, brisali i marginalizirali. Rimljani su zgazili Etruščane, dok su oni pokušavali dogovorima i savezima spasiti svoje hramove. Armenci u Osmanskom Carstvu nisu htjeli vjerovati da je nož već naoštren, a povijest im se osvetila 1915. Židovi su stoljećima gledali kako ih se gura u geta i pogrome, dok im 20. stoljeće nije pokazalo što znači krajnja šutnja.
Šutnja nikad nije bila strategija opstanka, već strategija samouništenja.
Jesu li Hrvati u BiH još uvijek politički narod?
Ovo je pitanje koje boli. Boli jer se odgovor ne smije izgovoriti naglas.
Jer ako se dokaže da više nismo politički narod – ako smo postali puka populacija, bez vizije, bez cilja, bez hrabrosti – onda OHR nije samo smanjio naša prava. Onda nas je izbrisao. Onda je to jebeno jak argument zašto ih se mora protjerati iz BIH. Silom. kako god. Samo tjerati bagru.
Ako su nas birokrati iz Bona uspjeli pretvoriti u golubove na prozoru, u skupinu koja samo klima glavom i ponavlja “naravno, naravno”, onda je jasno – OHR je završio ono što nije uspjela ni Al Qaeda, ni agresori, ni povijesni pokolji. Oni su nas birokratski poništili. Uspjeli su jedan narod pretvoriti u fusnotu.
Ako netko jednog dana bude pisao epitaf Hrvatima u BiH, neće pisati o ratovima, o pobjedama i porazima. Pisat će o šutnji. O nizu tišina koje su se nizale kroz godine, o glavama koje su se saginjale, o rukama koje nisu dizale barjake nego činile ono što im se reklo.
Neće pisati da su ih uništili OHR i međunarodna zajednica. Neće pisati da su ih pobijedili Bošnjaci ili Srbi.
Pisat će da su sami sebi potpisali nestanak. Da su šutjeli dok su ih brisali. Da su klimali glavama dok su ih pretvarali u nebitnu fusnotu na marginama jedne zemlje koja ih se više ni ne sjeća.
OHR nije ubio Hrvate u BiH. Hrvati u BiH su 2025. odlučili umrijeti u tišini.
Sve u skladu s trenutkom. Jer bijaše to u vrijeme korizme. Kada se ljudi okreću ka sebi, Poste. I imaju sjajno opravdanje zato što nešto nisu. U ovom slučaju nisu jebali mater OHR-u.
Kažu fratri da je to grij. Iako nije. To bi , s obzirom na sve što je to smeće učinilo nama, i našim majkama, baš bilo skroz ok.
wpDiscuz
