Published On: Tue, Jun 7th, 2016

Hrvati, napokon vam se dogodila demokracija! Sabor više nije ukras, nego mjesto odlučivanja

Hrvatskoj se ponovno, nakon dugo, dugo vremena, dogodila demokracija. Svikli da nam ritam politike u zemlji diktiraju umišljeni stranački autoriteti upitne vjerodostojnosti i ograničenih kapaciteta, a u praksi provode partijski komesari kojima je glavni cilj slijediti naloge svojih vođa, a ne uzuse općeg dobra, građani su posljednjih mjesec dana svjedoci pravog kopernikanskog obrata domaće političke paradigme.

Još donedavno, njih se za mišljenje pitalo tek jednom u četiri godine. Tada bi, netko nakon nedjeljne mise, a netko nakon obiteljskog ručka, svratili na biralište i svojim glasom vlast prenijeli nekoj od dvije dominantne hrvatske stranke. Koje su se, pak, sve više počinjale razlikovati tek po boji, puno manje po sadržaju, a najmanje po modelu vladanja.

I to je bilo to. Nakon što bi došli na vlast, HDZ i SDP bi, zajedno sa svojim satelitima, zemljom upravljali iz Banskih dvora. Sabor je bio tek ukras na zapučku revera premijera.

Za razliku od Velike Britanije, u kojoj je parlament pozornica žestokih okršaja vigovaca i torijevaca i mjesto u kojemu se premijer na dnevnoj bazi mora poprilično oznojiti da obrani svoju politiku pred naletima oporbe – pritom vodeći računa da zadovolji vlastite zastupnike, koji jednim uhom slušaju svoju stranku, a drugom birače u svojem izbornom okrugu – ili SAD-a, gdje Kongres kroji zakone i za vrat drži i samoga američkog predsjednika, naš se Sabor pretvorio u kamilicu.

Polupraznu arenu punu blijedih, anonimnih, prosječnih političara koji spavaju zimski politički san uljuljkani odličnim plaćama, solidnim povlasticama i pravom da mukte žive na grbači naroda. Duhove bi posljednjih godina uspijevali uzburkati tek zajapurene, jednako koliko i jalove rasprave o ustašama i partizanima.

Boss

Stranački boss, pogotovo ako je uz to bio i premijer, postao je gospodar života i smrti. Davno su prošla vremena u kojima je Franjo Tuđman tolerirao frakcije unutar svojeg HDZ-a, a Ivica Račan stoički trpio desna skretanja Zdravka Tomca. Biti poslušan mediokritet danas vrijedi puno više pri uspinjanu po ljestvicama stranačke hijerarhije nego biti neposlušan individualac. U tako postavljenim pravilima igre, ugled politike se srozavao, profitirale su ulizice, a gubila Hrvatska.

Klica promjene posijana je prošle godine. Slučaj, puka igra sudbine ili, bolje rečeno očaj birača kojima se zgadio duopol SDP-a i HDZ-a, u orbitu su katapultirali Most. Politički amateri iz Mekovića, Omiša, Tompojevaca, Velike Kopanice i Gradeca – koji nisu prošli nikakvu partijsku školu niti zanat ispekli po kuloarima etabliranih stranaka – povjerenje su dobili na obećanju da će održati lekciju velikima.

Odjednom ni Zoran Milanović ni Tomislav Karamarko više nisu bilo tako nedodirljivi. Više nisu suvereno mogli vladati situacijom.

Vlada više nije bila teatar za promociju predsjednika jedne od dvije najjače stranke u zemlji. Sabor više nije figurirao tek kao leteći cirkus vladajuće većine u kojemu su političari usvajali loše zakone kao na pokretnoj traci.

Nego mjesto za koje još postoji nada da doista može odlučivati o sudbini svakog vladina projekta, svakog napisanog zakonskog prijedloga, pa i svakog člana kabineta Tihomira Oreškovića. Što će na svojoj koži tijekom iduća tri tjedna testirati prvi potpredsjednik Vlade.

To, dakako, nipošto ne znači da su ljudi u Mostu idealni, niti da je njihov projket pokazao dovoljno da mu građani već sada daju prst gore. Upravo suprotno. Ta oni su za ministra doveli čovjeka kojeg prati glas kradljivca stiropora. Njihova programska platforma, na kojoj su koncem godine rešetali i HDZ i SDP, u pojedinim je područjima – posebno se to vidi na području pravosuđa – bila neshvatljivo tanka.

Oni nemaju iskustvo političkih lisaca da ulijeću u tuđe kokošinjce i kradu lovinu, niti vojsku stranačkih pijuna koja u niskom startu čeka da zauzme pozicije na državnim jaslama. U pojedinim je trenucima njihova naivnost u srazu s tradicionalnom političkom menažerijom unuar HDZ-a i SDP-a naprosto zapanjujuća.

Ipak, ostaje činjenica da su upravo oni uspjeli poremetiti ustaljeni tok hrvatske političke rijeke, sa svim što je ona sa sobom zemlji nanosila. Ušli su u klinč s moćnim HDZ-om. Zaustavili izbor prepisivača diplomskog rada Milijana Brkića za ministra. Dali crveni karton notornom Miji Crnoji. Spriječili su serijsku smjenu nepodobnih kadrova koja je pratila svaku promjenu vlasti posljednjih 16 godina.

Otvorili su prostor da Sabor postane stvarno mjesto odlučivanja. I pri tome, barem za sada, i barem ovih 12 zastupnika koji stoje uz Božu Petrova, pokazali se nepotkupljivijima nego bilo koja treća opcija u posljednjih 26 godina hrvatskog višestranačja. Oni mogu sebi dopustiti da u Saboru glasaju različito o izvještaju pučke pravobraniteljice.

Ili da se svi ne slažu oko toga treba li homoseksualcima dati njihova prava ili ne. No, kada je u pitanju afera “Konzultantica” i činjenica da je supruga Tomislava Karamarka tri godine za mjesečnu apanažu savjetovala lobista mađarskog MOL-a, koji s hrvatskom Vladom vodi spor oko upravljačkih prava u Ini, oni su i bez stranačke stege jedinstveni.

Most kao korektiv

Bez Mosta, i HDZ i SDP bi se u za tili čas dogovorili o svemu. I više ne bi bio upitan ni Karamarko ni opstanak Vlade. Jer dvije velike stranke su sistem koji je zemljom drmao od pamtivjeka. A Most je greška u tom sistemu. Zato su trn oku HDZ-u, i zato ih s nimalo simpatija ne gledaju ni u SDP-u.

Oni su, naime, spremni igrati na velike uloge jer, u suštini, i nemaju puno toga izgubiti. Bez politike neće biti gladni, neće ostati bez primanja ili nedajbože, na tržištu rada završiti kao – višak. Spremni su se, ako njihov politički projekt propadne, vratiti u svoj Omiš, Metković, Kopanicu i nastaviti za život zarađivati kao liječnici, sveučilišni profesori, agronomi, vjeroučitelji, stomatolozi… S osjećajem da nisu uspjeli, ali i satisfakcijom da su nešto – čista obraza i poštenih namjera – barem pokušali.

A to je luksuz koji sebi definitivno ne mogu priuštiti mnogi ni u HDZ-u, niti u SDP-u.