Hrana koja ubija rak: Ključno je dobro je odabrati

Stanice raka rastu na takve načine da nisu ograničene uvjetima pod kojima rastu stanice zdravog tkiva. U svojoj analizi medicinskih istraživanja hranjivih tvari kojima se mogu “izgladnjeti” stanice raka, Atlanticov James Hamblin polazi od toga da specifičan rast stanica raka iziskuje više energije i drugačiji metabolizam od normalnih stanica. To je otprilike logika kemoterapija koje danas postoje, da cilja na takve mehanizme unutar stanica raka.

Problem je u tome što je to komplicirano postići, što je skupo, a o nuspojavama logične toksičnosti takvih lijekova da se ne govori. Liječnici zato sve češće razmišljaju o specifičnim hranjivim tvarima koje pogoduju razvoju tumorskih stanica. Sveti gral takvog pogleda na rješavanje karcinoma je pronalazak takve ishrane kojom bi se “izgladnjelo” stanice raka, a da istodobno pacijent ne bude pothranjen, čak niti gladan.

“Dugo se pretežno smatralo da je izmijenjeni metabolizam u stanicama raka posljedica specifičnih gena i mutacija koji upravljaju metabolizmom. Sada, međutim, znamo da je riječ o složenom međudjelovanju okoliša i gena, pri čemu je ishrana jedan od bitnih faktora”, za Atlantic je kazao Jason Locasale, biolog raka sa Sveučilišta Duke.

Važnost prehrane odavno je prepoznata pri razvoju dijabetesa i povišenog tlaka. Tako uz dijagnozu redovito ide i propisivanje specifičnog načina prehrane. Čak i najčešći prepisivani lijek za dijabetes tipa 2, metformin, pokazalo se u kliničkim ispitivanjima da je inferioran u odnosu na prehranu i fizičku aktivnost. Locasale istu logiku primjenjuje i na razvoj raka, koji se također pokazuje kao bolest metaboličkih procesa.

Tu postoji i kvaka. Godinama se pacijentima savjetovalo da se gladovanjem dovode na rub izgladnjivanja kako bi ubili tumor u sebi, što se ispostavilo i kao vrlo upitno i kao definitivno pretjerivanje. U najnovijim istraživanjima išlo se za time da se istražuju određeni metabolički procesi, odnosno promjena prehrane i njen utjecaj na te procese.

THINKSTOCK

Neki su znanstvenici polazili od smanjenja unosa šećera. I doista, pokazalo se da neke stanice raka metaboliziraju bitno veće količine glukoze od normalnih razina, što znači da smanjenje unosa šećera doista može dovesti do usporavanja njihovog rasta. Prošle godine je istraživač sa Sveučilišta Columbia Siddhartha Mukherjee sa svojim suradnicima da dijeta s malo šećera, a puno proteina i masti, tzv. Ketonska dijeta, može utjecati na učinkovitost najmanje jedne vrste kemoterapije.

U članku u Natureu istraživači su ustvrdili da je taj efekt povezan s povišenim razinama inzulina što ih gušterača otpušta u krvotok kao odgovor na ono što se jede. Nekako u isto vrijeme međunarodna skupina istraživača zaključila je u Science Sgnaling da su “samo neke stanice raka osjetljive na uskraćivanje glukoze, te da su mehanizmi koji se kriju iza toga još uvijek nejasni”.

Drugim riječima, izbacivanje šećera iz prehrane može pomoći u borbi protiv nekih vrsta raka, ali stvari nisu tako jednostavne da se može zaključiti da se na taj način može liječiti svaki rak. Većina istraživača zato se usredotočila na nešto drugo, na proteine, odnosno na istraživanja koja su pokazala da se uskraćivanjem amino kiselina serin i glicin također može utjecati na razvoj raka.

Nadalje, studija iz 2018., također objavljena u Natureu, pokazala je da kemoterapeutik methotrexate reagira na amino kiselinu histidin. Asparagin je, pak, uključen u razvoj metastaza kod raka dojke. Veći dio zanimanja privukao je metionin, u visokim razinama prisutan u jajima i crvenom mesu. Prošle godine je istraživanje s Rutgersovog instituta za rak u New Jerseyju pokazalo da je smanjivanje unosa tog proteina “obećavajuća protutumorska strategija”, posebno pri tumoru mozga i melanomu.

Metionin se proizvodi u normalnim stanicama, i to iz homocisteina, folata i vitamina B12. Pokazalo se da dotičnim stanicama raka trebaju veće količine enzima za sintetiziranje metionina nego što im je na raspolaganju u tijelu, te su im jedini izvor povećane količine iz hrane. A to znači, jednom kad im se to uskrati prilagođenom prehranom, bitno im je smanjen materijal za rast i rak se razvija puno sporije.

Locasale i kolege pokazali su nedavno da se smanjivanjem metionina smanjuje rast tumora i kod miševa i kod ljudi. Ovakva istraživanja omogućuju nutricionističkim pristupima da djeluju s puno većom preciznošću. Problematično je do sada bilo to što se puno toga odnosilo na podatke ljudi koji su iznosili vlastita iskustva, pa se dolazilo do zaključaka, poput, da ljudi koji jedu puno badema rjeđe imaju određene vrste raka, iz čega bi se zaključilo da to ima veze jedno s drugim.

BILL BRANSON / PUBLIC DOMAIN

Locasale je, međutim, složio znanstveni rad ispunjen složenim statističkim proračunima. Ono što komplicira situaciju je da je rezultat Locasaleovih izračuna, kojom se smanjuju razine metionina, prehrana najbliža veganskoj. S druge strane ono do čega su došli Mukherjee i kolege predstavlja uključivanje ketonske dijete. A to su suprotstavljene stvari, zbog kojih se onda događa da jedan dan u medijima imate jedu dijetu “kao lijek protiv raka”, a drugi dan bitno drugačiju. Locasale i Mukherjee, unatoč tom “ratu”, ne ratuju međusobno. Baš suprotno.

“Još dokaza o fascinantnoj povezanosti između prehrane i raka”, tweetao je nedavno istraživanje s Dukea, po jednodimenzionalnoj logici stvari, reklamirao je “neprijateljsko” istraživanje s Dukea.

“Nije riječ o ‘izgladnjivanju’ raka, nego puno više u tome da se precizno pronađu ranjive točke metabolizma kojima se povećava učinkovitost terapija.”

Tako se dolazi do pojma hrane kao terapije u pravom smislu riječi. Karcinom je izraz koji obuhvaća mnoštvo različitih bolesti s različitim metabolizmima u različitim stanicama u različitim dijelovima tijela. Tako da ne može samo jedna metabolička terapija biti primjerena svakoj osobi. Iz slučaja Locasalea i Mukherjeeja vidi se da ono što može usporiti jednu vrstu raka, drugu može ubrzati.

Isto kao što je smanjenje unosa šećera krucijalno osobama s dijabetesom, dok je s druge strane po život spasonosno kod osobe u kritičnoj hipoglikemiji. James Hamblin se poziva na vlastitu, kako kaže “provokativnu” studiju iz 2017. o dodacima vitamina B12 koji mogu pridonijeti prevenciji anemije kod ljudi koji ne dobivaju dovoljno hrane. S druge strane ispalo je da se time uspostavlja metabolički mehanizam koji pogoduje razvoju stanica raka pluća.

Hranjive tvari ili vitamini nisu tek dobri ili loši po logici da se bore protiv raka ili mu pogoduju. Hamblin zato upozorava, jako upozorava, na oglase u kojima očito manekenke ili manekeni, fotošopirani i zaogrnuti u liječničke mantile obećavaju čudesa evo baš s tim proizvodom što ga oni nude. On upozorava i na to da je ključna stvar pri svakom liječenju da je pacijent dobro uhranjen. No, tu se onda dolazi do onog pravog izbora, da hrana u njegovom slučaju bude precizno odabrana tako da točno pogoduje zdravim, a iscrpljuje zloćudne stanice tkiva.