Bio je tako lagan taj tabut koji sam nosio davnog julskog dana u Potočarima. Gotovo prazan. Od čovjeka kojeg su sahranjivali pronađeno je bilo tek nekoliko koščica. Sljedeći je bio još laganiji. I sve tako, jedan za drugim. Sve lakši od lakšeg. U Prebilovcima nisam bio. Ali sam gledao te ostatke. Koščice koje je ljubav preživjelih članova porodice pokušala ponovo sakupiti u nešto što će biti sahranjeno kao ljudsko biće, a ne par rebara i nadlaktica koje zvijeri, ljudske i one druge nisu raznijele. Na Ovčari, također nisam bio. Ali iz doživljenih praznina, slutim hladnu mrklinu u dušama onih čije su voljene, bolesne i nemoćne, odveli iz bolnice, strijeljali u nekom šumarku i zatrpali u masovnu grobnicu. I gdje nije bio kraj uništenja ni jednih ni drugih ni trećih.
Kao što su onomad bili uništeni, tako se njihovo uništenje nastavlja kroz mrzilačke parole o navodnom nezaboravu i (ne)oprostu, testesteronske ispade poluinteligenata koje predvode razni huškači, mudroseratorstva raznih kvaziintelektualaca koji upozoravaju da “nam” se to više nikada ne smije ponoviti, a da nam se ne bi ponovilo, trebamo samo riješiti problem ovog ili onog “remetilačkog faktora”. Kada su farizeji upitali Hrista da im kaže kada će doći Carstvo nebesko koje su zamišljali kao ultimativani poraz svih svojih nacionalnih neprijatelja, on im je odgovorio da ono neće doći tako da bude vidiljivo, odnosno da se neće raditi o političkoj tvorevini.
Dva milenijuma kasnije, Adolf Hitler je ubjeđivao svijet da će rajsko stanje čovječanstva nastupiti onda kada se oslobodimo rasnih parazita, posebno Jevreja, koji potkopavaju sreću i napredak bijelog čovječanstva. Ovaj njegov poraženi recept teško da je nestao, jer i dalje slušamo kako će naš gordi Babilon biti sasvim perfektan “ako” nestane Srba, Bošnjaka, Hrvata, kapitalizma, socijalizma, homoseksualaca, imigranata, muslimana, nacionalnih i vjerskih izdajnika. Samo to jedno targetirano zlo da iščezne i svi ćemo biti zauvijek sretni: Zavjetnici, Antidejton, malodobni crni legionari, vehabije, graDŽani, deregulatori tržišta, histerični sektaški ljevičari i vječni moralizatori. Svako ima svoju projekciju odstranjivanja “zla” jednostavnim hirurškim potezom.
I za svoju tezu uvijek pronalaze neoborive dokaze u sličnoj teoriji onoga drugoga u kojoj su upravo oni ti koje valja odstraniti. Makar na način da se na tu temu organizuje seminar i konferecija, ili izmami projekt-donacija. No ono što je na kraju rezultat te perverzne igre je isključivo i samo proizvodnja praznine. Temeljnog satanskog razmišljanja da je vječni problem onaj drugi.
I svi takvi od reda, uključujući i nabijeđene ultrapravednike koji smatraju da će svijt postati bolji nekim dekretom po njihovoj volji, na kraju isadnu smiješni kao Mustafa Busuladžić koji je, sa revnosnom vjerničkom zabrinurošću konstatovao da je lihvarstvo u čaršiji još gore od kako su Jevreji “nestali”. Na sličan način svi šoveni otkrivaju da su sami sebi strašniji katili od onih čiji su nestanak projektovali kao svoj istorijski spas. Na isti način tobožnji kosmopoliti i kojekakvi liberali bi ustanovili da su daleko strašniji korupcionaši, a i šoveni od primitivaca kojima se izruguju, a ljevičari duplo gori tirani nad svojim pristašama od onih koje su svrgli.
Takva subina ponajčešće zadešava sva naša stratišta, pa i Srebrenicu. Jedni divljaju da sjećanje na nju satru i omalovaže pretvaranjem sjećanja na svoje stradanje u kičasti obrazac, dok je drugi satiru i omalovažavaju pretvarajući je također u kičasti obrazac za obračun sa drugim kičastim obracem. I tada svi oni čije kosti njihovi najmiliji sabiru da ih ljudski sahrane bivaju zvjerski ubijeni i odljuđeni još jednom. Obije njihove smrti bijahu plod paklenog trgovačkog dogovora, jednoga ratnog, a drugoga poratnoga. Jednom ubijeni kao ljudi oni daleko manje žive u srcima svojih voljenih, koliko kao uvijek iskoristivi materijal za kampanje onih kojima trebaju za sve osim za ljubav. Bilo one čija je poruka “nikad više” u svrhu pražnjenja srca od bilo kakve empatije, pa do dežurnih utjerivača humanosti. U to ime teba podsjetiti na vječnog idealistu Vladu Gotovca koji je, jednom prilikom zabilježio da “pozivanje jedne nesreće da neprestano opominje izaziva i održava tjeskobu grešne svijesti.” Drugim riječima “ako se pozivanje kontrolira, ako je ono samo sredstvo, ako neko odlučuje gdje i kad će se opomena javiti, onda je u pitanju represivno izazivanje bolesnog stanja moralne svijesti. Time se ne žele suzbiti određene negativne tendencije, već se nastoje destruirati izvori oslobodilačkog odnosa prema nesreći: s prenošenjem tog djelovanja na sve šire oblasti prošlosti; kao tradicije pada. U pitanju je metoda posrednog genocida, koja se služi epizodom kao sredstvom uništavanja cjeline. Umjesto učiteljica života, historija postaje njegov trovač: preko genocidne moralne intepretacije.”
U takvoj intepretaciji preostaje samo užas praznine, strašniji od svih sanduka i tabuta, sa dvije-tri preostale koščice. Čovjekove.
Vuk Bačanović l dnevnik.ba