Godine 1934. jedina stvar koja je priječila Hitlera da napadne Francusku bila je linija Maginot. Doista to je bila jedina prepreka koja je Hitleru bila na putu prema osvajanju zapadne Europe. Sustav utvrda sezao je uzduž istočne granice Francuske od Švicarske do Belgije, a sagrađena je između dva svjetska rata. Ime je dobila po Andreu Maginotu, francuskom ministru obrane i činila se neprobojnom jer je bila sazdana od kamenih i betonskih blokova, bunkera i ugrađenih željezničkih šina i na mjestima je imala i po nekoliko katova.
Glasne o njezinoj neprobojnosti došle su i do Hitlera, koji je bio uvjeren da ju neće probiti ni njegove trupe. Stoga je njemački OKH – Vrhovno zapovjedništvo Vojske – angažirao inženjere iz Kruppa, tadašnje moćne tvornice čelika iz Essena, da dizajniraju dovoljno jako oružje koje bi moglo uništiti francusku fortifikaciju.
Tražili su čudovište, čije bi granate imale snagu razoriti armirani beton i probiti ga do dubine od gotovo 75 cm i barem tri metra debelog čelika.
Da bi mogli ispuniti taj zadatak, Kruppov inženjer Erich Muller izračunao je da oružje mora biti daleko veće i puno moćnije od bilo kojeg topa kojeg je do tad svijet vidio. Konačno, Muller je napravio nacrt i predstavio ga zapovjedništvu.
Nazvali su ga Schwerer Gustav (Teški Gustav). S kalibrom od 780 mm,mogao je ispaliti projektil težak 10 tona na udaljenost od oko 55 km. Schwerer Gustav bio je doista impozantan. Cijev je bila dugačka 30-ak metara, dulja od bilo koje topovske cijevi ikad. Tijelo je bilo također glomazno, zapravo je više bio sličan omanjoj zgradi nego li topu. Od postolja do vrha bio je visine četverokatnice, koja je zajedno s cijevi bila dugačka oko 45 metara i ukupno teška oko 1.300 tona. Za primjer, današnji Space Shuttle teži oko 2.000 tona.
Same granate koje su bile konstruirane samo s jednom mišlju – da razore svaki cilj – bile su dulje od 3,5 metara i teške oko devet tona. Da bi ju se postavilo u cijev, trebalo je desetak vojnika. Da bi se mogao pokretati Schwerer Gustav je bio postavljen na dva seta šina.
Zapovjedništvo je naručilo dva primjerka – jedan je trebao biti Schwerer Gustav, a drugi nešto manji model nazvan ‘Dora’.
Naravno, tako veliki projekt nije mogao biti dovršen u onom roku koji je Hitler želio, a njemu se žurilo da što prije napadne Francusku. Nije više bio zabrinut jer je znao da je njemačka vojska znatno brojnija od francuske.
Iako je lako osvojio Francusku, Hitler je i dalje želio imati u arsenalu i ovo razorno oružje. Stoga je napad na Sevastopolj bio odlična prilika da isproba top. Na postavljanju čeličnog diva angažirali su 4.000 vojnika.
U pet dana, između 5. i 17. lipnja 1941. Schwerer Gustav ispalio je 48 projektila što je značilo oko 30.000 tona municije. Cijev topa, koja je tijekom testiranja ispalila oko 250 projektila, jednostavno se prenapregnula, a slično se dogodilo i s vojnicima koji su ga opsluživali.
Nakon bitke, top je ponovno vraćen u Krupp da bi zamijenili rezervne dijelove i pripremili Gustava za napad na Lenjingrad. Dovukli su ga do Lenjingrada i upotrijebili ga samo jednom. Nijemci su zaključili da je ovako glomazno oružje vrlo nepraktično. Prije svega, bila je potrebna prevelika posada da bi se ispalio samo jedan set municije. Tijekom bitke, bilo je preveliki luksuz trošiti toliko ljudi da obavlja samo jedan zadatak.Osim toga, trebalo je angažirati cijele trupe po nekoliko dana da bi se divovski top pomaknuo s mjesta, pa je takvu akciju bilo nemoguće izvesti u tajnosti. Također, bilo ga je nemoguće kamuflirati i sakriti od avionskih napada.
Također, mogao se kretati samo po posebno konstruiranim šinama, pa mu je bilo nemoguće kretanje po zahtjevnijim terenima. Također, šine su se morale unaprijed postavljati, pa su Saveznici mogli jednostavno saznati što Hitler smjera i kamo će krenuti s trupama, te mu tako pomutiti planove.
Konačno i cijena streljiva bila je previsoka u odnosu na municiju za manje i pokretljivije tenkove.
Konačno, Nijemci su odlučili umiroviti Schwerer Gustava, a da bi bili sigurni kako se njihovi neprijatelji neće domoći tog oružja i upotrijebiti ga protiv njih, rastavili su ga. Ni danas se ne zna gdje su završili dijelovi.
wpDiscuz