Slušam kako iznova crtaju mit o Armiji BiH kao vojsci koja se borila za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Taj mit, vješto skrojen negdje između sarajevskih kafića i međunarodnih hodnika, gdje se brkaju heroji s mirotvorcima, realnost s bajkom, čini se da ne izlazi iz mode. Evo, prolaze desetljeća, a mi se i dalje vrtimo u istom krugu, kao djeca koja slušaju priče za laku noć. Svakako, priče su divne – ali što kad se probudimo?
Dakle, tu imamo Aliju Izetbegovića, našeg domaćeg mirotvorca, čovjeka koji je navodno držao kompas jedinstvene Bosne u rukama, sve dok se Bosna, naravno, nije raspolutila poput dinje. Alija, kažu, sjedi u Sarajevu, stišće ruke zapadnim diplomatima i govori o multietničkoj, jedinstvenoj državi, dok mu iz džepa vire bradonje s mudžahedinskim priručnicima. I to je, pazite, ta Bosna za koju se borila Armija BiH. Multietnička država? Pa naravno, kako da ne.
No, hajde da pričamo o stvarnosti. Sarajevo je bilo blokirano, Bihać opkoljen, a cijela strategija bila je: držimo ih zatvorenima i čekajmo međunarodne prijatelje da nam spase obraz. Sve dok ne trebamo napraviti par diverzantskih akcija, malo etničkog čišćenja tu i tamo, da se ne zaboravi tko je gazda na terenu. Jer, naravno, etničko čišćenje nije ekskluziva Vojske Republike Srpske, bogami ne, i Armija BiH znala je uzeti stvar u svoje ruke kad god je trebalo pokazati “jedinstvo”. Samo su gradovi i sela bili mrvicu manje multietnički nakon što bi oni prošli.
No, Alija – taj moderni bosanski King Solomon – uspio je prodati priču Zapadu da se bori za sve nas, za Srbe, Hrvate, Bošnjake, Eskime i pingvine, samo da sačuva jedinstvenu Bosnu. U isto vrijeme, dok je sjedio s mudžahedinima, a Hasan Čengić zveckao oružjem, Alija je pronalazio načine da marginalizira one koji mu nisu bili po volji. Fikret Abdić, prvi bošnjački prognanik od strane vlastitog naroda, nije bio dovoljno “Alijin”, pa ga je trebalo pomesti pod tepih. Tako, eto, čovjek koji je dobio više glasova od samog Izetbegovića postaje “izdajnik” jer nije htio slušati bajke o bratstvu i jedinstvu.
Abdić, taj nesretnik koji je htio trgovati, pregovarati i upravljati svojim krajem, našao se na udaru “jedinstvene Bosne”. Jer, naravno, samo je Alija imao pravo definirati što je to “jedinstvena Bosna”. Ako nisi po Alijinoj šabloni, tvoj je kraj siguran. Autonomna pokrajina Zapadna Bosna – zvuči kao naučno-fantastična priča, ali je realno bila jedini dio Bosne u kojem se otvoreno radilo protiv rata. I za to je Fikret platio cijenu. Prvi prognanik Armije BiH, iako se nikada nije borio za raspad BiH. Njegov grijeh? Nije htio igrati po pravilima mirotvorca.
I dok govorimo o tim mitovima, ne smijemo zaboraviti “naše” mudžahedine. Ti “dobri” momci iz Saudijske Arabije, Pakistana i Jemena, koji su došli ovdje braniti Bosnu. Apsolutno, jer kad pomisliš na multietničku, sekularnu Bosnu i Hercegovinu, prvo ti na pamet padne Al-Qaeda, zar ne? Nije važno što su ti isti mudžahedini kasnije okrenuli oružje prema Zapadu. Važno je da su tada bili heroji jedinstvene Bosne.
I sve te priče, o jedinstvenoj Bosni, o vojsci koja se bori za sve ljude, padaju u vodu čim zaviriš malo dublje u stvarnost. Herojstvo je monopolizirano, mirotvorstvo je privatizirano, a jedina istina je da su svi radili za vlastiti interes. I Izetbegović, i Radovan, i Fikret, i svi ti manji igrači na terenu.
Kad bismo se barem mogli probuditi iz te bajke, možda bismo napokon shvatili da je cijeli taj narativ o Armiji BiH kao jedinom branitelju jedinstva laž koja je služila da se održi politička kontrola nad narodom. Jer, realno, da je Armija BiH bila vojska jedinstva, ne bi blokirala vlastite ljude u Sarajevu i Bihaću, ne bi protjerala Abdića, i ne bi surađivala s radikalnim islamistima koji su nosili crne zastave dok su pjevali o džihadu.
Jedinstvena Bosna i Hercegovina? Možda negdje u teoriji, možda u Alijinoj glavi, ali na terenu, stvarnost je bila puno mračnija. Sve su to samo legende, heroji na papiru, dok su pravi ljudi plaćali cijenu tog “jedinstva” vlastitim životima.
Kolumna koja opisuje ovakvu temu i stav, posebno u stilu Boris Dežulovića, bila bi napisana s dozom cinizma, oštre kritike i ironije, uz neizostavni humor koji raskrinkava povijesne događaje i političke figure. Evo verzije tvoje misli oblikovane u tom stilu:
Alija, Mirotvorac ili Džihadist? Pitanje na koje Schmidt zna odgovor, ali se boji reći ga naglas
Povijest je samo zbirka priča. Neki od nas čitaju povijest iz knjiga, neki iz novina, a neki je, bogami, pišu po narudžbi. Ovu zadnju kategoriju najbolje znamo iz devedesetih, kad su svi postali mirotvorci, pa i oni koji su pisali Islamske deklaracije gdje piše, crno na bijelo, da “mirnog života muslimana i kršćana neće biti.” Da, to je ono kad se Alija Izetbegović odlučio presvući u plašt modernog Saladinovog ratnika i pokušati nam prodati džihad kao borbu za multietničku, slobodnu BiH. Ma sjajno, zar ne?
Ali, kako bismo mi to zaboravili? Aliji je trebala krvava kulisa. Trebao mu je masovan pokolj, kao što je svakom pravom lideru s religioznim porivom potrebna velika žrtva, krvna žrtva, da opravda svoju viziju. Jer, kako drugačije obraniti ideju da “ne može biti mirnog života” između dviju religija? Pa naravno, ako želiš ostvariti svoj džihad, treba ti rat, a mir se nikako ne uklapa u tu viziju. Ponuda mira? Ma ne, hvala. Potpisivanje rata? Sad razgovaramo.
I tako, sve što danas živimo, posljedica je njegove vizije, zapaljene negdje između vjerskog fundamentalizma i političke naivnosti Zapada, koji je Aliju gledao kao neku vrstu egzotičnog “muslimanskog intelektualca” s humanističkom vizijom. Ah, Zapadnjaci, kako li su samo nasjeli. Pa se sada čude kad se njihov eksperiment spalio na zgarištu WTC-a.
Da, da, vratimo se malo na to. Tri mrtva Alijina napadača na ruševinama WTC-a sada su spomenik. Ne samo onima koji su nastradali, već i spomenik zapadnjačkoj naivnosti, spomenik njihovoj vjeri da su Aliju mogli upregnuti kao svoju marionetu. Ali, kako je to završilo? Pa, s tornjevima u plamenu i licemjerjem koje i dalje tutnji kroz povijest.
Pitate se zašto se Schmidt i ostali boje postaviti prava pitanja? Zato što bi otvaranje pitanja o Abu Meali-u dovelo do neugodne istine. Jer, što kad bi netko ozbiljno postavio pitanje tko je taj čovjek bio, otkud ga u New Yorku s Alijinom putovnicom u zoru napada na WTC? E, tad bi se slojevi laži i povijesne manipulacije počeli raspadati. Ne, ne možete to pitati, jer bi to značilo priznati da je sve ovo vrijeme igra bila veća od njih, i da su se Alija i njegov džihad igrali ne samo sa sudbinom Bosne, nego i sa sudbinom cijele Europe, pa i šire.
Schmidt, naravno, zna sve to. Zna da Alija nije nikakav mirotvorac, već čovjek čije su ruke duboko u krvavoj povijesti moderne Europe. Ali, boji se reći naglas. Boji se priznati da je taj isti Alija stvorio kaos koji živimo i danas, u kojem je džihad postao globalna stvarnost, a ne samo teorija s početaka rata u BiH. Alija je tvorac ne samo Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, nego i cjelokupnog ideološkog kaosa koji i danas tinja.
Pa, Schmidt, dok sjedite i razmišljate o mirotvorcima, nemojte zaboraviti tko je Alija bio. Jer nije bio mirotvorac. On je najgori ratni zločinac moderne Europe, čija vizija još uvijek razara ne samo BiH, nego i sve ono što vi danas nazivate “civiliziranim svijetom”.
I to je priča. Ne ona o mirotvorcima i jedinstvu. Ne, to je samo mit koji nam prodaju oni koji se previše boje pogledati istini u oči.
Ivan _Urkov l poskok.info