Published On: Pon, ožu. 6th, 2017

HEROJ ILI ZLOČINAC Tko je zapravo Vladimir Putin?

VJEROJATNO nema čovjeka o kojem se zadnjih mjeseci više piše od ruskog predsjednika Vladimira Putina. Kad je on u pitanju, zaista je prikladno iskoristiti čuveni citat Winstona Churchilla: “Zagonetka zamotana u misterij unutar enigme.”

Je li Putin najopasniji čovjek na svijetu?

Prije samo pet godina u američkoj predizbornoj kampanji Barack Obama se otvoreno narugao Mittu Romneyu koji je Rusiju opisao kao “našeg geopolitičkog neprijatelja broj 1”. “Osamdesete godine traže svoju vanjsku politiku natrag, jer Hladni rat je završio prije više od 20 godina”, odgovorio mu je Obama. Kao što piše Economist, nakon što je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, aneksirala Krim, izvršila masovni pokolj iz zraka u Siriji te hakiranjem i propagandom utjecala na američke izbore u korist Donalda Trumpa, ispostavilo se da je Romney ipak bio u pravu prenosi Index.hr

Bilo bi logično zaključiti da se Hladni rat vratio na velika vrata, budući da svaki tjedan svjedočimo novim prijetećim postupcima ili izjavama koje pristižu iz Rusije- od ruskih ratnih brodova nadomak britanske ili američke obale, preko ruskih vojnih aviona koji presreću avione i brodove NATO članica, preko neizravne prijetnje nuklearnim udarom na Norvešku zbog prisutnosti američkih snaga, pa sve do vojne simulacije istog takvog napada na Švedsku ili masovnih vježbi pripreme za nuklearni rat. Odnosi Rusije i Zapada od raspada Sovjetskog Saveza nikad nisu bili gori, a pozicija Moskve nikad jača.

Ruski oligarh koji je pao u nemilost Kremlja i nakon odslužene zatvorske kazne za utaju poreza izbjegao u Švicarsku, Mihail Hodorkovski, smatra da Putin nije monstrum, već osoba s mentalitetom ruskih sigurnosnih službi (i sam je bivši agent zloglasnog KGB-a) i ruske mafije. Naime, radi se o mentalitetu suštinski različitom od onog zapadnih demokratskih lidera, što je izvor stalnih tenzija i nemogućnosti postizanja dogovora između dviju spornih strana.

No još jedan poznati disident u egzilu, Gari Kasparov, smatra da je Putinov glavni dugoročni cilj uništiti sustav globalne sigurnosti, a Donald Trump, kojem je sofisticiranom cyber kampanjom vjerojatno pomogao dobiti  izbore, njegov je idealni “agent kaosa”. Prije izbjeglištva u inozemstvo, Kasparov je dva puta zatvoren u Rusiji zbog svojeg oporbenog angažmana u koaliciji Druga Rusija. On smatra da ni u kojem slučaju ne bi trebalo podcijeniti prijetnju koju predstavlja Putin: “Dok god je Putin na vlasti, nastavit će s politikom konfrontacije jer je njegovo napadanje SAD-a i  slobodnog svijeta, kreiranje kaosa i nestabilnosti jedina izlika za beskonačni ostanak na vlasti”.

Ravnatelj britanske obavještajne agencije MI6 također upozorava da zemlje poput Rusije mogu koristiti “cyber napade, propagandu ili subverziju demokratskog procesa” za svoje strateške ciljeve, kao i to da su ovakve akcije “fundamentalna prijetnja našem suverenitetu”. Ovogodišnji izbori u Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj, kritični za budućnost Europske unije, mogli bi potvrditi navedena upozorenja.

Je li Putin najbogatiji čovjek na svijetu?

Kada je prije godinu dana svijet potreslo masovno curenje dokumenata o pranju novca i utaji poreza preko offshore računa odvjetničke tvrtke Mossack Fonseca, poznatije kao Panama Papers, novine poput Guardiana ubrzo su utvrdile da su Putinovi bliski suradnici na tim računima držali čak dvije milijarde američkih dolara.

Ipak, čini se kako bi to mogao biti tek vrh sante leda kada je riječ o Putinovom bogatstvu. Točan iznos praktički je nemoguće utvrditi, s obzirom na to da su sredstva vjerojatno raspršena u mreži njegovih suradnika, državnih, kvazi privatnih i fantomskih tvrtki te nekretnina. No bivši savjetnik Kremlja, Stanislav Belkovski, 2012. je naveo da ono iznosi 70 milijardi dolara, što bi Putina smjestilo među 10 najbogatijih ljudi na Forbesovoj listi, a našao bi se i nadomak službeno najbogatijeg čovjeka na svijetu, Billa Gatesa.

Drugi, manje pouzdani izvor tvrdi da bi mogao biti “težak” i do 200 milijardi dolara, što bi ga učinilo uvjerljivo najbogatijim čovjekom na svijetu. Prema dosjeu koji je 2012. sastavio ubijeni političar Boris Nemcov, Putin ima čak 20 palača, 4 jahte, 58 aviona i helikoptera te kolekciju satova vrijednu skoro pola milijuna dolara.

Je li Putin borac protiv zapadne hegemonije?

Njegov agresivni stav prema Zapadu zasigurno se može tako tumačiti, što njemu naklonjeni mediji i komentatori zdušno i rade. Putin je, kako tvrdi autor Peter Pomerancev, postao svojevrsni “Che Guevara desnice” koji se hrabro opire globalističkom establišmentu koji se miješa u unutarnja pitanja drugih zemalja. Međutim, u praksi je Putinov navodni anti-imperijalizam samo zamjena jednog imperijalizma drugim, i to onim koji se ne libi sustavnog gađanja civila  i korištenja zabranjenih oružja u ratu, pučeva u suverenim zemljama, aneksije i “hibridne invazije” poput one u Ukrajini. Rusija se jedan čas predstavlja kao protivnik zapadne liberalne hegemonije, a drugi čas kao saveznik Zapada u borbi protiv islamskog terorizma. Kremlju ideologija ustvari predstavlja samo jedan od alata za promicanje vlastitih interesa.

Je li Putin diktator?

Putin nije diktator u konvencionalnom smislu. Rusija formalno ima višestranačku parlamentarnu demokraciju i višestranačke izbore kojima legitimira svoju vlast, što najbolje pokazuje uvjerljivo osvajanje novih mandata od 2000. godine naovamo.

Urednik Economista i bivši dopisnik iz Moskve, Alexander Lucas, tvrdi da “Ujedinjena Rusija nije stranka, da oporba ne postoji te da Duma nije parlament”. Oporbeni aktivist Leonid Volkov smatra da je na posljednjim parlamentarnim izborima više od trećine od sveukupno 28 milijuna glasova bilo “izmišljeno”, slično kao i na izborima 2011. godine.

Putinizam, kako američko-poljska novinarka i spisateljica Anne Applebaum naziva ovaj sustav, počiva na obećanju obnovljene ruske moći i stabilnosti poretka, što podrazumijeva garanciju vladajućoj oligarhiji o sigurnosti njene pozicije na vrhu društvene ljestvice.

To znači da su u Rusiji izbori temeljito kontrolirani, od kandidata do samih rezultata. U sklopu ovakve “kontrolirane demokracije” Kremlj je izumio i usavršio tehniku režiranja umjetne oporbe koja održava iluziju višestranačja, ali nema nikakve realne šanse ugroziti vlast. S druge strane, aktivisti i političari koji čine autentičnu opoziciju režimu ocrnjuju se kao peta kolona, strani agenti provokatori i neprijatelji ruske državnosti. Ako propaganda nije dovoljna da ih neutralizira, vrši se pravosudna represija (Mihail Hodorkovski, Aleksej Navalni, Pussy Riot), a ako ni to nije dovoljno, pribjegava se ilegalnom teroru, a po svemu sudeći i egzekucijama (Ana Politkovskaja, Sergej Magnicki, Aleksandar Litvinenko, Boris Nemcov i brojni drugi). Najmanje 34 novinara ubijena su u Rusiji od 2000. godine u sumnjivim okolnostima, a samo u tri slučaja počinitelji (ne i eventualni naručitelji) su osuđeni na zatvorske kazne.

Demokracija kao igrokaz

Režimi kao što je Putinov demokraciju vide kao igrokaz, a sve što nije pod njihovom kontrolom shvaćaju kao provokaciju ili kao egzistencijalnu prijetnju. Tako funkcioniraju i mediji – u teoriji su slobodni, ali u praksi sloboda vrijedi samo za one medije koji su dovoljno marginalni te samim time ne ugrožavaju status quo. Po istom obrascu, tržište je samo prividno slobodno, ali rusko gospodarstvo je u suštini puno sličnije saudijskom nego američkom ili zapadnoeuropskom. Glavne grane gospodarstva, pogotovo industrija nafte i plina, ustvari su čvrsto u rukama Putinove klike. Po svemu sudeći, njegov čuveni obračun s oligarsima bio je smjena elite iz Jeljcinove ere onom koja je jednako korumpirana, ali je istovremeno i lojalna Putinu. Putinizam se, uz razne varijacije na temu, može preslikati na brojne države, od Irana do Mađarske, zaključuje Applebaum.

Pristup koji je direktor televizije Russia Today, Aleksandar Nikolov, opisao riječima: “Ne postoji objektivno izvještavanje”, olakšava negiranje bilo kakvih nedjela režima. Laganje u službi statusa quo je opravdano, objašnjava povjesničar Timothy Snyder rezoniranje Kremlja, jer su laži “druge strane” – Zapada – navodno još opakije. Možda je upravo iz tog razloga najprikladniji naziv za Putinovu Rusiju postmoderna diktatura – “likvidni, izmjenjivi pristup moći” bez fiksne ideologije, kako ju je opisao Pomerancev. U kontroliranju javnog mnijenja i neutraliziranju opozicije Kremlj se oslanja na rašireni cinizam i apatiju naslijeđenu iz sovjetskog vremena te na postmoderno relativiziranje istine prema načelu: “Ništa nije istina i sve je moguće”. A to je itekako opasno za načela prosvjetiteljstva na kojima je izgrađen moderni svijet.

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer