Published On: Sri, srp 14th, 2021

Gudelj: Kako je Zoran Milanović postao “naš predsjednik”

Politika kako predsjednika RH, tako i Vlade RH, daje nadu kako za BiH ipak ima nekog svjetla na kraju tunela i kako se bh. Hrvate, u političkom smislu, ipak neće tek tako slomiti.

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović trenutno je, vjerojatno bez konkurencije, najpopularniji političar među Hrvatima Bosne i Hercegovine. To je potvrdila i njegova netom završena posjeta upravo Hrvatima u BiH. Predsjednik Milanović je srdačno dočekan i u Vitezu, i u Mostaru, i u Ljubuškom, i u Tomislavgradu, i u Livnu. Pri tom ne mislimo na doček onih koji su ga formalno dočekivali, nego na doček stanovnika nabrojanih gradova. Ljudi su ga zaustavljali i poklanjali mu slike i zahvalnice, tražili da se fotografiraju i u prolazu mu dobacivali stvari tipa – “hvala Vam predsjedniče za sve što radite”.

Piše: Jurica Gudelj l Dnevnik.ba

Riječ je o spontanim reakcijama ljudi koji u Milanoviću vide nekog tko iskreno zagovara jednakopravnost triju konstitutivnih naroda u BiH, poštivanje Daytonskog mirovnog sporazuma te izmjene Izbornoga zakona u skladu s presudama Ustavnoga suda BiH te Europskog suda za ljudska prava.

K tomu, Milanović kad je o BiH riječ, nepogrješivo stvari naziva pravim imenom. Precizno navodi da se Hrvatima u BiH, u političkom smislu, “krade iz očiju”, jasno aludirajući na činjenicu da hrvatski narod u BiH u tri navrata nije mogao izabrati člana Predsjedništva, nego je umjesto toga bošnjački narod imao po dva predstavnika u kolektivnom šefu države. Jednako tako, hrvatski narod nije imao nikakvoga utjecaja na formiranje vlade platforme i alijanse. Dok danas slušamo otvorene najave kako će ih se potpuno eliminirati iz političkog života na sljedećim izborima. Naravno, ponovno po špranci fenomena Komšić.

Ipak, Milanović među bh. Hrvatima ranije i nije bio neka posebno popularna politička ličnost. To se vidjelo i na posljednjim izborima, kad su se hrvatski državljani koji žive u BiH gotovo pa plebiscitarno opredijelili za Kolindu Grabar-Kitarović, kandidatkinju HDZ-a. Pobjedu Milanovića su bili shvaćali čak i pomalo tragično.

No, za takve sentimente uopće nije bilo opravdanoga razloga. Još u kampanji, odnosno tijekom predizbornih debata, Milanović je od svih kandidata najpreciznije opisivao stanje u BiH i probleme s kojima se suočavaju ovdašnji Hrvati. Istovremeno, bilo je potpuno jasno kako Milanović ni u kojem slučaju neće trpjeti ono što je predsjednica Grabar-Kitarović trpjela – redovite uvrede od istaknutih ličnosti sarajevske politike i javnosti. Umjesto odgovaranja istom mjerom, Grabar-Kitarović je pokušavala, posebno pred kraj mandata, na sve načine dodvoriti se upravo onima koji su je najviše iz Sarajeva napadali, što je na određeni način bilo i degutantno.

Milanović to nikako nije htio trpjeti. Umjesto toga, njegov stil je odriješit i on ne preza od jasnog imenovanja stvari i pojava. Popu jasno govori “pop”, a bobu “bob”.

S druge strane, Hrvati Bosne i Hercegovine dijelom s pravom su, dijelom, bili oprezni prema svakom hrvatskom ljevičarskom političaru ili stranci. Još su vrlo živa sjećanja na vrijeme Račanove i Mesićeve vlasti kad se dogodila glavnina erozije hrvatskih političkih prava u BiH a koju su oni čak i poticali. Također, ogroman broj ljevičarskih političara, intelektualaca i novinara je godinama skupljao bodove i popularnost u Hrvatskoj negativno konotirajući hrvatsku borbu za jednakopravnošću u BiH. Godinama su konzervativni političari i stranke, prvenstveno HDZ, bili jedini koji su pokazivali senzibilitet za političke neprilike svojih sunarodnjaka u BiH.

No, to se već odavno promijenilo. Odavno već u Hrvatskoj postoji konsenzus doslovnih svih relevantnih političkih opcija, kako lijevih tako i desnih, o BiH i položaju hrvatskoga naroda u toj zemlji. Ogroman doprinos rasvjetljavanju hrvatskog pitanja u BiH u međunarodnim krugovima dali su zastupnici u Europskom parlamentu i ispred SDP-a, HSS-a i drugih stranaka, kao i iz HDZ-a. Danas je samo pitanje može li Hrvatska učiniti više, a ne trebali uopće podržavati borbu za jednakopravnošću konstitutivnih naroda u BiH.

To je znak političke zrelosti hrvatskog društva koje prepoznaje silan značaj položaja Hrvata u BiH za sveukupan hrvatski narod i za samu Republiku Hrvatsku.

Iako, dakle, bh. Hrvati nisu glasovali za Milanovića, danas ga doživljavaju kao “svog predsjednika”, što on svakako i jest. Milanović je predsjednik svih državljana Republike Hrvatske, bez obzira gdje žive (od Čilea do Australije), kao i svim onim ljudima koji se osjećaju političkim Hrvatima.

U sinergiji s premijerom Plenkovićem i ministrom vanjskih poslova Grlić-Radmanom, koji rade izvrsne stvari na planu lobiranja za jednakopravnost konstitutivnih naroda u BiH, i Milanović je definitivno postao brana daljnjoj eroziji političkih prava hrvatskog naroda u BiH.

Danas tako napokon imamo uistinu partnerske političke odnose Zagreba i Mostara. Nitko iz Zagreba više ne dolazi u BiH kako bi diktirao politike koje bi se trebale provoditi. Upravo suprotno, Zagreb danas hrvatsko vodstvo u BiH doživljava kao partnere s kojima traži najbolja rješenja za goruća pitanja u BiH.

Ipak, pred Bosnom i Hercegovinom je godina dana tijekom koje će se odrediti daljnja putanja države: ili će se krenuti u smjeru uspostave jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda ili će se dalje ići ka unitarizaciji Federacije i praktičnom izbacivanju Hrvata kao političkog subjekta u BiH. Izborna pravila koja će biti na snazi za izbore sljedeće godine bit će jasan indikator smjera kojim BiH ide.

Politika kako predsjednika RH, tako i Vlade RH, daje nadu kako za BiH ipak ima nekog svjetla na kraju tunela i kako se bh. Hrvate, u političkom smislu, ipak neće tek tako slomiti.

Ni Milanović ni Plenković ne mogu sebi dozvoliti da nijemo promatraju kako se Hrvate u BiH pretvara u nacionalnu manjinu. To bi bio i njihov povijesni poraz.

guest
nije obvezno
0 Komentari
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x