Published On: Sri, srp 22nd, 2015

GREXIT – bolje prije nego poslije?

U Europskoj uniji je ovog ljeta tzv. grexit (Grexit = Greece/Grčka + exit/izlaz) dominantna politička tema. Mnogi govore, nerijetko isključivo, o spašavanju Grčke, eura i eurozone, pri čemu zaboravljaju da je u osnovi projekta Europske unije ideja mira i nenasilja, kao i uvažavanja sviju identiteta, što podrazumijeva i načela harmonizacije i solidarnosti. Doduše, da bi opstao podsustav kakav je eurozona unutar EU, moraju se poštovati pravila, inače će skončati u kaosu.

Podsustav unutar EU zvan eurozona je nastao temeljem Deloresova plana (1989.) i njegovom operacionalizacijom u Ugovoru o EU iz Maastrichta (stupio na snagu 1. studenog 1993.). Rađanje ”ekonomske i monetarne unije” je trebalo stimulirati i preobrazbu EU u ”političku uniju“, ali su takvi pokušaji propadali (sjetiti se sudbine Europskog ustava).

________ piše : prof. dr. sc. Mile Lasić / milelasic.com / autograf.hr 

Rezultat svega je da je EU i danas sui generis tvorevina, ni federacija ni konfederacija, ”nešto između”, s podijeljenim nadležnostima između institucija EU i zemalja članica, razapeta između različitih interesa i modela upravljanja, što joj je vjerojatno i sudbina.

Eurozona je zamišljena kao autonoman podsustav unutar EU koji ima vlastita pravila, koliko god neminovno trpjela i proturječnosti unutar EU i onog što se događa u odnosima EU sa svijetom. Svjetska financijska i gospodarska kriza iz 2008. godine, primjerice, dijelom je utjecala na otkrivanje gorke istine da su sve zemlje eurozone u dužničkoj krizi, pri čemu je situacija u nekima od njih već tada bila dramatična. Te 2009. godine su talijanska državna zaduženja iznosila – 1.757 milijardi eura, španjolska – 569 milijardi, grčka – 271 milijardu, portugalska – 126, irska – 180 milijardi eura. Danas je situacija u većini njih još teža.

Prema kriterijima iz Maastrichta, pak, državni dugovi bilo koje zemlje eurozone ne smiju preći 60% njezinog BDP-a. Tim kriterijem mjereno najgora je situacija bila 2009. godine u Italiji (114,6%) i Grčkoj (112,6%), iznad gornjih granica su bila i zaduženja u Portugalu (77,4%) i Irskoj (65,8%), dok je Španjolska bila nešto ispod ove crte tolerancije (54,3%).

Mjereno kriterijem iz Maastrichta glede novih zaduženja za novi proračun (ona ne bi smjela preći 3% vlastitog BDP-a) svih pet spomenutih zemalja su zaslužile sankcijski postupak, koji je obvezna pokrenuti Europska komisija nakon nekoliko upozorenja tzv. plavim pismima. Po tom kriteriju najlošija je 2009. godine bila situacija u Grčkoj (12,7%), vrlo je slična i u Irskoj (12,5%) i Španjolskoj (11,2%), a daleko su iznad dozvoljenog praga novog zaduživanja i Portugal (8%) i Italija (5,3%).

Iz svih tih razloga se unutar eurozone i EU i počelo tragati za ”euro zaštitnim mehanizmima”, pa su prije pet godina i osnovani međusobno ovisni mehanizmi (izravne kreditne financijske pomoći ugroženoj članici eurozone i mehanizam garancije za funkcioniranje kreditnog instituta po imenu EFSF – European Financial Stability Facility). U međuvremenu su poduzimane brojne revizije, čija je suština u krajnjem efektu da su banke zemalja povjerilaca prebacile svoje rizike na vlastite države i/ili ECB ne smirujući situaciju, dapače.

Iz tih vremena potječe i sporna izjava Angele Merkel kako SR Njemačka ne može biti vječiti ”bankomat” za siromašne južne europske zemlje, čime je pokazana nova njemačka samosvijest. Tim je povodom londonski The Guardian komentirao da Njemačka konačno postaje ”normalnom zemljom”. Ali, kada su Nijemci pokušali pet godina poslije progovoriti o grexitu, razapeti su na stup srama. I u Grčkoj i u drugim zemljama se počelo bulazniti o ”Četvrtom Rajhu”.

Ništa se, nažalost, nije u prošlih pet godina promijenilo nabolje – grčki dugovi su narasli s 271 na 323 milijarde, uzaludan je bio i drugi paket od 240 milijardi, pa se razložno bojati da joj neće pomoći ni treći paket pomoći od 86 milijardi eura.

O tomu su pokušali progovoriti Nijemci, ali su se povukli pred grčkim bijesom i ljubomorom partnera u EU. Njemačka ima trenutno i suficite i stagflaciju, gospodarski joj ide bolje nego drugima. Drugim riječima, nisu samo različiti grčki i njemački, nego i njemački, i francuski i britanski interesi. Iz različitosti interesa je, logično, proisteklo i ignoriranje njemačkog razumijevanja grexita.

Njemački ministar financija Wolfgang Schäuble je pokušavao do zadnjeg momenta upozoriti partnere da bi izlazak Grčke na određeno vrijeme iz eurozone bilo bolje rješenje i za nju, i za eurozonu i za EU od spašavanja Grčke tzv. trećim paketom pomoći. Simptomatično je da su ga podržale samo baltičke zemlje, jer su, kao što je primjer Estonije, nadišle gospodarske i financijske krize isključivim osloncem na vlastite snage da bi bile članicama eurozone.

No, na kraju su i Schäuble i Merkelova popustili, pa su 17. srpnja o. g. u Bundestagu vršili pritisak na zastupnike da podrže plan za spas Grčke, kako je skrojen na summitu eurozone pet dana ranije. Istini za volju, do u posljednji moment se Schäuble pozivao i na ugledne ekonomiste i MMF, na one koji se s pravom pitaju: jesu li grčki dugovi otplativi bez rezanja duga. Otpis dijela duga je, pak, nekompatibilan s članstvom u eurozoni, uzaludno je govorio Schäuble.

Interesantno je da se i u Ateni čula vrlo slična argumentacija, pa je ipak poslije rasprave u grčkom parlamentu, praćene prosvjedima na ulicama, ”za” glasalo 229 zastupnika, ”protiv” 64, dok ih se uzdržalo šestero.

Apsurd je savršen – Grci su nekoliko nedjelja poslije referenduma prihvatili teže uvjete od onih koje su međunarodni vjerovnici nudili prije. Referendum se pokazao Pirovom pobjedom grčkog premijera Tsiprasa. Takvom ”pobjedom” bi se svima mogao uskoro pokazati i tzv. treći paket pomoći Grčkoj. Pri čemu su Grci u jednom u pravu: kad bi pristali na dragovoljan grexit, jer isključenje nije predviđeno osnivačkim aktima eurozone, teško ih je ponovo u njoj zamisliti.

U igri oko grexita nije u pitanju samo izlazak jedne članice eurozone, nego i opstanak i budućnost eurozone, pa i EU; tako je govorila sve do jučer i Angela Merkel. Uostalom, profesori europskih integracija znaju da je latentno u igri u EU u vremenima kriza ideja ”jezgre Europe” i ”satelita”. Taj model dovodi u pitanje, nažalost, važna načela na kojima se temelji EU: supsidijarnost, harmoniziranje i solidarnost, pa ga je ”satelitima” nemoguće prihvatiti.

Nijemci su, dakle, još jednom odustali od nametanja vlastitog koncepta eurozone i EU, koji podrazumijeva daleko racionalnije razumijevanje načela harmoniziranja i solidarnosti.

Upravo na dan kada je njemačka kancelarka Angela Merkel imala 61. rođendan, 17. srpnja o. g., Bundestag je većinom podržao otvaranje pregovora o trećem paketu financijske pomoći za Grčku. Odluka o podršci je usvojena s 439 glasova “za” i 119 “protiv”, dok je 40 zastupnika bilo suzdržano.

Signifikantno je što je nove pregovore s Atenom – usprkos lobiranju Merkelove i njezinog ministra financija – odbilo 60 članova Kršćansko-demokratske unije (CDU) i Kršćansko-socijalna unije (CSU), dok odbijanje ovog plana ljevičarske stranke Die Linke i nije iznenađenje. Da nije SPD, kao mlađi partner u aktualnoj ”velikoj koaliciji” u Berlinu, bio ”za”, Merkelova bi u Bundestagu doživjela fijasko. ”Zeleni” su se inače odlučili suzdržati od glasanja.

Njemačko ministarstvo financija je pokušalo – rezimirajmo – i u samom finišu kritički progovoriti o grčkim dugovima i gotovo bezizlaznoj grčkoj situaciji unutar eurozone ocijenivši još i 10. srpnja u tjedniku Frankfurter Sonntagszeitung grčke planove nedostatnima, te sugerirajući Grčkoj da treba najmanje u razdoblju od pet godina napraviti “stanku od eurozone”, što i nije drugo do “grexit na određeno vrijeme”.

U pregrijanoj atmosferi unutar eurozone i EU morao je tog dana biti odložen već dogovoreni izvanredni summit 28 zemalja EU, pa se 10. na 11. srpnja o. g. održao samo sastanak 19 zemalja eurozone na kojemu je prijedlog njemačkog ministra financija o “privremenom grexitu” odbačen, čime se otvorio put za treći paket pomoći za spas Grčke.

Potom je Grčkoj ponuđen katalog rigoroznih zahtjeva, u čiju provedbu ne vjeruju ni Grci ni drugi Europljani. Zahtjevi upućeni Ateni iz Bruxellesa su inače obrazloženi “nužnošću ponovne uspostave povjerenja” u grčku vladu i imaju elemente ultimatuma. U tom se kontekstu može razumjeti i izjava predsjednika Europskog parlamenta Martina Schulza: “Moramo spriječiti da se Grčku i Grke ponižava”.

Kako se od grčkih populista moglo i očekivati, čak su i neki članovi grčke vlade te zahtjeve nazvali “monstruoznima”, ali ih je grčki parlament usvojio, čime je otvoren put za rasprave i u drugim parlamentima eurozone. Posve je u drugi plan, nažalost, dospjelo pitanje da na godišnjoj razini te reforme znače uštedu od samo četiri milijarde eura, što je tek kap u moru grčkog duga, te hoće li Grčka biti u stanju provesti reforme?

Radi se o reformama poreza na dodanu vrijednost, mirovinskog i pravosudnog sustava, strožoj primjeni EU pravila o kontroli financijskog sustava i osposobljavanju agencije za statistiku Elstat.

Nije se, dakle, uopće radilo o istrčavanju pred rudo konzervativnog njemačkog ministra financija Wolfganga Schäublea (CDU), nego o njemačkom pokušaju da se u eurozonu i EU uvede više reda.

No nakon što je francuski predsjednik François Hollande progovorio o “provizornom grexitu” ocijenivši da bi on ”značio da se Europa kreće unazad”, Njemačka je ubacila u rikverc i pristala na spašavanje Grčke tzv. trećim paketom, za koji je sumnjati da će omogućiti spas Grčke od dužničkog ropstva i njezin ostanak u eurozoni. Čini se čak da bi današnji grexit bio razumniji, jer je jeftiniji od onog neminovnog sutrašnjeg!

14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Vidder sve komentare