Subota, 20 travnja, 2024

Gradonačelnica koja svaki dan čeka da je ubiju

Must Read

Zarifa Ghafari postala je u dobi od 26 jedna od prvih afganistanskih gradonačelnica i sada kaže da u punom smislu očekuje atentat na sebe. Zbog toga se ona, međutim, ne drži po strani. U gradu Maidan Shar od 35.000 stanovnika u provinciji Wardak ured je preuzela u ožujku.

Nosila je bedž sa svojim imenom i sa svojom slikom s crvenim šalom, a u kampanji je nastupala pod ekološkim sloganom: “Održimo naš grad čistim.”

Ghafari je jako svjesna da se nalazi na prvoj liniji borbe za prava žena u Afganistanu, i to u vrijeme kad su aktualni američki pregovori s talibanima mnoge Afganistance ponukali na zabrinutost što bi se moglo dogoditi ako bi ultrakonzervativni pobunjenici ikada sudjelovali u upravljanju ovom zemljom.

“Moj posao je učiniti da ljudi vjeruju u prava i moć žena”, napisala je na Twitteru.

Ghafari nije prva žena koja je preuzela tradicionalno mušku dužnost u afganistanskom patrijarhalnom društvu. Ali je stupila na jedno od najtežih zamislivih pozicija. Ranije su žene postajale guvernerke u Daikundiju i Bamiyi, provincijama koje su po afganistanskim standardima kulturološki tolerantne. Dvije godine je grad Nili u Daikundiju imao gradonačelnicu.

No, ona je odselila u SAD. Wardak je, međutim, izrazito konzervativna provincija, ovdje je potpora talibanima tako raširena da mnoge glavne ceste nisu sigurne za prolaz civila. Prošle godine u jedinoj srednjoj školi u Maidan Sharu za djevojčice, bilo je samo 13 maturantica. Prije nego što je Ghafari postala gradonačelnica jedina žena u gradu koja je imala nekakav vladin posao, osim učiteljice, bila je načelnica tamošnjeg ministarstva za žene.

Ona se nije usuđivala živjeti u tom gradiću, nego je radije živjela u Kabulu i na posao putovala. Isto tako živi i Ghafari. Iz sigurnosnih razloga. Nju je izvorno gradonačelnicom imenovao 2018. afganistanski predsjednik Ashraf Ghani. Ali joj je mandat odgođen za nekoliko mjeseci nakon katastrofalnog prvog dana.

Bio je srpanj i čim je ušla u ured, zgradu su napali gnjevni muškarci naoružani štapovima i kamenjem. Afganistanska obavještajna služba Nacionalno povjerenstvo za sigurnost moralo je poslati odred paramilitarnih službenika kako bi je spasili i ispratili iz grada.

“Bio je to najgori dan mog života”, rekla je.

Prosvjednici su joj vikali neka se ne vraća, a među njima, kazala je, bili su čak i suradnici Mohammada Arifa Shaha Sahana, guvernera Wardaka. Ona ga je optužila da je organizirao taj protest, uostalom, on se i otvoreno protivio njenom imenovanju. Ghafari ne grad tada napustila, ali ne potiho.

“Vrištala sam tako glasno da sam izgubila glas”, rekla je. Otišla je ravno do predsjedničke palače u Kabulu i tamo rekla dužnosnicima da ona neće tako lako odustati.

“Rekla sam im da ću ostvariti svoje pravo na taj ured, pa makar morala zapaliti se ispred palače. I to nije bila isprazna prijetnja.”

Trajalo je to devet mjeseci, ali na kraju je Ghafari uspjela vratiti se nakon što je guverner Jahan podnio ostavku i nakon što je dobila podršku društvenih medija. To nije značilo da su problemi nestali. Daleko od toga. To se vidjelo vrlo brzo tijekom posjeta njoj na radnom mjestu u Maidan Sharu. Radni dan počela je sastankom s 20 općinskih dužnosnika, redom muškarcima.

Zapravo je pokušala. Neki su kasnili. Mnogi su odbili prestati buljiti u svoje mobitele. Nekoliko ih je međusobno razgovaralo., ignorirajući je, sve dok nije dreknula na njih: “Ovo je službeni sastanak. Ako netko ima privatne obaveze, može ići.”

Nakon toga su se smirili i slušali je nekoliko minuta.

“Idite i radite svoj posao”, rekla im je završavajući sastanak. Nakon što je otišla iz prostorije, začuo se glasan smijeh.

Na ulici je okupila skupinu gradskih čistača i pomoćnika gradonačelnice kako bi skupa dijelili plastične vreće za otpatke u sklopu njene kampanje “Čist grad, zelen grad”. Nerado je pustila novinare da ih prate.

“Nemam nikakvih tjelohranitelja. Prema pravilima trebala bih ih imati dva. Ovdje zato nije sigurno.”

Razlog za njenu zabrinutost pokazao se odmah. Na pazaru skupina muškaraca i dječaka okupila se oko nje čim se približila. Mnogi su odbili njene vreće za otpatke. Smeće je bilo razbacano po ulicama. Ali Ghafari se nije predavala, često vičući na rubu glasovnih mogućnosti, tražila je da ljudi uzmu vreće i da ih koriste.

“Ovo je naš grad, trebamo ga držati čistim. Ne mogu to učiniti bez vaše pomoći.”

Neki su joj se smijali. Ali drugi su prihvatili vreće. Tamo se nalazila samo jedna žena, sasvim prekrivena burkom. Ghafari se kasnije ispričala novinaru zbog svoje agresivnosti.

“Kad žena želi raditi u vrlo konzervativnom društvu, mora skrivati svoju pravu prirodu. Mora biti oštra, inače je nitko neće slušati. Moram im dokazati da žene nisu slabe.”

Ona je pripadnica Paštuna, većinske etničke skupine u Wardaku, kći je srednjoškolske učiteljice i pukovnika afganskih specijalnih jedinica. Neudana je iako se 26 godina u tamošnjem društvu to smatra kasnom dobi za ne biti u braku. Ona kaže da je već primala prijetnje smrću i od talibana i od ISIL-a. “Ja znam da će me ubiti, ali nisu oni ti kojih me je strah.”

Puno je zabrinutija, kaže, zbog kriminalnih organizacija koje u tom ratu stoje na vladinoj strani, koji su upetljani u najviše razine korupcije i trgovinu zemljom.

“Zemljoposjednička mafija je ono što me doista straši. Jedan od njih mi je prišao i rekao mi da će mi ispucati metak u glavu ako ne odem odavde.”

Ona nikada nije računala da će dobiti posao u vladinoj službi. U Indiji je završila dodiplomski studij i nastavila je diplomski kada ju je obitelj, tijekom posjeta domu prošle godine, obitelj stala ohrabrivati da pristupi ispitu za javne službenike. Te ispite organizirao je predsjednik Ghani kako bi uveo zapošljavanje po kriterijima sposobnosti.

Ghafari je usto bila i prevoditeljica, te je raditi počela na radio stanici u Wardaku za žene. Bila je u Indiji kad ju je nazvao prijatelj i javio joj da je ured predsjednika Ghanija objavio na Facebooku da ju je imenovao gradonačelnicom Maidana Shara.

“Nisam vjerovala da bih mogla dobiti taj posao zato što nemam niti novac niti političko zaleđe. Ali, kad sam to već dobila, znala sam da želim biti tu i da ću pokušati mijenjati društvo.”

Njena upornost priskrbila joj je određeno poštovanje unatoč gunđanju i bez obzira na prezir s kojim se često susreće. Ponižavajući sastanak s dužnosnicima činilo se da ju nije uzdrmao.

“Ponekad se čini da su svi protiv žena i da smatraju nemoralnom svaku ženu koja je aktivna u društvu”, kazala je.

Ali, na nešto kasnijem sastanku u uredu guvernera, gdje je tema bio cestovni projekt koji gura baš ona, mogla se nazrijeti podrška njoj.

“Iskažite joj nešto poštovanja”, kazao je jedan od prisutnih muškaraca ostalima. “Ovaj projekt bio je mrtav 12 godina, a ona je ovdje samo jedan mjesec i pokrenula ga je. Ona jest žena, ali je moćna.”

Članak je u cijelosti preuzet s Nytimes.com

- Advertisement -

14656 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

14.7K Komentari
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

USTAVNI SUD RH UGLEDAO SE NA USTAVNI SUD BIH: Donose mišljenja i odluke ne pozivajući se na norme i članke Ustava

VEDRAN Đulabić, profesor s Pravnog fakulteta, danas je o upozorenju Ustavnog suda predsjedniku Zoranu Milanoviću na N1 televiziji rekao da je...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -