Stanje u Sarajevu 2017. godine, glavnom gradu Bosne i Hercegovine. I neformalno nacionalnom centru Bošnjaka.
GRAS-ovi tramvaji su iz polovice prošlog stoljeća, smrde i postoji rizik da ispadnu iz tračnica, autobusi neredovito voze i redovito kasne. Revizori su, kao u najboljim skečevima Top Liste Nadrealista, počeli izvoditi nindža poteze protiv nedužnih ljudi. Nastradali su tako turistkinja iz Turske i jedan mladi Sarajlija koji joj je htio pružiti pomoć.
U glavnom gradu redovito nestaje pitke vode. Zovu to redukcijom, koje traju i danima. Turisti se čude, a nekima smeta što ne mogu se tuširati po ćeifu. I, najgore, stručnjaci smatraju da Sarajlije obolijevaju zbog redukcija voda. Tako je jednom prilikom Željko Ler, šef Epidemiološke službe u Zavodu za javno zdravstvo Federacije, izjavio kako “postoji mogućnost da dođe do kontaminacije vode, jer se stvara takozvani fenomen vakuum pumpe u uspostavljanju vodosnabdijevanja, obično se po principu negativnog tlaka u cijevi uvuče i sadržaj oko cijevi. Tako da je to vrlo moguće i ne treba iznenađivati da se građani žale na stomačne tegobe”
Prema nekim procjenama Sarajevo gubi 70 posto vode. Možda sarajevskim elitama nedostaje sistem bonova, kao za gorivo 80-ih godina, pa bi možda trebali uvesti bonove i za vodu po kvartovima. Jer kako objasniti da unatoč poreznoj višegodišnjoj pljački ostalih kantona Sarajevo nije u stanju osigurati građanima pitku vodu, u 21. stoljeću? Uz silni novac, NVO ekipu i međunarodnu pomoć, Sarajevo ne može gostima osigurati tramvaje, čist zrak i pitku vodu: tko je kriv?
U zadnje vrijeme lijeva građanska scena optužuje SDA za sve nedaće u gradu. “Parazitiranje” i “neznanje” glavne su odrednice koje koristi lijeva politička grupacija kako bi optužila vladajući SDA. Mladež se hvali izgradnjom nogostupa, a stariji kadrovi su bez ideja. Što je vidljivo i kad Bakir Izetbegović ulazi u sulude borbe, unaprijed izgubljene, kako bi samo prekrio lošu situaciju u glavnom gradu. Svi su primijetili kako je Izetbegović zaoštrio nacionalističku retoriku, kao što je to bio primjer Pelješkog mosta.
S druge strane, lijeve opcije zaboravljaju da i dok su oni bili na vlasti, za vrijeme premijera Vlade KS Fikreta Musića iz SDP-a, bilo je redukcija vode. U jesen 2011., primjerice, oko 60 posto područja Sarajeva ostalo je bez pitke vode. Istovremeno, SDP-ovi puleni – danas razbacani po GS-ovima, DF-ovima i slično – bili su koncentrirani na pitanje ukidanja ili ne vjeronauka u školama, dok su građani patili. To se ne razlikuje mnogo od hvalisanja izgradnje trotoara u glavnom nam gradu.
Vidljivo je kako dvije strane nisu “odlučile” tko je kriv.
I oprostite što nas se tiče. Na dobar život u Sarajevu imaju pravo i Hrvati. Iako spomeniku za poginula 102 pripadnika HVO-a nema mjesta u gradu.
Poskok.info