Published On: Sri, lis 17th, 2018

“Građanska” opcija još jednom srušila ideju o modernoj i demokratskoj BiH

Prolazi drugi tjedan od održavanja Općih izbora u BiH, pri čemu mnogi nisu zadovoljni rezultatima, ali mnogi i jesu. Ne stišavaju se reakcije, stranke se razbacuju međusobnim optužbama, međunarodni dužnosnici pozivaju na što skorije uspostavljanje vlasti, a trenutna politička situacija ne otkriva baš da će se to skoro dogoditi.

Najnezadovoljniji mogu biti Hrvati u BiH, koji su još jedanput preglasani, odnosno još jedanput nisu bili u mogućnosti izabrati svoga člana Predsjedništva, poziciju koja bi im trebala biti zajamčena Ustavom. Ponovno se dogodila homogenizacija hrvatskoga biračkog tijela oko jednog kandidata, ali to ovog puta nije bilo dovoljno.

Piše: Goran Kutle | Jabuka.tv

Hrvatima su Željka Komšića izabrali Bošnjaci, i to treći put, ma koliko god neki tvrdili da su ga “izabrali građani Federacije BiH”. Dovoljno je samo proći tko je od kandidata za člana Predsjedništva dobio određeni broj glasova na području neke općine. Nakon toga samo usporedite nacionalnu strukturu tih općina s brojem glasova pojedinog kandidata, u ovom slučaju Željka Komšića, i jasno vam je tko je koga tu izabrao.

U bošnjačkoj javnosti očigledno je naslađivanje izborom Željka Komšića za člana Predsjedništva. Bilo kakva kritika s hrvatske strane na njegov izbor ocijeni se moralno “bijednom” te kako je sasvim normalno da Bošnjaci imaju dva člana Predsjedništva jer su brojniji te da oni nemaju namjeru dijeliti s bilo kim “svoju” Bosnu (i Hercegovinu). Birači Željka Komšića postavljaju se u moralno superiornu poziciju kao da su izabrali u najmanju ruku Winstona Churchila Abrahama Lincolna u jednoj osobi, a ne najvećeg “kralja” demagogije u politici u BiH, a Hrvati trebaju biti presretni kako su oni u njihovo ime pametno odabrali.

Bez obzira na to što se ni njihov “Hrvat po mjeri” ne može pohvaliti nekim vrijednim rezultatima za svojih prvih dvaju mandata, štoviše, samo je pojačao tenzije i uspio BiH posvađati s kim god je stigao, oni su ipak odlučili u ime Hrvata kazniti “fašistu i ustašu” Dragana Čovića, makar ima i dosta onih koji su to učinili iz čistog neznanja. Nitko ne spori u cijeloj priči da bi Čovićevi birači mogli dosta toga prigovoriti i njemu samome, ali tu se ne radi o njemu kao osobi i je li nekome simpatičan  ili nije, već samo o pravu koje proizlazi iz Ustava ove zemlje.

Željko Komšić zasigurno neće “otvarati fabrike” i spriječiti iseljavanje mladih kako se glasno nadaju njegovi birači niti će njegov izbor doprinijeti boljoj i uređenijoj BiH, jer on ima ograničene ustavne mogućnosti, a isto tako “galamdžije bez objektivnog pokrića”sigurno neće donijeti neku normalizaciju odnosa u BiH.

Ali, da bismo dobili cjelovitu sliku oko izbora Komšića, potrebno je analizirati broj glasova koje su stranke dobile na državnoj razini pa te glasove usporediti s glasovima njihovih kandidata za člana Predsjedništva.

Nikome nije upitno kako je on izabran apsolutnom većinom glasova Bošnjaka i da kao kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva ima više glasova nego svi kandidati za bošnjačkog člana Predsjedništva.  Jasno da Hrvati nemaju toliko biračko tijelo, pa ako i su dali par stotina glasova Komšiću, to je potpuno zanemarivo. Upitno je samo iz spektra kojih stranaka je stigla ovakva nadmoćna glasačka pomoć Komšiću, ali i to se može razjasniti barem većim dijelom.

Koga su birači pojedinih stranaka podržali u izboru za člana Predsjedništva?

S obzirom na to da su birači u BiH imali četiri glasačka listića na kojima su birali svoje kandidate, moglo je doći do velikog odstupanja u potpori određenim strankama, posebno u FBiH. Primjerice, županijska i federalna razina mogle su biti različite po broju glasova u odnosu na državnu i u izboru za člana Predsjedništva.

Logično bi bilo pretpostaviti da će najmanje razlike biti između glasova koje je neka stranka/koalicija dobila u izborima za Parlamentarnu skupštinu BiH i u izborima za člana Predsjedništva, ako je ta stranka imala kandidata. Odnosno, bilo bi logično da će netko tko je podržao neku stranku na državnoj razini podržati i njezina kandidata za člana Predsjedništva.

Konačan broj glasova svih stranaka iz Federacije BiH koji su ostvarile na državnoj razini

Ali, to se ipak nije dogodilo kod svih stranaka, štoviše vidljiva su velika odstupanja.

Petorica kandidata za člana Predsjedništva imaju veći broj glasova od stranaka koje su ih kandidirale. Prvi od njih je svakako Željko Komšić koji ima čak 127.331 glas više od svoje stranke Demokratske fronte u koaliciji s Građanskim savezom.

Slijedi potom Denis Bećirović koji ima 53.686 glasova više u odnosu na svoju matičnu stranku SDP. Ovdje odmah možemo zaključiti kako se SDP-ovi birači nisu “odmetnuli” pa dali glas Komšiću, već su, štoviše, masovno podržali Bećirovića.

Kao treći kandidat koji ima više glasova u odnosu na svoju stranku na državnoj razini jeDragan Čović, i to 8.290 glasova više. Četvrti je Fahrudin Radončić koji je skupio 7.769 glasova više u odnosu na SBB, dok Jerko Ivanković Lijanović također ima više glasova od Boljitka, i to njih 4.199.

Konačan broj glasova kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH

S druge strane, pet kandidata za Predsjedništvo ima manji broj glasova od stranaka koji su ih kandidirale. Od njih prednjače Šefik Džeferović koji ima 38.165 glasova manje od SDA te Boriša Falatar koji ima 31.880 glasova manje u odnosu na Našu stranku.

Potom slijede Senad Šepić s 11.306 glasova manjka u odnosu na Nezavisni blok, Amer Jerlagić s 8.021 glas manje od Stranke za BiH te Diana Zelenika koja ima 2.731 glas manje u odnosu na Koaliciju “Hrvatsko zajedništvo”.

Konačan broj glasova za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH

Višak glasova koji je Dragan Čović ostvario u odnosu na koaliciju predvođenu HDZ-om BiH nije teško pogoditi. To su glasovi koalicijskog partnera SNSD-a u u srpskim općinama u FBiH, pri čemu se radi o 3.941 glasu. Čoviću je u izborima za Predsjedništvo vjerojatno pripao i ovaj 2.731 glas koji birači “Hrvatskoga zajedništva” nisu dali Dijani Zeleniki, već su zbog nacionalne homogenizacije ipak glasovali za Čovića.

I vrlo vjerojatno su birači HSP-a BiH na državnoj razini, njih 1.052, dali glas Čoviću. Čović je eventualno manji dio glasova mogao dobiti od onih koji su napravili nevažeći listić za stranke, ali su ipak birali njega za Predsjedništvo.

Glasovi koje je od stranaka mogao dobiti Dragan Čović

Možemo s lakoćom pretpostaviti tko je sve podržao i Denisa Bećirovića u izboru za člana Predsjedništva BiH. Gotovo sigurno svi birači stranke A-SDA, njih 29.090 su podržali Bećirovića, jer je ta stranka dala javnu potporu SDP-ovom kandidatu. Potom birači Laburističke stranke i Stranke umirovljenika (obje nisu prešle izborni prag) su također vrlo vjerojatno podržali (ukupno 14.816 glasova) Bećirovića, pošto se radi o strankama lijeve orijentacije.

A Bećirović je zasigurno dobio i dio birača Naše stranke koja nije u potpunosti stala iza svoga kandidata Boriše Falatara. Prema ovoj pretpostavci, dobio je barem duplo manje glasova od tih birača nego Komšić, a radi se o brojci od oko 9.000 glasova. Kad ovo sve zbrojimo, praktično smo izračunali sav “višak” glasova Denisa Bećirovića u odnosu na SDP.

Glasovi koje je kandidat SDP-a Denis Bećirović mogao dobiti od drugih stranaka

Sada slijedi onaj zanimljiviji dio.

Željko Komšić osvojio je čak 2,35 puta više glasova u odnosu na koaliciju DF-GS, pa je za taj “višak” glasova malo teže odrediti od kuda dolazi.

Ali, možemo biti gotovo sigurni za njih barem 3/4. Stoga, krenimo redom.

Željko Komšić je dobio 127.331 glas više od koalicije DF-GS koje ga je kandidirala na izborima, otkrivamo potencijalne glasače iz drugih stranaka

SDA je odradila značajan posao na terenu u izboru Željka Komšića, što se da zaključiti prema svemu što se događalo u izbornoj noći, ali i u izjavama čelnika ove stranke, koji su odjednom postali najveći branitelji koncepta “Komšića nisu izabrali Bošnjaci, već građani FBiH!”. Tako da 38.165 birača SDA koji nisu podržali Džaferovića, zasigurno su glasovi koji su preusmjereni Komšiću.

Vrlo vjerojatno, Komšić je dobio veći broj od onog “viška” glasova Naše stranke, prema našoj pretpostavci radi se o oko 22.000 takvih birača. Potom, treba naglasiti da je u izborima za Predsjedništvo unutar Federacije bilo čak 20.185 manje nevažećih listića u odnosu na izbore za Parlamentarnu skupštinu BiH. Takvi birači mogli bi se okarakterizirati kao oni koji su ogorčeni i razočarani u stranke pa im nisu htjeli dati glas.

Ali dobar dio njih vrlo vjerojatno doživljava Komšića kao nekog “spasitelja Bosne”, kao čovjeka koji će “zaustaviti fašiste Čovića i Dodika”, pa su zbog cjelokupnoga medijskog ludila i pritiska kojem su bili izloženi, masovnoga sijanja straha i mržnje prema Hrvatima, odlučili dati svoj glas Komšiću.

16.132 glasa Bosanske patriotske stranke(BPS) radikala Sefera Halilovića nisu nigdje drugo mogli otići nego upravo Komšiću, makar ta stranka nije relevantan čimbenik na političkoj sceni BiH i nije prešla izborni prag. Ovu tvrdnju nije potrebno dodatno objašnjavati, jer njihova retorika je vrlo bliska. Ovo je već preko 96.000 “dodatnih” glasova za Komšića, nedostaje nam oko 30.000.

Od preostalih stranaka koje su dobile više tisuća glasova, vrijedi izdvojiti glasove koje su dobili PDA (38.288), Narod i Pravda (23.178), Nezavisna bosanskohercegovačka lista (12.389), BOSS – Mirnesa Ajnovića (5.716), kao i “višak” glasova Nezavisnog bloka (11.306) u odnosu na Senada Šepića, te Stranke za BiH (8.021) u odnosu na Amera Jerlagića.

Ovi glasovi vjerojatno su raspoređeni između Komšića i Mirsada Hadžikadića, nove osobe na političkoj sceni i koji je bio ugodno iznenađenje u izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva s 57.098 glasova. Ovdje je malo teže prognozirati tko je koga mogao podržati u izboru za člana Predsjedništva, jer nisu argumenti toliko čvrsti kao kod stranaka koje smo naveli ranije.

S obzirom i na to da Fahrudin Radončić ima više glasova (7.769) od svoje stranke, taj “višak” glasova mogao je skupiti među ovim strankama, kao i Jerko Ivanković Lijanović, koji također ima više glasova (4.199) od svoje stranke.

Lijanović je eventualno dio svojih birača u izboru za člana Predsjedništva mogao dobiti od Stranke umirovljenika zbog njegove “bliskosti” s tom društvenom skupinom, pa je onda i Denis Bećirović potencijalno mogao dobiti nekoliko tisuća glasova među ovim posljednjim strankama. Preostale stranke koje su dobile nekoliko stotina glasova nisu toliko važne za ovu analizu.

Zamislimo da je situacija obrnuta

Nakon detaljne analize svih glasova za stranke iz FBiH na državnoj razini i u izborima za člana Predsjedništva, zamislimo sad sljedećuteoretsku mogućnost.

Ako zbrojimo glasove Dragana Čovića i Dijane Zelenike, jer oni nose apsolutni legitimitet u hrvatskom biračkom tijelu, doći ćemo do brojke od 167.422 glasa, a možemo odbiti 3.941 glas od SNSD-a koji je dobio Čović, da se ne spočitavaju, dolazimo onda do brojke od 163.481. Minimalan (gotovo beznačajan) broj glasova Hrvata dobili su Željko Komšić, Boriša Falatar i Jerko Ivanković Lijanović kao kandidati za članove Predsjedništva.

Što bi se dogodilo da su Hrvati kojim slučajem potpuno bojkotirali izbore za hrvatskog člana Predsjedništva znajući kako u toj utrci, kroz ovakav izborni sustav, jednostavno nemaju mogućnost izabrati bilo koju osobu za svog predstavnika, jer idu na megdan višestruko brojnijim Bošnjacima.

Ali, kako već nisu imali mogućnost izabrati “svog” člana Predsjedništva, odlučili su biti jezičac na vagi u izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva. Zamislite situaciju da je ovih 163.000 Hrvata odlučilo pogledati na lijevu stranu glasačkog listića za Predsjedništvo i dalo svoj glas primjerice Fahrudinu Radončiću.

Uz glasove (uglavnom) Bošnjaka (74.597) koje je on dobio, ako se pridodaju glasovi Čovića i Zelenike, došli bismo do brojke od 238.078.

Nedostižno za bilo kojega bošnjačkog kandidata za Predsjedništvo. Nakon proglašenja izbornih rezultata, pokrene se priča u bošnjačkoj javnosti kako su Hrvati izabrali Bošnjacima člana Predsjedništva. Iz HDZ-a BiH se prave blesavi i odgovaraju:

Radončića nisu izabrali Hrvati, već su ga izabrali građani FBiH!

Hrvati se po društvenim mrežama naslađujuIzabrali smo vam ga jer nam može biti; Džaferović vam je užasan, mi smo odlučili da je Radončić bolji izbor za vas; Mi imamo pravo glasovati za koga god želimo; Idite u Tursku ako želite nekoga birati; Što hoćete reći, da Radončić nije musliman?; Vama je Bošnjak samo tko ima člansku iskaznicu SDA; i tako redom.

A Hrvati k’o Hrvati uopće ne smatraju da je Radončić neki državnik niti ih posebno zanima kakav će odnos imati prema njima kao narodu, već su samo odlučili osvetiti se Bošnjacima što su im izabrali dva puta člana Predsjedništva i pokušavaju i treći put.

Zanimljivo bi bilo vidjeti reakciju onih što smatraju da se “člana Predsjedništva ne smije vrijeđati” ili onih što bi “slali tenkove u Mostar” i misle da “krivo interpretiramo Ustav”. Političke stranke uz vodeću ulogu SDA bi slale brojne pritužbe stranim veleposlanstvima, optuživale Hrvate za diskriminaciju jer im nisu dopustili da izaberu dva člana Predsjedništvakao do sada.

Koja li bi to samo drskost bila?!

Predstavnici OHR-a i stranih veleposlanstava “ne podižući glavu iz pijeska”, šalju idilične odgovore kako je Radončićev izbor potpuno legalan i legitiman i da što prije treba krenuti u proces formiranja vlasti. Zamislite koliki val reakcija bi to samo izazvalo, i kako bi takvo nešto odjeknulo među Bošnjacima?

Naravno, takvo nešto nije moguće jer Hrvatima nije palo na pamet uopće niti pogledati na lijevu stranu glasačkog listića, već su gledali samo “svoju” desnu stranu, što zbog straha, što zbog interesa, što zbog vjerovanja kako čine samo ono što je nužno za svoj narod, a možda i ne toliko što misle da imaju dobar izbor, a kamoli da uopće imaju izbora.

A ovo drugo za OHR i strana veleposlanstva, je potpuno nezamislivo. “Ma haj’te, molim vas!”, rekli bi neki.

Poanta ove usporedbe je da sva priča o građanskom načinu izbora Predsjedništva pada u vodu dok god u Ustavu BiH stoji da je BiH “zemlja tri konstitutivna naroda, Bošnjaka, Srba i Hrvata”. Tu konstitutivnost narodi ostvaruju kroz Predsjedništvo BiH i Domove naroda u Parlamentu FBiH, Skupštini RS-a i Parlamentarnoj skupštini BiH. U suprotnom, da je BiH uspostavljena kao najobičnija građanska država, imali bismo jednog predsjednika i samo jedan Parlament bi nam bio dovoljan, s jednim građanskim/zastupničkim domom.

Međutim, ako netko i dalje želi živjeti u toj iluziji i vjerovati kako je takvo nešto stvarno moguće u BiH, neka mu bude po volji. Isto tako, taj isti ne mora učiti iz povijesti kako su završile sve složene višenacionalne države u kojima je se pokušavalo “zatomiti” nacionalno pitanje i gdje se težilo za politikom apsolutne dominacije onoga višebrojnijeg i jačeg nad onim slabim i malobrojnijim.

Ako netko stvarno misli da je nametanje volje jednom kompletnom konstitutivnom narodu na bilo koji način dobro, pravdajući to raznoraznim floskulama poput one da “Većina mora određivati manjini, a manjina samo treba pokunjiti glavu i slušati” (iako žive u državi po ustavu triju egalitarnih nacija) ili kako “treba skloniti nacionalističke i lopovske čimbenike iz politike i odmah će sve procvjetati”, onda ta osoba jednostavno nije iskrena prema samoj sebi.

Ne shvaćajući ili licemjerno zanemarujući kako bi se problemi primarno trebali rješavati “u svom dvorištu”, bez nametanja svoje samovolje i kvazi-morala drugima, birači Željka Komšića decidno se svrstavaju u rang najvećih licemjera i najvećih neprijatelja BiHpo njenom ustavnom određenju, koliko god se oni kleli u tu istu BiH.

Na ovaj način efektivno zabijaju jedan od posljednjih čavala na ideju o modernoj, demokratskoj i egalitarnoj državi za sve njezine građane, neovisno o njihovom spolu, dobi, naciji, religijskoj pripadnosti, političkom opredjeljenju itd.

Stoga nije Bošnjacima da sude biraju li Hrvati dobro, već neka prvo izaberu sebi dobro, a neka puste Hrvate da sami sebi izaberu pa makar sto puta izabrali loše, jer to je njihovo pravo, koje je vrlo opasno uskraćivati.

Odgovornost hrvatske politike prema svojim biračima

HDZ BiH zajedno sa svojim koalicijskim partnerima unutar HNS-a može se pohvaliti najboljim rezultatom u posljednjih 20 godina na svim razinama. Unatoč velikoj količini glasova koju su dobili za hrvatske prilike i nevjerojatnom broju zastupničkih mjesta, to ih ne smije zavaravati.

Krenimo od nekoliko činjenica, prvo da skoro pola Hrvata u BiH uopće nije izašlo na izbore, potom od činjenice da je konkurencija vrlo neorganizirana i ne nudi kvalitetna rješenja po županijama (čast izuzecima), a pogotovo ne kvalitetne kadrove. Kao treće, Hrvati su jednostavno prisiljeni homogenizirati se oko jedne stranke na federalnoj i državnoj razini, a kao četvrto, u vremenima krize (koja u nas gotovo ne prestaje) uvijek birate “provjerena rješenja”.

Ovo su sve razlozi koji su dali snažan vjetar u leđa najjačoj političkoj opciji kod Hrvata. Ali, ovi rezultati su obvezujući da hrvatska politika konačno promijeni neke svoje “loše navike” i temeljito rekonstruira način djelovanja i ciljeve koje želi postići.

Jednostavno, mora doći do spoznaje kod svih političkih stranaka u Hrvata kako politika nije “novi strukirani sako”, “skupocjene štikle, šminka i frizura”, “novi autić od  50 do 100.000 maraka”, “nove trendy naočale s debelim okvirima”, “rokovnik u kojem bilježite svoje mnogobrojne obaveze”.

Nije dovoljno “pisati se” kao neki dužnosnik pa ne biti u stanju pročitati barem dnevni red sjednice na kojoj se nalazite nego treba temeljito i ozbiljno prionuti poslu, bez ikakva kompromisa, jer svojom voljom ste se upustili u to, nitko vas nije tjerao.

Ako zabušava samo jedan radnik u nekom tvorničkom pogonu, ispaštat će cijela proizvodnja. Tako i ako samo nekoliko političkih dužnosnika jednog naroda ne radi svoj posao potpuno predano, ispaštat će cijeli narod.

Politika je znatno ozbiljnije zanimanje, i nije bez razloga ona izreka koja kaže da politika nije za svakoga. Jer, u politiku i ne treba ulaziti svatko, već samo oni odabrani, najhrabriji, najčestitiji među nama koji će u potpunosti živjeti politiku, a ne zbog kupovanja novoga skupocjenog smartphonea.

Vidjeli smo brojne “nule” kod naših političkih predstavnika u prošlom mandatu na svim razinama kad se govori o javljanjima za riječ, zastupničkim inicijativama i prijedlozima, a s druge strane na njihove račune su otišle brojke s nekoliko nula. Valjda se ovaj rezultat shvaća kao obaveza među pobjedničkom strankom, ali i među oporbenim strankama da se još snažnije angažiraju, jer krajnje je vrijeme.

Nakon što je još jednom izigrana politička volja jednoga konstitutivnog naroda, dolazi razdoblje koje zahtijeva jasne i konkretne odgovore. Ti odgovori ne podrazumijevajubezuvjetni ulazak u vlast na federalnoj i državnoj razini, ne nude ni neke (pre)optimistične rokove do kada bi se nešto moglo riješiti. To također nije politika “nezamjeranja”, jer politika je zanimanje u kojem se morate nekome zamjeriti ako se njome želite ozbiljno baviti.

Naravno, Hrvati nisu u poziciji da bilo kome prijete niti trebaju to raditi, a pogotovo se ne trebaju voditi mržnjom prema bilo kome, ali hrvatska politika ima, kao što odavno nije imala, jake mehanizme da čvrsto zauzme svoj stav i postavi donju granicu ispod koje nema prolaza, pod cijenu svega.

Samo to može jamčiti Hrvatima da kao narod osiguraju svoja politička prava jednom zauvijek.

(www.jabuka.tv)

guest
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare